Nova je vlada uzdrmala javnu scenu kao nitko do sada, od kraja devedesetih. Snebivanje, šok, revolt, frustracija, nevjerica, raznim redosljedima.
Dokle? Što dokle? Dokle ćemo slušati neuke, a bahate, ljude bez empatije, ljubitelje fašizma, laži, napade bez osnova, relativiziranje morala, licemjerne iznajmljivače dobivenih stanova?
Dok bude slobode govora. Dok ne razriješimo prijepore iz prošlosti. Dok ne naučimo slušati drugoga. Dok ne preuzmemo monitoriranje vlasti kao obavezu. Dok se ne odreknemo nasilja ili bar trpljenja, ali i produciranja bilo kojeg oblika nasilja. Dok ne prigrlimo izgradnju države kao zadatak Sada se bori za Hrvatsku. Ispruženom rukom izbjeglici, toplim obrokom, odjećom i pitanjem – što vam još treba? Istraživačkim novinarstvom, kopanjem po arhivama, radoznalošću, pitanjima moćnima, suočavanjem s njihovim licemjerjemsviju nas, za sve nas i sve nadolazeće.
Dakle, još dugo. Ovo neće stati. Ne odmah i ne lako. Loša vijest? Ako jest, onda je to možda zato jer nas je zarazio konzumerizam. Trošili bismo, kupovali, sveli svoju kreativnost na odabir dva modela smartphonea, a ne bismo stvarali, propitivali, mjenjali. Neće stati. Bit će sve gore, bar za one koji misle da će svijet "doći pameti", smiriti se, da će se Hrvatska ljuljati nježno mirno usidrena u luku prosperiteta.
Neće. Možda bi i mogla, ali ipak neće. Uskoro će i milijuniti izbjeglica proći Hrvatskom – a da nas to nije baš naročito dirnulo. Kroz našu malu zemlju je prošao cijeli Zagreb ljudi koji su napustili svoj rodni dom i idu k nadi, životu dostojnom čovjeka, bježe od rata, bijede, zle, korumpirane vlasti, kao da je važno od čega bježe, sigurno ne od loše dizajniranih tenisica. Nas to nije - naročito - dirnulo. Promakla mi je odluka HBK-a o provođenju Papina naputka da svaka župa primi jednu izbjegličku obitelj. Ne, sretni smo i dalje jer rijeka ljudi u nevolji (nije bitno ali rijeka educiranih, pismenih, vještih, duhom bogatih ljudi) teče kraj nas.
Nismo zaslužili bolji život i da nema izbjeglica. Nisu daleko devedesete, a evo su nam se i vratile godine kada smo kinjili Srbe, ne zato jer su bili opasni već zato što smo odjednom – mogli."Ne zamjeri, bila su takva vremena", kaže budala mojem prijatelju, jednom od ono malo Srba koji su ostali u Zadru, jer mu je 1991. repetirao pištolj u glavu. Nisu "bila takva vremena" već su ljudi postali neljudi. Na bujicu šovinizma prokuljalu iz lošeg, opasnog Memoranduma SANU nismo odgovorili Memorandumom ljudskih prava, već smo se stali utrkivati tko će bolje mrziti druge i drugačije, dokazivati svoju lojalnost podmećući manjinama, slabijima. Podmećući laži, ali i požare.
Generaliziram i nije mi drago, ali želim. Naravno da Republika Hrvatska nije ni ustaška ni fašistička. I u vrijeme najcrnjeg mraka devedesetih Iz dupeta nam u glavu dolazi da nitkovima, prepisivačima diplomskih radova, licemjerima ne smijemo davati javni prostor, ne moć, ne utjecajznačajni dijelovi sustava su "radili svoj posao", dobro, profesionalno, humano ako hoćete. I kad je Hrvatska vojska slana 1993. u BiH, bilo je ljudi u vojnim odsjecima koji su upozoravali regrutirane (uvojačene) da idu izvan zemlje, da ako idu, idu dobrovoljno i da ne moraju ići. Nisu svi bili te sreće da to čuju, ali znam ljude koji jesu. Radim godinama s braniteljima koji žele raditi na izgradnji mira ("Pa mi smo to uvijek i radili, zato i jesmo išli u rat", reći će mi), naučio sam cijeniti napore koje su ulagali da poštuju Ženevsku konvenciju, da ne ubijaju civile, da se obitelji vrate neokrvavljenih ruku. Rat nije pjesma, znam, no nije mi jasno zašto te – prave vitezove – ne slavimo, već smo šljamu, kukavicama, lopovima dozvolili da viču, prave heroje utišavaju.
Onda kada će tih stotinjak ili dvjesto tisuća ratnih veterana koji se nisu borili za privilegije, ali ćemo im ih mi, svi ostali, od srca dati, postanu glas demokratske Hrvatske, koju ne posjeduju, već se raduju njenom boljitku i boljitku svih njenih građana, a pogotovo onih najmarginalnijih – tada, da tada, će prestati. Da. Ono s početka teksta.
Razumijem ja da u vremenu rata i ludila, strah od dobrih ljudi čini bijednike pa i zločince. Strah je jak, valjda najjači mobilizator. No da se četvrt stoljeća nakon toga Sram od onoga što smo radili devedesetih pokaže tako žilavim, to ne razumijem. Sram što smo krali nakon Oluje, što smo okretali glavu kada se druge napadalo, što smo služenje Bogu pretvorili u služenje zatvorenoj politici Crkve, što smo dozvolili da nam se etnički identitet i manipulacija njime nametne kao jedini kriterij.
Dobro je što su nam računi stigli na naplatu u vidu vlade koja se u imitaciji devedesetih snalazi, ali ne u 2016. Ako se dom ne čisti kada ima Konačno su se i civilne udruge sjetile na velika zvona objaviti da: a) one najveće uplaćuju u proračun puno više nego iz njega dobijaju; b) one male dobivaju iz proračuna tako malo da prosječni političar ne bi te novce ni štapom dirnuoprašine, tada mora da zaudara. A smrdi jako.
Slušam naše glumce, spisateljice, umjetnike, kulturnjake i raste mi srce. Konačno su se i civilne udruge sjetile na velika zvona objaviti da: a) one najveće uplaćuju u proračun puno više nego iz njega dobijaju; b) one male dobivaju iz proračuna tako malo da prosječni političar ne bi te novce ni štapom dirnuo.
Konačno se shvatilo da se društvo nakon rata obnavlja, gradi, unaprijeđuje, obogaćuje – suradnjom. Iz dupeta nam u glavu dolazi da nitkovima, prepisivačima diplomskih radova, licemjerima ne smijemo davati javni prostor, ne moć, ne uticaj. Sada se bori za Hrvatsku. Ispruženom rukom izbjeglici, toplim obrokom, odjećom i pitanjem – što vam još treba? Istraživačkim novinarstvom, kopanjem po arhivama, radoznalošću, pitanjima moćnima, suočavanjem s njihovim licemjerjem.
Hrvatska, ali i BiH, Srbija, Makedonija (gdje ovo sada pišem) imaju toliko kvalitetnih ljudi kojima nažalost trebaju kriminalci na vlasti da ih probude, otrijezne, potaknu na suradnju. Sada je čas. Ne samo za peticiju. Za izgradnju društva kojeg se nećemo sramiti. Za domovinu koju ćemo moći voliti. Priprema za ono pravo pitanje: "Gdje si bio 2016.?"
