"Svašta se ovdje dešavalo, a sad ničeg nema". Tom lakonskom primjedbom sumira (ne samo) rumunjsku "tranzicijsku" situaciju protagonist filma Blago Corneliua Porumboiua, obični službenik, iskreni muž i brižni otac, dok u nekom perifernom mjestu, zajedno sa susjedom izgubljenim u kreditnim dubiozama, obilazi njegovu staru, zapuštenu obiteljsku kuću, te s puno nade i strepnja, zdušno provjerava familijarnu legendu o negdje u blizini zakopanom zlatu.
Na drugom kraju kugle zemaljske, u Kolumbiji, jedan od likova filma Zemlja i sjenka Césara Augusta Acevede, dugogodišnji (ekonomski) emigrant, vraća se davno napuštenoj ženi i teško bolesnomu sinu, da bi im, gledajući u nepregledne plantaže divovske trave - šećerne trske, koje su u međuvremenu sasvim "pojele" okolicu njihove kuće i farme, ali i skrivile bolest njegova sina, napokon jetko objasnio zašto je bio otišao: "Nisam mogao ostati ovdje i gledati kako sve ovo nestaje pred mojim očima."
U naizgled posve drugačijem kontekstu od prethodna dva, glavni junak izuzetnog i izuzetno poetičnog filma alžirskog redatelja Tariqa Teguije Zanj revolucija (Thwara Zanj), alžirski novinar kojeg potraga za dokazima o pobuni crnih robova u Afganistanu u devetom stoljeću vodi kroz uzavreli suvremeni arapski (i mediteranski) svijet, na pitanje: "Što fotografiraš? Nema ničega", postavljeno mu dok s bejrutske obale gleda prema moru, mirno odgovara: "Upravo tako: pokušavam vidjeti kako će biti".
To su samo tri sentence (i scene) iz tri ostvarenja ovogodišnjeg beogradskog Festivala autorskog filma, koje, naravno, ne mogu u cjelosti oslikati bogati i raznoliki program te prošli tjedan, dodatnim projekcijama-na-bis završene devetodnevne filmske manifestacije, ali nestajanje, ništavnost i nihilizam o kojemu govore, kao i načini na koje se s njima nose različiti pojedinci i dijelovi Globusa, svakako predstavljaju provodne niti većine od Titula najnajboljeg filma, a možda i istinskog remek-djela, pripada "band à part" ostvarenju Groblje sjaja renomiranog tajlandskog autora Apichatpong Weerasethakulatridesetak, mahom odličnih do izvrsnih djela glavne i popratne, "Band à part" sekcije FAF-a.
Iako je gotovo već istekla 2015. bila "dobra godina" i donijela čitav niz solidnih filmskih ostvarenja, pogotovu onih debitanata i prethodno neafirmiranih autora, "selekcijski tim" na čelu s predsjednikom savjeta FAF-a Srdanom Golubovićem i umjetničkim direktorom Srđanom Vučinićem, pokazao je (i) u ovogodišnjem, 21. izdanju festivala, rijetku, u regionalnim okvirima možda i iznimnu dosljednost u nastojanju da u svojim (dugometražnim igranim) programima sasvim zaobilazi "industriju", odnosno da u njih uvrštava samo ostvarenja visoke umjetničke kvalitete i autore koji ne odustaju (o)lako ni od vlastitih filmova, ni od svijeta oko sebe.
