Predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Darinko Kosor osnovao je Savjet za kulturu. Za sad ga čine neki više ili manje ugledni članovi (Snježana Banović, Sanja Bachrach Krištofić, Vladimir Kranjčević, Tihomir Milovac, Zoltan Novak, Katarina Pejović i Paolo Sfeci), a najavljeno je njegovo širenje, kao i inicijativa da Zagreb (ponovo) dobije samostalni Gradski ured za kulturu. O stanju u kulturi, nekim idejama i inicijativama za Zagreb razgovaramo s članicama novog Savjeta, redateljicom Snježanom Banović i dizajnericom Sanjom Bachrach Krištofić.
Zašto Zagrebu treba samostalni Gradski ured za kulturu i da li u tome slučaju treba mijenjati i dosadašnji način rada toga tijela?
Sanja Bachrach Krištović: Znam da je kod nas teško ne naletjeti na nekoga koga poznate u vijeću za kulturu, ali vjerujem da i pored toga ocjenjivanje može biti objektivno uz malo smjernica i osobnog morala
Banović: Uredi za kulturu kao poveznice između organa političkoga odlučivanja i kulturnoga sektora u većini su europskih gradova odvojeni od drugih područja. Naime, strateško odlučivanje u kulturi drugačije je od onoga u obrazovanju ili sportu, iako su ponekad međusektorska preklapanja nužna. Npr. Prag ima zajednički ured za kulturu, baštinu i turizam što je i logično s obzirom na njegovu profilaciju, dok npr. nama bliži Trst ima sport i kulturu zajedno, ali to su usamljeni slučajevi jer je u ostalim gradovima koji se ujedno predstavljaju kao kulturne metropole takvo "zajedništvo" nepoznata praksa. Ono ne potiče vizionarski duh, usporava razvojne procese, nužno postavlja kulturu na začelje te otvara put netransparentnom odlučivanju i ad-hoc odlukama. Sve to prečesto generira kaos, a ne rast stvaralačkih potencijala i prilagodbe sustava novim trendovima u kulturnom stvaralaštvu. Danas je teško pronaći moderan europski grad bez strateškoga dokumenta u kulturi i/ili strateške grupe koja odlučuje o poslovima kulture, a u Zagrebu se spominje strategija samo u predizbornim govorancijama, pa i tada rijetko. U našem Savjetu smatramo da bi ponovno osnivanje samostalnog Ureda za kulturu i oblikovanje njegove nove sistematizacije trebali biti prioriteti vlasti u Zagrebu.
Odluke o financiranju kulture u Zagrebu pripremaju Gradska vijeća za kulturu za pojedina područja (ples, časopisi, kazalište itd.) Cijela procedura je netransparentna, ne postoje nikakve ozbiljne evaluacije od strane tih vijeća, već samo ocjene izražene slovima A, B i C. Evidentno je da Vijeća ne predlažu nadležnima u Gradu visinu konkretnih potpora, ali nije jasno tko odlučuje o njima i na temelju čega.
Prisutan je i problem sukoba interesa u Vijećima, i to ne nekog "apstraktnog" nego se radilo o direktnom kršenju Zakona o kulturnim vijećima i gradskog propisa koji regulira njihov rad. Na kraju je Sabor, na prijedlog Ministarstva kulture, sredinom ove godine promijenio Zakon o kulturnim vijećima i dopustio da u njemu sjede i vlasnici ili članovi uprava kulturnih subjekata iz njihove domene, a odmah potom takvu je izmjenu napravio i Grad. Smatrate li da je stanje s odlučivanjem o dodjeli javnih sredstava u kulturi prihvatljivo, odnosno treba li se taj segment bolje regulirati?
