Na temelju tumačenja društvenih odnosa modernog doba kolonizacijom se često pokušava objasniti odnos između razvijenih i nerazvijenih dijelova društva, odnos između središta i periferije. Kolonizacijom se tumači eksploatacijska ekonomija središta koje ima visoku tehnologiju i razvijenu političku strukturu i podređeni položaj periferije koja je tehnološki i društveno nazadna. Glavni faktor je neravnopravna razmjena: periferija daje jeftinu sirovinu u zamjenu za luksuznu robu i ostale proizvode visoke tehnologije. Odnos središta i periferije uvijek je imperijalističkog karaktera jer se u razvijenom središtu sakupljaju bogatstva iz velikog zemljopisnog područja pa će središte stoga poticati nastanak mreže lokalnih elita koje kontroliraju svoje sirovine i prosljeđuju ih u kolonijalni centar.
Marina Milićević Bradač, Stara Grčka, Grci na Crnom moru
Kad god netko spomene Zakon o investicijama, gore navedene rečenice zvuče poput alarma. Golf, hoteli s pet zvjezdica, luksuzne vile i apartmani, aerodromi... nude se kao slamka spasa deindustrijalizacijom potpuno uništenoj Dalmaciji. Brižno gradeći kult investicija i Investitora kao spasitelja pokušavaju nas uvjeriti da je izgradnja još jednoj ili još boljeg, većeg i sjajnijeg hotela jedino moguće rješenje. Golf na Srđu spasit će Dubrovnik, golf na Braču unaprijedit će cijeli otok, a gradnja ljetnih vezova - sintagma koja bi lijepo zvučala da se iza nje ne kriju vezovi za kruzere - te naravno, hotela i kongresnih centara preporodit će Split. Dakle, ulaganje u turizam nudi se kao jedino moguće rješenje za smanjenje nezaposlenosti Splita i Dalmacije. Je li zaista tako? Situacija na Mediteranu u kojima su provedene identične neoliberalne politike pokazuje sasvim drugačiju sliku. Na primjer, ulaganja u razvoj turizma potpuno su devastirala španjolsku obalu, a broj nezaposlenih nije smanjen. Od 2007. g. u Španjolskoj je izgrađeno oko 200 000 novih hotelskih smještaja, 316 golf terena, 112 marina... Procjenjuje se da je prosječno uništena površina od 8 nogometnih igrališta na dan. Ironično, turistička infrastruktura propada neiskorištena, a Španjolska bilježi pad turističkih posjetitelja već 6 godina za redom i to zbog preizgrađene obale, te se spominje da turisti radije odlaze na hrvatsku obalu gdje još uvijek mogu sresti "Mediteran kakav je nekoć bio" . Grčkoj se, kao rješenje krize cinično preporučuje prodavanje svojih prirodnih resursa - otoka i davanja koncesije privatnicima nad spomenicima iznimne svjetske vrijednosti (Atenska Akropola!). Pogledamo li novije statističke podatke o nezaposlenosti na europskoj mediteranskoj periferiji - europskim turističkim destinacijama, brojke ne izgledaju obećavajuće: Španjolska 26 posto; Grčka 27 posto, Portugal 17 posto.
Stoga, logično je zaključiti kako investicije u turizam očito ne rješavaju broj nezaposlenih: one tek mogu kratkoročno i kozmetički promijeniti statistiku. Međutim, Rad u uslužnim djelatnostima je mahom sezonski posao s niskim nadnicama, te potiče prekarni rad
Nadalje, treba također naglasiti da kruzerski turizam još manje ima veze s lokalnim stanovništvo i ekonomijom. Primjer koliko kruzerski turizam uistinu doprinosi lokalnoj ekonomiji i stanovništvu su Karibi koji kao najpoželjnija svjetska destinacija kruzerskog turizma prema BDP spadaju u zemlje Trećeg svijeta. To je jasan argument da kruzeri ne donose nikakvu korist (ili jezikom centra, "benefit") za lokalnu ekonomiju. Nametanje kruzerskog turizma izgradnjom novih vezova i pretvaranjem Splita u "home port", tj. luku ukrcaja putnika, imalo bi smisla da lokalna ekonomija direktno sudjeluje u opskrbi brodova. No, znamo kako poljoprivredna grana stoji u Dalmaciji. U trenutku kada Venecija smanjuje broj uplova velikih kruzerskih brodova, u Splitu se grade dva dodatna veza. U usporedbi sa Splitom Venecija možda i jest zaista ekstreman primjer budući da brodovi potpuno okupiraju venecijansku lagunu, no Dubrovnik se i više nego približio venecijanskom scenariju. Govoreći o kruzerima u Splitu nigdje se ne spominje kontrola kruzerskog turizma, ili se spominje tek načelno, čemu dodatno svjedoči nepostojanje studije pješačkog prometa. Dva nova veza grade se kreditom Europske banke za obnovu i razvoj od 18.8 milijuna eura, ali s napomenom da se obavi natječaj za privatne koncesije nad putničkim terminalima. Dakle, radi se o potpunom povlačenju države, ali ne u korist lokalne uprave, što bi realno govoreći jedino i moglo donijeti neki prihod, već u korist privatnog sektora. Za posljedicu bi vrlo lako i nadasve moguće gradska luka mogla u dogledno vrijeme i potpuno pasti u privatne ruke. Izgradnjom hotela uz istočnu obalu ne samo što se gubi javni prostor, već se postavlja i pitanje koncesija na obližnjim gradskim plažama.