Glavnu nagradu festivala, koja nosi ime jednog od najpoznatijih srpskih redatelja Aleksandra Saše Petrovića, žiri koji su činili selektorica Toronto Film Festivala Rasha Salti, hrvatski redatelj Ognjen Sviličić i srpski režiser Pavle Vučković dodijelio je Četvrtom pravcu, filmu na pendžabskom jeziku indijskog autora Gurvindera Singha, koji je bio i gost festivala. Riječ je o ostvarenju koje uz pomoć dviju labavo povezanih priča smještenih u Pendžab osamdesetih godina prošlog stoljeća - o slijepim putnicima u vlaku što prazan vozi noću prema Amritsaru, te o prestrašenoj familiji Sikha i njihovom psu - donosi psihološki suptilno iznijansiranu te filmski rijetko elegantnu audio-vizualizaciju polaganog ali sigurnog nestajanja povjerenja u susjede, državu, ljude..., kao i posljedičnog "fantomskog" širenja straha i panike među običnim stanovništvom uoči svakog (građanskog) rata i/li sukoba.
Grand Prix FAF-a jednako je, međutim, ako ne i više mogao pripasti i upečatljivom i originalnom mađarskom Šaulovom sinu Lászla Nemesa, koji je osvojio nagradu žirija FIPRESCI Srbija Slobodan Novaković i snimateljsku nagradu Aleksandar Petković Petko, ili već spomenutim naslovima - neočekivano zaigranom, alegorijskom Blagu, za koje je Porumboiu dobio nagradu za režiju FAF-a, te sumornoj i sjetnoj Zemlji i sjenci, čiji je direktor fotografije Mateo Guzmán u Cannesu zasluženo osvojio Zlatnu kameru za najboljeg debitanta.
U isti visoki rang pripadaju i berlinski laureat, duhoviti film "prašnjave balkanske ceste" - Aferim! Radua Judea, pa i grčki Chevalier Athine Rachel Tsangari, koja je za svoje britko i humorno ilustriranje banalnosti patrijarhalnih igara dobila specijalno priznanje žirija festivala, a vrijedni pažnje su i sumorno otkačeni, distopijski ruski Pod električnim oblacima Alekseja Aleksejeviča Germana (ml.), i eksplozivno-klaustrofobični njujorški James White Josha Monda ...
Uz Jamesa Whitea, koji se izdvojio svojom iznenađujuće uvjerljivo snažnom i širokorasponskom emotivnošću (odlični glavni glumci Christopher Abbott i Cynthia Nixon), na FAF-u su prikazana još tri u SAD smještena i na engleskom jeziku snimljena, no (uglavnom) ne i autorski i produkcijski američka filma: Kronični ponovno hladno-preciznog Meksikanca Michela Franca, s neviđenim Timom Rothom u glavnoj ulozi, Snažnije od bombi opet izvrsnog Norvežanina Joachima Triera, sa standarno nježno-čvrstim Gabryelom Byrnom i fluidno-žestokom Isabellom Huppert te pristojnim Jesseom Eisenbergom, te dokumentarac(?) Druga strana Talijana Roberta Minervinija.
Za razliku od ostala tri spomenuta anglofona (igrana) naslova, koji općedruštvenu prekobarsku atmofseru nihilizma, beznađa i propadanja gledatelju posreduju uz pomoć filmski vrlo dorađenih ali i nadalje (adekvatno zamornih) intimističkih priča o (polaganom) umiranju i (teškim) bolestima, Druga strana je previše "nabrijan", eksplicitan i jedva podnošljiv "socijalni" uradak o američkom "white trashu", dijelu (ne samo) tamošnjeg društva određenom ne toliko siromaštvom i neobrazovanošću, koliko ispraznošću, vulgarnim materijalizmom i nedostatkom integriteta. Iako po izboru društvenog miljea na tragu igrane Zimske kosti Debre Granik, film je to s puno manje osjećaja, a više doslovnosti u prikazivanju "izgubljenih" pripadnika donedavno mnogima najpoželjnije države na svijetu, "likova" koji zapravo nisu nikakva "druga strana", nego samo još jedan, iz daljine uglavnom nevidljivi proizvod holivudske tvornice nasilja i užasa.