Snježana Banović: Novi Zakon o kulturnim vijećima dodatno je otežao proceduru odlučivanja i ostvarenje tri uvjeta slobodnog kulturnog razvoja
Bachrach Krištofić: U pitanju je sažet i odgovor na problem. Izgleda da je niz godina, od kada vijeća postoje, slično stanje i dodatni mogući sukob interesa i u Gradu i u Ministarstvu kulture. I Zakon je tu potpuno podbacio. Ulaganje u kulturu trebalo bi biti posebno poželjna porezna olakšica, a sada je zapravo svejedno kupite li novi auto, nogometni klub ili financirate umjetnost, odbitak je isti, a rezultat bijedno sufinanciranje kulture od strane privatnog sektora.
Kod samih vijeća i financiranja osobno vjerujem da je veliki problem i u dinamici raspisivanja natječaja, odnosno ciklusu dodjele sredstava. Neki strani natječaji u kulturi na svojim stranicama daju uvid u osnovne smjernice ocjenjivanja programa i otvoreni su cijele godine u dinamici predlaganja, odlučivanja te financiranja što bitno olakšava cijeli proces. Mada je birokratizacija i tamo prisutna, postoji i praksa osobnijeg odnosa. Npr. kod predlaganja jednog programa kod stranog financijera dobila sam osobu koja me vodila kroz program, zanimala se kada i zašto sam stala s aplikacijom; savjetovala kako da koncipiram prijavu, savjetovala kada da prijavim i koja sredstva da tražim, tj. što je realno očekivati, te koje obveze proizlaze iz tog ugovora. Voljela bih da kod nas imam nekoga tko se brine za ideje i ljude na taj način i to na temelju jasnih i transparentnih pravila. Znam isto da je kod nas teško ne naletjeti na nekoga koga poznate, ali vjerujem da i pored toga ocjenjivanje može biti objektivno uz malo smjernica i osobnog morala.
Banović: Sustav je nepropusan i netransparentan, sad i dodatno ugrožen nakon ukidanja Vijeća za međunarodnu suradnju, što je skandalozan potez
Banović: Odlučivanje je zasigurno najvažniji instrument svake kulturne politike, na tome, uz instrument planiranja, prolazi ili pada kultura koja teži biti demokratična, depolitizirana i decentralizirana, s tim u vezi i lišena svakog klijentelizma. Novi Zakon o kulturnim vijećima samo je dodatno otežao proceduru i gornja tri uvjeta slobodnog kulturnog razvoja. Sustav je nepropusan i netransparentan, sad i dodatno ugrožen nakon ukidanja Vijeća za međunarodnu suradnju, što je skandalozan potez. Sve slučajeve sukoba interesa i klijentelizma najgore vrste nije moguće više ni pratiti. No, najveći je problem što uz sve nedostatke, sustav prečesto ignorira odluke i takvih vijeća, pa je ponekad posve svejedno kakve odluke oni donose iz čega ispadne da je fikus valjaniji termin koji ih označava. To je sve posljedica najveće pošasti naše kulture, a to je nedostatak jasnih kriterija u odlučivanju i financiranju.
Činjenica je da je Zagreb grad u kojem se u javnom prostoru, osobito izvan rijetkog festivalskog konteksta, gotovo uopće ne može vidjeti recentno producirana suvremena umjetnost, a što grad legitimira kao zaostalu sredinu. Ideja "Zagrebačkog fonda za umjetnost i dizajn u javnom prostoru", koja se razvija unutar projekta 1POSTOZAUMJETNOST, oslanja se na slične fondove koji postoje u mnogim europskim i svjetskim gradovima. Prijedlog se dijelom oslanja i na nekadadašnju sekciju Prijedlog Zagrebačkog salona, ali želi izbjeći pogreške koje su ga pratile. Osnovna ideja je da Grad svake godine osigura konkretna sredstva, da se provedu programski razrađeni javni natječaji, da odluku o realizacijama donosi kompetentni interdisciplinarni žiri koji bi se smjenjivao te da odabrani prijedlozi unutar godine dana budu i realizirani. Treba li Zagrebu takav fond tj. kako načelno ocjenjujete prijedlog njegovog osnivanja?
