Punih nekoliko dana trajala je na hrvatskoj političkoj sceni sveopća nelagoda, nakon što je Ivica Rajić, optuženik za ratne zločine u Stupnom Dolu, odlučio surađivati sa tužiteljstvom Haaškog tribunala.

Rajić je priznao navode optužnice i time potvrdio da je Hrvatska sudjelovala u oružanom sukobu na teritoriju Bosne i Hercegovine. Čitavo vrijeme na koje se odnosi Rajićeva optužnica, u BiH je postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba u kojem je sudjelovala Republika Hrvatska kao nezavisna država i njezina vlada, oružane snage i predstavnici, u oružanom sukobu protiv bosanskih Muslimana, na teritoriju BiH kao nezavisne države. Tako je zapisano u optužnici.
Odluka da se Hrvatska uključi u rat u Bosni svakako je bila jedna od najgorih u desetogodišnjoj vladavini Franje Tuđmana. Prvi je hrvatski predsjednik od prvih dana svojega novoga uključenja u politiku, dakle od samoga osnivanja HDZ-a, govorio o tome kako hrvatski perec mora biti ispunjen Bosnom i Hercegovinom. Prvi HDZ-ovi proglasi govorili su o zaokruženju Hrvatske u njezinim etničkim i povijesnim granicama, pri čemu se podrazumijevala aneksija dijelova bosanskohercegovačkog teritorija.
Međutim kad je 1992. godine započela hrvatska intervencija u Bosni i Hercegovini, koja se djelomično odvijala i u suradnji sa Miloševićevim i Karadžićevim snagama, taj događaj izazvao je veliki lom na hrvatskoj političkoj sceni. Tuđmanovoj odluci da u tom naumu podrži najrigidnije krilo njegove stranke suprotstavio se ne samo dobar dio opozicije, nego i HDZ-ova grupacija oko Mesića i Manolića, te je 1994. godine tadašnji predsjednik Sabora, a budući predsjednik Republike, sa istomišljenicima napustio vladajuću stranku.
Ne samo zato što su ti događaji dobro poznati, već i zato što su koliko-toliko legitimirali hrvatsku nacionalnu opoziciju kao regionalno prihvatljiviju opciju u odnosu na ratoborni HDZ, posve je apsurdna bila saborska odluka iz listopada 2000. godine da donese Deklaraciju prema kojoj intervnecije u Bosni i Hercegovini nikada nije bilo. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica, stoji u tesktu Deklaracije. Ivica Račan je tada bio u fazi velikog dodvoravanja HDZ-u, braniteljima i Draženu Budiši. Brinula ga je polarizacija hrvatskog duštva, momcima iz stožera za obranu digniteta suprotstavljao je izmišljene lijeve teroriste. Iz svega je provirivala Račanova želja da politički presuđuje oko autentičnih tumačenja povijesti, previđajući da će i njegove deklaracije biti tek predmetom povijesnih tumačenja. Protiv Deklaracije glasala je samo Vesna Pusić, skrečući na sebe lavinu svehrvatskog negodovanja. Pobornici teze o hrvatskoj istočnoj nevinosti, poput, recimo, Zdravka Tomca, i danas će reći otprilike to da istina mora biti u funkciji hrvatskog patriotizma, te da Hrvatska iz pragmatičnih razloga ne smije dopustiti da prevlada stav kako je, kao država, izgrađena na zločinu.
A koja to država nije bila izgrađena na zločinu? Iz memoara sudionika ratnih događaja, od Martina Špegelja do Janka Bobetka, dosta se točno može rekonstruirati da je Bobetko u proljeće 1992. u Grudama utvrdio izdvojeno zapovjedno mjesto, a nakon toga podijelio zone odgovornosti u Zapadnoj Hercegovini budućim generalima HV-a: Rosi, Crnjcu, Petkoviću, Zorici... Prema Špegelju, čak dvije profesionalne brigade HV-a bile su u Bosni angažirane protiv Armije BiH. Isto tako, postoje nebrojeni podaci da je Herceg Bosna bila stvorena neposredno iz Zagreba, te da je bila zagrebačka agentura koja je za cilj imala okupaciju bosanskog teritorija, provođenje etničkog čišćenja, i bogaćenje njezinih glavešina na trgovini drogama i švercu oružjem. Ta se paradržavna tvorevina u cijelosti financirala iz Zagreba, što je hrvatske porezne obveznike koštalo milijarde kuna.

Rajić, dakle, u Haagu nije rekao dosta ništa novo. Štoviše, već je i Haaški tribunal svojim presudama potvrdio da je Hrvatska u Bosni bila agresor. Recimo, u presudi Žalbenog vijeća Tihomiru Blaškiću lijepo stoji da je zbog umiješanosti Hrvatske sukob u Bosni bio međunarodnog karaktera, da su zbog toba žrtve – bosanski Muslimani – bili su u rukama strane u sukobu, odnosno Hrvatske, čiji državljani nisu bili, te da su države Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su u sukobu jedna s drugom. Upravo zbog takve ocjene Blaškiću se i moglo presuditi na osnovu člana 4. Četvrte Ženevske konvencije, kao što mu i jest bilo presuđeno. Navodi o intervenciji hrvatskih snaga u oružani sukob u Bosni i Hercegovini nalaze se i u presudi Žalbenog vijeća u postupku protiv Daria Kordića i Maria Čerkeza.

Rajićevo priznanje neće, dakle, baš ništa promijeniti u percepciji uloge Hrvatske u bosanskom ratu. Činjenice o njezinoj ulozi već su odavno poznate, što god Sabor deklarirao o tome. No, kako ovih dana napominje Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo, promijenilo se nešto drugo: hrvatsko javno mnijenje još pred koju godinu nije željelo ni čuti o tome da je Hrvatska u Bosni bila agresor. Danas je, pak, daleko otvorenija prihvaćanju nezgodnih činjenica. Štoviše, spremno je prihvatiti i notornu laž, da je Rajić zajedno sa Mladićem i drugovima, granatirao Sarajevo. On to, na svoju žalost, ipak nije mogao raditi: jednostavno, nije imao topova.

<
Vezane vijesti