Minervinijev film jedini je od deset naslova iz programa Band à part ( u selekciji Vladimira Perišića), za koji se nakon nekog vremena zapitate zašto se uopće našao na festivalu: doista, zar je baš neophodno da u "real-timeu" gledate dijaboličnog narkomana-dilera kako se "razvaljen" Najbolji film glavnog natjecateljskog programa Festivala autorskog filma bila je Mahnitost Emina Alperaegzibicionistički seksa sa svojom partnericom/klijenticom, priprema (trudnu) striptizetu za posao ubrizgavajući joj heroin u grudi, ili prazno gleda u muškarca dok on uz pijani smijeh ruši djevojčicu zajedno sa stolicom u kojoj ista sjedi..., a sve to ne bi li u rijetkim i kratkim "lucidnim" trenucima na engleskom jeziku čuli kako je "Obama prevario crnce" ili neke druge, manje pristojne i/li politički korektne primjedbe na račun trenutačnog američkog predsjednika.
Zapravo bi se, prije nego obrnuto, moglo reći kako Minervini takozvanu političku oštrinu, aktualizam i/li subverzivnost koristi kao vrlo tanko pokriće za voajersko eksploatiranje ljudi koji su izgubili i slobodu i dostojanstvo (te slično spremaju i drugima), a od kojih, kao ni od filmova o njima, američki oligarsi zasigurno niti strepe, niti trebaju strepiti, naprotiv.
Još samo jedan, među čak 22 naslova Glavnog programa i više nego statistički zanemariv, ali ipak upitan film 21. FAF-a jest Porodica srpskog redatelja Saše Radojevića, čijoj neujednačnosti i povremeno lošoj glumi boravak u tako dobrom društvu ne mogu opravdati ni "domaćost" ni eventualni "ključ", ako ga ima.
To se, na sreću, ne može reći za jedan drugi, na festivalu također predstavljeni suvremeni dugometražni igrani srpski film - gotovo eksperimentalni, iznenađujuće koherentni postmodernistički prvijenac glumca i kazališnog redatelja Filipa Gajića, naslovljen Sizif K., u kojemu cameo nastup ima i Lucija Šerbedžija, a sitnu ulogu viteza-šahiste igra i Rambo Amadeus.
Gajićev film je premijerno prikazan u okviru "Hrabrog Balkana", novog festivalskog takmičarskog programa za "drugačije, posebne, originalne, radikalne, hrabre, beskompromisne, anagažirane, intimne i autentične autorske svjetove", koji selektiraju Golubović, Stefan Ivančić i Maša Seničić, a koji je namijenjen svim formatima i rodovima, iako je njime ove godine dominirao kratki igrani metar. U tu kategoriju spadaju i tri vrlo dobra hrvatska filma prikazana u istom programu - Belladona Dubravke Turić, Da je kuća dobra i vuk bi je imao Hane Jušić i Piknik Jure Pavlovića, no nagradu su osvojili solidni eksperimentalni grčko-francuski Arhipelazi, goli granit Daphné Hérétakis.
Među filmovima koji su privukli najveću pozornost gledatelja ovogodišnjeg FAF-a očekivano je bio novi naslov jednoga od najomiljenijih autora Minervini takozvanu političku oštrinu, aktualizam i/li subverzivnost koristi kao vrlo tanko pokriće za voajersko eksploatiranje ljudi koji su izgubili i slobodu i dostojanstvobeogradske publike Alexandera Sokurova, naslovljen Frankofonija: iako blijeda, ideološki još upitnija verzija njegova remek-djela Ruska arka, taj miš-maš o Louvru i Francuskoj u vrijeme nacista nastavlja potvrđivati autorovu reputaciju neprijeporne osebujnosti i originalnog pristupanja svakoj materiji, pogotovu značajnim povijesnim akterima, mjestima i događajima.