Banović: U središtu kulturnoga razvoja svakog kreativnog i vibrantnog europskog grada je naglasak koji se stavlja na suvremeni likovni identitet. Inicijativa koju navodite je vrijedna između ostalog jer se bazira na načelima ravnopravnosti, izvrsnosti te obaveznoj i strogoj evaluaciji, no traži i drugačiji pogled na financiranje. Uz uključivanje u javne potrebe u kulturi grada, nužno je i alternativno financiranje i tu dolazimo do rak-rane zagrebačke kulture. Naime, sustav sponzorstava, donacija i fundacija u nas je propao, te je nužna intervencija u zakonodavni okvir jer je postojeći potpuno nepoticajan.
enaelizabet.jpg
Bachrach Krištofić: Ideja "Zagrebačkog fonda za umjetnost i dizajn u javnom prostoru" je tip ideje koji je već trebao biti prihvaćen i ostvaren. Navela bih primjer Skulptur Projekte Münster koji se u tom malom njemačkom gradu događa od 1977. godine i to svakih 10 godina, a održavanja se poklapa s izložbom suvremene umjetnosti Documenta u Kasselu. Financira se iz skupnog fonda koji osiguravaju grad, pokrajina i privatni ulagači. Plan je bio da privuku publiku Documente, pa je npr. izložbu na otvorenom 1997. posjetilo više od 500 000 posjetitelja iz cijelog svijeta. Nakon izložbe koja traje 100 dana, fond koji financira izložbu otkupljuje neke od radova koji trajno ostaju u gradu.
Bachrach Krištofić: Teško mi je reći treba li ili ne gradu nova opera, nemam nikakve konkretne pokazatelje ili analize
Kompleks bivše klaonice - koji od 2004. godine uživa i spomeničku zaštitu ali je napušten i zapravo propada - mogao bi postati važna društvena i kulturna točka, a nalazi se u dijelu grada koji se ubrzano transformira u poslovno-stambeni predio bez kulturnih sadržaja i uglavnom je mrtav nakon radnoga vremena. Vanjski i unutarnji multifunkcionalni prostori izuzetnog kompleksa klaonice primjereni su za različite sadržaje. Primjerice, predlagano i da se u dio kompleksa smjeste donacije Dušana Džamonje i Ede Murtića, a postoji i prijedlog da se dobar dio kompleksa od strane Grada ustupi za umjetničke ateljee. Što mislite o tome prijedlogu, odnosno biste li podržali ideju da klaonica postane svojevrsni zagrebački "umjetnički grad"? To znači da bi tamo, po jasnim kriterijima, ataljee na privremeno korištenje dobilo nekoliko desetaka umjetnika i umjetnica različitih generacija. Pritom bi dio prostora svakako mogao biti ustupljen i nevladinim organizacijama, ali i komercijalno iznajmljivan (npr. za kafiće i restorane), a da se tako pribavljena sredstva onda ulažu u njegovo održavanje. Naime, najbolja zaštita objekta od propadanja je njegova upotreba koja može biti i privremena.
Banović: Ovo što navodite je primjer vizije izgradnje Kreativnog grada ili kako bi to npr. Francuzi rekli - "novoga teritorija umjetnosti". U Francuskoj takvih multudisciplinarnih umjetničkih središta postoji preko 200, smješteni su u obnovljenim sličnim pogonima donoseći novu energiju svojim gradovima. To je projekt koji bi zasigurno mogao izvući i znatan dio sredstava iz EU fondova, s čim se dosad Zagreb ne može pohvaliti.