Pogodovanje investitorima u kupovini nekretnina i prenamjena stanova u hotele i apartmane doveli su do toga da su neke ulice u Dioklecijanovoj alači već sada "mrtve"
No, vratimo se na kruzerske goste. Kruzerski turisti se kratko zadržavaju u luci, a prema riječima vlasnika trgovina u povijesnoj jezgri, minimalno troše. Naravno, kruzerski turizam ima posljedice i na život unutar povijesne jezgre stvaranjem nesnosnih gužvi, otežavanjem svakodnevnog života stanovnika, kojih u Splitu još uvijek ima - i zbog kojih se, ironije li, Split u turističkim brošurama i ističe kao zanimljiva destinacija za razliku od spomenute Venecije, ili sada već i Dubrovnika, koje se smatraju lijepim, iako gotovo ispražnjenim, gradovima-muzejima. Nažalost, u zadnjih par godina svjedoci smo ovoj preobrazbi povijesne jezgre Dubrovnika, čija se stvarnost (ali i predodžba turista!) znatno promijenila iseljavanjem stanovnika i pretvaranjem centra grada u puki spomenik, ljusku grada. No, ni Split nije daleko od ovakve slike. Pogodovanje investitorima u kupovini nekretnina i prenamjena stanova u hotele i apartmane doveli su do toga da su neke ulice u Palači već sada "mrtve", a izvan turističke sezone samo rijetki trgovci, obrtnici i ugostitelji ne zatvaraju svoja vrata.Nadalje, kongresni turizma ili investicija u izgradnju kongresnih centara ima jedino smisla u suradnji s jakim regionalnim sveučilištem i/ili lokalnim poduzećima koja bi mogla predstaviti svoje inovacije, jer se u suprotnom nameće pitanje za koga bi se to održavali kongresi? Izmještanje Sveučilišta, odnosno preseljavanje fakulteta iz povijesne jezgre, dovelo je do situacije u kojoj Sveučilište malo ili nikako sudjeluje u životu grada. Sveučilište kao izvor intelektualnog kapitala i inovacija potpuno je odsječeno od grada, što dodatno doprinosi turistifikaciji, a time i "odljevu mozgova".
U ovo predizborno vrijeme, Projekt Istočne obale u Splitu kroz koji se planiraju izgraditi kruzerski vezovi, kongresni centri i, naravno hoteli, djeluje zastrašujuće. Posebno zabrinjava otvoreno zagovaranje dovođenje multinacionalnih kompanija koje bi dovodile goste. Strah za budućnost Splita, koji se od drugog po veličini grada u državi već polako pretvara u "dalmatinsko turističko misto", a njegovi stanovnici u eksploatiranu radnu snagu koja mahom radi u turizmu kako bi povećala profit i oplodila kapital kruzerskih kompanija i stranih investora je opravdan. Lokalni izbori ne ulijevaju optimizam da se išta može promijeniti: ne pokazuje se razumijevanje za negativne posljedice ovakve politike pa je i mogućnost zaustavljanja započetog procesa turistifikacije grada teško moguća.
Ekonomska i politička situacija u zemljama europske periferije jest i slika današnje Hrvatske i Dalmacije
S ovakvom slikom Split dočekuje Zakon o investicijama kojim se olakšava i ubrzava procedura ishođenja svih potrebnih dozvola za investitore, a potpuno se zaobilazi lokalna uprava. Ili pak lokalna uprava priprema javni prostor za potpunu kolonizaciju? Osim toga, forsiranje monokulture turizma, a zanemarivanje ostalih grana privrede nikada nijednom gradu nije donijelo ništa dobrog. Ekonomska i politička situacija u zemljama europske periferije jest i slika današnje Hrvatske i Dalmacije. Koliko god mi mislili suprotno, naša situacija nije ništa drugačija ili specifičnija. Ostaje samo naivni optimizam da nam ovakva budućnost i investicije donose bolje sutra. Možda je razlog tome što vrijeme otrježnjenja još nije došlo? Ipak, nadam se da nam situacija u europskoj periferiji, odnosno zemljama Mediterana može probuditi svijest o ne tako sjajnoj investitorskoj budućnosti i potaknuti nas na razmišljanja o reindustrijalizaciji.Vratimo se na početak - promatrajući sve ove procese, čini se da bi pokraj definicije kolonijalizma mogla stajati slika današnje Dalmacije - namjere lokalnih političara, zajedno s Zakonom o investicijama zaista zvuče kao idealan recept za brzu i efikasnu kolonizaciju.
Dr.sc Maja Miše je viša asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu.