Ipak, najbolji film glavnog natjecateljskog programa Festivala autorskog filma bila je turska Mahnitost Emina Alpera, 41-godišnjeg redatelja, doktora suvremene turske povijesti i profesora na istanbulskom Tehničkom sveučilištu, koji je prije tri godine osvojio mnoge nagrade sa svojim prvijencem Iza brda. Za razliku od Mustanga Deniz Gamze Ergüven, politički korektne priče o obespravljenosti žena u Turskoj koja je svojim, dramaturški kontraindiciranim zavodljivim prizorima senzualnog "mladog mesa" očarala mnoge druge (regionalne) festivale, Alperov originalno Abluka(Blokada) naslovljeni film fascinantan je isključivo po svojoj bogatoj dubinskoj, vizualno i zvučno primjereno postupno sve dubljoj i mračnijoj slici usamljenosti, sumanutosti i paranoje, odnosno nestajanja zdravog razuma što ga u pojedincima i zajednicama izazivaju konstantne (državne) laži, stalni nadzor i poticanje na potkazivanje kojekakvih "službi" te vojno-policijski teror.
Zanimljivo je napomenuti kako u Mahnitosti, kao i u Četvrtom pravcu, značajnu ulogu u dočaravanju atmosfere čovjekove izgubljenosti i (latentnog) raspada, da ne kažemo nihilizma, imaju psi, "ta ljubavna mašina i mašina zaborava", kako ih u svome, također na festivalu prikazanom, neopisivom trodijelnom, šestineštosatnom eksperimentalnom filmskom epu 1001 noć (Nespokojan, Opustošen, Očaran) definira Portugalac Miguel Gomes.
U Alperovu filmu riječ je o gladnim i bolesnim čoporima lutalica, a u Singhovom djelu o pojedinačnom, maženom dvorišnom primjerku vrste, no u oba slučaja pas je (simbolična) prva žrtva ljudske sebičnosti i straha od drugih.
Dok indijski film, možda i to treba reći, s još nekolicinom na FAF-u prikazanih povezuje sve češća redateljska navada (uspješnog) angažiranja uglavnom naturščika i ne-profesionalnih glumaca, Mahnitost je punokrvni glumački film u kojemu je najveći teret ponio sjajni Mehmet Ozgur, a ne zaostaje puno ni mladi Berkay Ates.
Na kraju, i u tako zahtjevnoj konkurenciji svih recentnih dugih igranih filmova 21. beogradskog festivala autorskog filma, titula najnajboljeg, a možda i istinskog remek-djela, pripada "band à part" ostvarenju Groblje sjaja renomiranog tajlandskog autora Apichatpong Weerasethakula (prije par dana kao Groblje raskoši prikazanog i na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu), čije nenagrađivanje (ni) u programu Un certain regard ovogodišnjeg Cannesa govori više o tomu kuda ide taj veliki festival nego o samom filmu.
Originalno naslovljen kao Rak ti Khon Kaen te, uz nezanemarivu pomoć direktora fotografije Diega Garcíje, snimljen u autorovu rodnom gradu (iz naslova), film je to čija kompleksna jednostavnost, raskošna i sjajna, do detalja razrađena ikonografija i briljantno vođena koreografija zaokružuju gotovo sve prethodno spomenute teme i motive u jedan nevjerojatno lijep, izuzetno sinematičan film.
Groblje sjaja očito je djelo svestranog autora, koji svojom začudnom pričom o dvjema sasvim neobičnim običnim ženama, u dobroj mjeri ublažava i na FAF-u bjelodani ("objektivnim" okolnostima svjetske kinematografije još uvijek podređeni) dominantno "jačespolni", ali barem odrasli i ozbiljni muški kod, zbog kojeg se vjerojatno, podjednako kao i zbog skromnih selekcijskih uvjeta određenih budžetom od 60 000 eura, na programu nije našao i najbolji hrvatski ne samo ovogodišnji dugometražni igrani film, Ti mene nosiš Ivone Juka, koji bi se ne samo odlično uklopio u festival, nego bi mu otvorio i neke nove, buduće perspektive.