Banović: U viziji razvoja grada svoje bi mjesto napokon trebao naći i projekt Paromlin-Lisinski kao središnji kongresno-kulturni centar s dodatnim likovnim, kazališnim, koncertnim i kongresnim, ali i obrazovnim prostorima
No, u viziji razvoja grada svoje bi mjesto napokon trebao naći i projekt Paromlin-Lisinski kao središnji kongresno-kulturni centar s dodatnim likovnim, kazališnim, koncertnim i kongresnim, ali i obrazovnim prostorima. Uz revitalizaciju cijelog Studentskog centra to bi bila nova kreativna snaga i energija grada 21. stoljeća. Bez snage, da parafraziram Mumforda, nema oblika grada, bez energije nema njegove kulture. Samo gradovi koji pretvaraju svoje "mrtve tvari" u "žive umjetničke simbole" mogu dostići razvoj, ne samo kulturni već i onaj ekonomski, dakako. No možemo mi tako nabrajati projekte od važnosti do beskraja, nema pomaka dok se ne sačini temeljita analiza, i to u svim područjima kulture i drugih bliskih sektora: obrazovanja, turizma i urbanizma. Bez temeljite analize svih sektora nema razvojnih smjernica, pa ostajemo i dalje voziti u leru, a to je najskuplja i najneefikasnija vožnja - stajanje u mjestu, koje uvijek znači kretanje unazad.
Gradonačelnik Milan Bandić najavio je izgradnju opere za što je predložio i konkretnu lokaciju na uglu ulica HBZ-a i grada Vukovara. Na stranu Bandićeva obećanja i lokacija, ali treba li Zagrebu uopće zgrada opere, posebno u sadašnjoj situaciji? Naime, postoje mišljenja da gradu i HNK, jednom kad ta kuća postane kvalitativno relevantna, prije svega treba nova kazališna scena, za što su predložene i hale Gredelja kao, čini se, odličan prijedlog. Što mislite o tome?
Bachrach Krištofić: Teško mi je reći treba li ili ne gradu nova opera, nemam nikakve konkretne pokazatelje ili analize. Kada je, na primjer, Bilbao prošao proces deindustrijalizacije, odlučili su upravo bivše industrijske zone renovirati na način da je dio prostora postao privatan, dio ostao javni, a da su za realizciju odabrali desetak najpoznatijih svjetskih arhitekata, što je Bilbao pozicioniralo na potpuno nov način među kulturnim i turističkim metropolama. Ovaj argument ide u prilog svih nastojanja da se nekadašnje industrijske zone unutar centra grada očuvaju i pretvore u nositelje različitosti, urbaniteta, neke nove dinamike u gradu.
(Film Goltzius and the Pelican Company Petera Greenwayja snimljen je 2012. godine u halama Gredelja)
Banović: Ovakav HNK nikada neće postati relevantno mjesto na mapi grada, te je "rastava" između glazbene i dramske grane imperativ. HNK trpi od nedostatka druge scene već ravno 60 godina, a zapravo mu trebaju barem tri ili četiri. Bezrezervno sam za izgradnju nove operne zgrade u novom dijelu grada, uz inzistiranje na sufinanciranju iz EU fondova jer je jasno da sami ne možemo isfinancirati takav ogroman projekt. Pogledajte primjer Linza, trećeg po veličini austrijskog grada koji je prije pola godine otvorio novo blistavo operno zdanje, sada najsuvremeniju opernu pozornicu na svijetu. Više od 1000 sjedala rasprodano je svaki dan, u gradu s 200 000 stanovnika. Dobro, reći ćete da je Austrija zemlja koja forsira elitnu kulturu, a što je recimo s Poljskom, zemljom koja, to je poznato, izvlači najviše novca iz EU fondova - dosad gotovo 100 milijardi eura. U nama gotovo nepoznatom gradu Bialystoku, koji investira u svoj razvoj 100 milijuna eura godišnje, od čega pola daje Europa, izgrađena je nova opera sa 770 mjesta koja privlači publiku i iz susjednih Litve i Bjelorusije i čiji je učinak već nakon par godina vidljiv i na ekonomiji cijele regije. Detalj: kupljene ulaznice za operu omogućuju Bjelorusima lakše dobivanje viza za Poljsku!
Bacharach Krištofić: Pješačka zona natrpana je tolikim stolcima iz kafića, suncobranima, štandovima, reklamama da pješak tu više nema mjesta, a kvalitetan javni prostor u gradu zapravo ne postoji
Godinama se najavljuje izgradnja montažnog kazališta, kupljenog i na Velesajmu uskladištenog koje do danas nije sagrađeno, a planirano je da bude izgrađeno u Sloboštini. Što mislite o tom projektu?
