Je li moguće ispuniti zadaću koju nam je ostavio Gajo Petrović? U H-alterovom izvještaju o nedavnoj promociji zbornika Gajo Petrović – čovjek i filozof, održanoj na Filozofskom fakultetu, naglašena je svakako zanimljiva i intrigantna ocjena jednoga od sudionika promocije, a prema toj je ocjeni s protokom vremena sve teže kontekstualno razmisliti o problemima koje nam je Petrović postavio, ostavivši svoje djelo kao zadatak. Posebno je zanimljiv komentar navedene ocjene, koji se očituje u tvrdnji da je to promišljanje tim teže što se na promociji zbornika pojavilo svega par ljudi koji nisu niti profesori Odsjeka za filozofiju, a niti vršnjaci Gaje Petrovića. Iako bi se moglo raspravljati o tomu može li se desetak ili dvadesetak onih koji su bili među prisutnima na promociji, a koji se nikako ne bi dali uklopiti u nijednu od navedenih kategorija označiti kao svega par ljudi, nema, čini se, nikakve dvojbe o tomu da je interes za djelo Gaje Petrovića u mlađim generacijama ljubitelja i ljubiteljica mudrosti u izrazitom nesrazmjeru s važnošću Petrovićeva opusa. A o toj važnosti govori ne smo podatak da je Gajo Petrović bio najpoznatiji i najutjecajniji predstavnik one generacije naših filozofa koja je dovela do toga da su Zagreb i Korčula u jednom trenutku bili među svjetskim metropolama filozofije, dok bi se danas moglo – možda s malim pretjerivanjima – govoriti o povratku provincijalnog duha što je našu filozofiju obilježavao sve do konca pedesetih godina prošlog stoljeća, kao što je to i normalno za jednu malu zemlju na rubu Europe, koja tu i tamo može svijetu ponuditi neko značajno ili čak i veliko ime (u filozofiji, primjerice, Ruđera Boškovića ili Matiju Vlačića i Franu Petrića), ali koja u cjelini nužno dijeli usud male sredine skromnih misaonih dosega. Je li izlaz iz tog procesa povratka u provincijalnost u vraćanju na godine kad je Gajo Petrović zajedno s drugim istaknutim predstavnicima svoje generacije oblikovao našu filozofiju na svjetsko-povijesnoj razini mišljenja? Potvrdan odgovor na to pitanje djeluje plauzibilno, ali nužne su dvije napomene. Prvo, povratka nikad nema u ničemu, pa ni u filozofiji. Ne možete se vratiti ni u djetinjstvo ni u mladost (osim u mislima ili u mašti), ne možete se vratiti ni u zavičaj (jer to više nije onaj zavičaj koji ste zapamtili i koji nosite u sjećanjima), ne možete se vratiti u nekadašnje stanje... U tom se slučaju tragedija preobražava u farsu, kao što je svojedobno dobro primijećeno, ali u farsu se pretvara i sve drugo što bi se htjelo naprosto ponoviti.
Prvi broj časopisa Praxis, koji je označio vrijeme u kojem su hrvatska i jugoslavenska filozofija bili na razini svjetske
Konkretno, u filozofiji je po definiciji farsično svako epigonstvo, a svako ustrajavanje na jednom uspostavljenoj paradigmi nužno preobražava filozofiju u dogmatsko mišljenje (što konzekventno za sobom povlači iščezavanje filozofije u prilog novouspostavljena dogmatizma). Drugo, povratak u te zvjezdane trenutke hrvatske filozofije (koja je, dakako, tada bila integralnim dijelom jugoslavenske filozofije) nije moguć ni stoga što su mišljenje Gaje Petrovića i njegovih filozofskih suboraca predstavljali odgovor na pitanja s kojima su se tada suočavali i naša sredina i čovječanstvo u cjelini, a ta pitanja u novom kontekstu više nemaju starih uporišta, što znači da se njihova smislenost može sačuvati samo ukoliko ih se i u formulacijama i u sadržajnom pogledu transformira u skladu s novim kontekstom i novom fenomenologijom svjetsko-povijesne zbiljnosti. No, povratak je ipak moguć, ali ne u doslovnom smislu, dakle, ne posredstvom epigonskog oponašanja niti kroz ustrajavanje na formulacijama koje danas više ne odgovaraju bitnim sastavnicama epohalnog zbivanja. Povratak je moguć praktičkom primjenom uvida u to da je Gajo Petrović recipirao sve bitne tendencije njemu suvremene filozofije, odvajajući ono bezvrijedno i pomodno od onoga što čini intelektualni izazov i sa čime se stupa u dijalog, pri čemu se ni najsnažniji misaoni proboji nisu uzimali (Gajo Petrović sasvim sigurno nije radio) kao dovoljan razlog za bezuvjetnu suglasnost s njihovim nositeljima niti s formulacijama koje su takvi proboji doživjeli. A ta praktička primjena uvida u metodsku osnovu mišljenja Gaje Petrovića znači da se s jedne strane prati i komentira ono najintrigantnije i najoriginalnije u svjetskoj filozofiji, a s druge strane da se ne podlegne iskušenju ponavljanja i oponašanja tzv. svjetskih standarda u filozofiji, a pogotovo ne iskušenju (kojemu su toliko skloni tzv. lijeni umovi) da se od najblistavijih dosega mišljenja učini neupitna istina ili makar neupitan obrazac filozofiranja. Na taj bi se način mogla profilirati nada da se naša filozofija neće izgubiti u bespućima provincijske marginalnosti. Hoće li se zaista krenuti u tom smjeru deprovincijalizacije naše filozofije, onda će valjano vrednovanje misaonih dosega Gaje Petrovića biti od velike koristi (čemu je objavljivanje spomenutog zbornika dalo jedan od inicijalnih impulsa). No, ono samo po sebi nije dovoljno ukoliko nije popraćeno i utemeljenim htijenjem da se autentično (a to znači i izvorno i kritički) filozofijski misli u skladu s duhom vremena, ali protiv duha koji danas navodi na (koliko oportunističkeu toliko i pomodnu) prilagodbu vladajućim paradigmama (ili samoproglašenih kriterija moderne filozofije). Ako smo to naučili od Gaje Petrovića onda ćemo moći bar pokušati da mislimo na razini koju je on dosegnuo.