Banović: Montažno kazalište Baraka ili popularno nazvano Limenko je odlična zamisao koja je zaslugom naše ad-hoc kulturne politike u konačnici postala fantomska akvizicija s ne-fantomskim, dapače ogromnim troškovima. Trebalo je biti otvoreno davne 2009. godine, naravno uoči izbora u Zagrebu. Ako još dodamo da se u isto vrijeme najavljivalo lansiranje nikada objavljene Strategije kulture grada Zagreba imat ćemo paradigmu zagrebačkoga strateškoga promišljanja u kulturi: fantomsko, predizborno, potrošeno i - zaboravljeno. Ta se tema postavlja na gradski menu često, ali bez ikakve stvarne osnove jer više nitko uračunljiv ne vjeruje u to da će "drugo najveće kazalište u cijeloj Hrvatskoj" ikada osvanuti na Sloboštini. U međuvremenu su, koliko se sjećam iskrsle i neke malverzacije oko zemljišta za Limenka, njih je u jednom trenutku istraživao USKOK. Račun za transport, carinu i uskladištavanje željeza iz Potsdama, ali i 12 milijuna za zemljište u Sloboštini platili smo mi, porezni obveznici. Ne znam da li hrpa hrđavoga željeza i dalje počiva na Velesajmu, kraj paviljona 36, ali znam da je Limenko iz javnih potreba u kulturi, ali i iz kuloara Ureda nestao još prije dvije godine. Šteta je neprocjenjiva i nitko nije odgovarao.
U kontekstu kulture nemoguće je izbjeći i kulturu prostora i odnos prema javnom prostoru koji je u Zagrebu u nizu segmenata izrazito problematičan, do te mjere da čak govorimo o "zagrebačkoj krizi trgova" koja se manifestira ponajviše kroz devastaciju pod izlikom obnove i katastrofalan način organizacije i upravljanja javnim prostorom grada, napose donjogradskom pješačkom zonom. Što vidite kao rješenje?
Banović: Nema rješenja te doista neuralgične točke bez jasnog prostornog koncepta razvoja i bez preokretanja svijesti o tome da je sprega gradske uprave i privatnog kapitala štetna za razvoj grada i da se jedino uz participaciju građana u odlučivanju o tako važnim stvarima kao što je lice grada može zaustaviti devastacija i provincijalizacija zagrebačkih trgova. Evo, za početak bi bila dovoljna i rasprava o funkciji središnjega zagrebačkog trga kao kiosk-sajmišta, pitanje na koje su negativno odgovorili napredniji zagrebački oci od ovih danas još davnih tridesetih godina prošloga stoljeća.
Bacharach Krištofić: Vizualni identitet grada morao bi biti usklađen s onim što grad jest i želi biti: analizom kulturnog nasljeđa, postojećeg stanja te svim drugim planovima razvoja grada, na svim nivoima, uključujući arhitekturu i urbanizam
Bachrach Krištofić: Javni prostori pretrpjeli su u jednom povijesnom periodu devastaciju nastalu povećanjam količine prometa koji su polako stiskali obruč oko trgova, ulica, unutranjih dvorišta. Danas nam je jasno da je uvođenje pješačkih zona moralo biti praćeno adekvatnim sadržajima, činjenica da nema prometa nije dovoljna. Sada je ta ista pješačka zona natrpana tolikim stolcima iz kafića, suncobranima, štandovima, reklamama da pješak tu više nema mjesta, a kvalitetan javni prostor u gradu zapravo ne postoji.
S jedne strane, Zagreb nema dobar ili nema nikakav vizualni identitet, nešto za što je potrebno u budućnosti provesti kvalitetni javni natječaj. S druge strane, npr. za veliki projekt novih ploča s imenima ulica i kućnim bojevima nije bilo javnog natječaja, pa prema tome ni mogućnosti da dobijemo najbolje moguće rješenje. U kontekstu dizajna (u) grad(u)a, spomenuti možemo i katastrofalne smjerokaze kojima je preplavljen centar. Iz svega navedenog proizlazi da je Zagreb grad koji nije na ti s dizajnom i to unatoč činjenici da imamo doista vrhunske dizajnere i dizajnerice. Kako to komentirate?
Bachrach Krištofić: Iskreno, nejasna mi je činjenica da se odluke donose neplanirano, na natječajima ili mimo njih. Vizualni identitet grada morao bi biti usklađen s onim što grad jeste i želi biti: analizom kulturnog nasljeđa, postojećeg stanja te svim drugim planovima razvoja grada, na svim nivoima, uključujući arhitekturu i urbanizam. Zbog neplanskog razvoja identitet Zagreba ostaje zasjenjen nesređenim okolišem. Gubeći mjesta prepoznavanja gubi osobnost i uporište vizualnog identeta. Ako grad ne dobije fizionomiju, nikakav vizualni identitet nas ne može spasiti. "Šminka" bez sadržaja ne može biti dugovječna. A Zagreb ima ozbiljne probleme i to već duže vrijeme.
senoina.jpg
Gradove procjenjujemo ne samo na temelju toga koliko se kulture konzumira već i koliko se proizvodi. Koje događaje biste izdvojili kao najvažnije za kulturu u Zagrebu i što gradu nedostaje?
Bachrach Krištofić: Ne radi se o odabiru već o kakofoniji koja se događa unutar prostora kulture, a u kontekstu cijelog ovog razgovora. Mogu izdvojiti Dan D koji se nekoliko godina za redom održava unutar industrijskih zona koje ste spomenuli i izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti poput retrospektive Mladena Stilinovića, Ivana Kožarića, a raduje me i nadolazeća Vojina Bakića. Pratim i raduju me brojne javne akcije nezavisne scene koja intenzivo radi na vidljivosti svih problema grada i korištenja, očuvanja ili prenamjene njegovih (javnih) prostora.
Bezrezervno sam za izgradnju nove operne zgrade u novom dijelu grada, uz inzistiranje na sufinanciranju iz EU fondova
Banović: Krenut ću od svog područja u kojem potcijenjeni i potplaćeni nezavisni sektor daje daleko više u suvremnom promišljanju grada nego precijenjeni i preplaćeni javni sektor. Niz festivala i institucija pokrenutih od strane pojedinaca s vizijom pozicioniralo se na kulturnoj karti Zagreba, ali i na međunarodnom planu kao nizostavno: Subversive Film Festival, Zagreb Dox, Festival novoga cirkusa, Tjedan suvremenog plesa, Zagreb kom, Zagrebi! (sa svojim sjajnim sloganom "Kultura je pod kožom, zagrebi"), Nu:Write Festival, Wox Feminae Festival, Ganz Novi festival i značajan, ali nažalost od ove godine ugašeni festival Eurokaz. Zatim umjetničke organzacije Lauba, Muzej prekinutih veza, Montažstroj, BADco, Mala scena, Bacači sjenki, Teatar EXIT, Triko teatar, Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, Opera b.b., Tvornica lutaka, i mnogi drugi iz nezavisnog sektora za koji još uvijek nismo saznali gdje je nestalo prošlogodišnjih 11 milijuna iz proračuna. I tu se pokazalo da nitko za takve krupne propuste nije odgovoran.
Za drugi dio vašeg pitanja, mislim da Gradu nedostaje reprezentativni ljetni festival koji bi ujedinio mnoge postojeće umorne manifestacije i potaknuo institucije da se probude iz dugog ljetnog sna, ali na taj način i pružio sve brojnijim turistima reprezentativnu porciju zagrebačke kulture kao što to rade druge prijestolnice Europe. Vratili smo se evo, na početak razgovora, naime takve reprezentativne manifestacije organiziraju baš uredi za kulturu tih gradova te im u nazivu, kao potencijalni hallmark, stoji jedino - ime Grada. Festival Zagreb, kako to sjajno zvuči.
