Foto: HNK Split, FacebookFoto: HNK Split, FacebookKritika gostovanja Carskog ruskog baleta s Labuđim jezerom u HNK-u u Splitu.

Carski ruski balet već godinama redovito gostuje u većim i manjim gradovima diljem Hrvatske, s klasičnim i neoklasičnim naslovima koji prema kriteriju popularnosti spadaju u sâm repertoarni vrh (Labuđe jezero, Don Quijote, Carmen, Bolero), no čije su inscenacije kvalitetom uglavnom nespojive kako s njihovima najslavnijim inačicama, tako i sa slavnom tradicijom na koju se ime Trupe referira.Publika je, unatoč svemu, na kraju predstave reagirala frenetičnim i dugotrajnim aplauzom, koji se u manjoj mjeri može pripisati njezinoj naivnosti ili neizgrađenim kriterijima, a više želji za klasičnim baletima

Zahvaljujući minimalnoj scenografiji i ne osobito velikom broju plesača, sve su predstave vrlo mobilne i jednostavne za postavljanje, što ih, međutim, u želji za što većom posjećenošću kao osnovnim kriterijem prilikom izbora prostora, najčešće smješta u posve neadekvatne – od sportskih i koncertnih dvorana do teniskih terena – pa se upravo njihova konstrukcijska fleksibilnost pokazala onim faktorom koji ih s jedne strane čini dostupnijim širokom gledateljstvu, a s druge im strane oduzima na kvaliteti.

U okviru najnovije turneje po Dalmaciji, u Splitu je Carski ruski balet gostovao 31. srpnja, s Labuđim jezerom, iznimno i u prikladnom prostoru – Hrvatskom narodnom kazalištu, no uz znakovitu napomenu da predstava nije u sklopu Splitskog ljeta. Još prije njezinog početka postaje jasno i zašto; od pomno odabranih i uglavnom zasluženo postavljenih plesnih naslova na ovogodišnjemu Splitskom ljetu, najpoznatiji baletni klasik negativno odudara već programskom knjižicom, koja ne sadrži ime nijednog plesača, te koja je za hrvatsku publiku odštampana na engleskom i – slovenskom jeziku.

Povrh toga, nisu ih prodavale za to zadužene osobe u Kazalištu, već dvije polusolistice Trupe, odjevene i našminkane za svečanost prvog čina u vrtu ispred dvorca, kojoj se trebaju priključiti za nekoliko minuta, a čiji izostanak zagrijavanja, odnosno markiranja dijelova koreografije uoči početka predstave s ostatkom plesača, ubrzo dobiva objašnjenje.Karakterni plesovi, po kojima je najpoznatiji treći čin, nisu ispunili očekivanja, kako na likovnoj razini, tako i na koreografskoj, a posljedično i na izvedbenoj

Prvi je čin, naime, gotovo nepregledan pas de valse, u koracima, figurama, podrškama i formacijama postavljen otprilike u rangu produkcije nešto ambicioznijega baletnog studija, a usto i bez uvriježenih polusolističkih dionica i bez ritmičnih izmjena sola, dueta, terceta i ansambla, kojima bi se postigla dinamika i oživjela priča; no i takvu je krajnje pojednostavnjenu i repetitivnu koreografiju muški dio ansambla otplesao ukočeno i stilski bezbojno.

Za razliku od izvornika koji predviđa jednu Dvorsku ludu, ovdje su uvedene dvije – opravdano, jer su se zahtjevnim skokovima, sigurnim vrteškama, simpatičnošću i duhovitošću pokazale jedinom svijetlom točkom prvog čina.

U drugom su činu najupečatljiviji dojam ostavila Četiri mala labuda, koja su pas de quatre izvela sigurno, ujednačeno i bez greške; jedina je zamjerka estetskoga karaktera, s obzirom da je balerina s najmršavijim nogama plesala uz onu s najdebljim.

Karakterni plesovi, po kojima je najpoznatiji treći čin, nisu ispunili očekivanja, kako na likovnoj razini, tako i na koreografskoj, a posljedično i na izvedbenoj. Kostimi bojama i krojevima nisu bili u pravoj mjeri ruski, poljski, napolitanski, španjolski niti mađarski, a neki usto, poput španjolskih, nisu dopuštali ne samo kompleksnije baletne elemente, već uopće širu slobodu kretanja. Sve su točke koreografirane suviše pojednostavnjeno i neatraktivno, međusobno se razlikujući jedino brojem plesača, ali ne i karakternom pogođenošću brojeva; uz jedinu iznimku mađarskog, čija su koreografija i izvedba odgovarale njegovom duhu.

Rotbartov lik plesački također nije puno pokazao. Tehnički je postavljen krajnje nezahtjevno, što se pak maksimalno nastojalo kompenzirati bogatom mimikom i ekspresivnom gestom, upotpunjenom i odličnim kostimom, no, dakako, bez bitnijeg učinka; nedostatak onoga Za razliku od izvornika koji predviđa jednu Dvorsku ludu, ovdje su uvedene dvije – opravdano, jer su se zahtjevnim skokovima, sigurnim vrteškama, simpatičnošću i duhovitošću pokazale jedinom svijetlom točkom prvog činasupstancijalnog kod inače trećeg po važnosti lika u plesnoj predstavi, ne može se supstituirati akcidentalnim (ma kako brojnim i efektnim).

Princ Siegfried nije se pak odlikovao ni prinčevskom figurom, ni distingviranim držanjem i kretanjem, a ni onim najvažnijim – vrhunskim izvedbenim kapacitetom. Hodao je neispruženih stopala i stajao neuvučenih koljena, a plesačka ograničenja su mu tolika da su uvjetovala pojednostavnjenje varijacija, osobito onih u trećem činu, gotovo do neprepoznatljivosti. Tradicionalni su u njima ostali jedino grand jetési u manègu – no relativno niski, kao i drugi skokovi, od kojih one veće uzastopce može izvesti maksimalno dvaput, a i njih s preparacijom.

Međutim, pokazao se vrlo dobrim partnerom, sigurnim u elevacijama, te nepogrešivim u postavljanju partnerice na nogu, odnosno osjećaju da na njoj stoji, kao i partneričinog održavanja, a po potrebi i vraćanja iz ukošenosti u vertikalu, prilikom izvođenja serije pirouettesa.

Zato je balerina koja je plesala Odette/Odile bila jedna od rijetkih koja je svoju ulogu iznijela u punom opsegu. Izdužene i gracilne figure, vretenastih mišića i idealno oblikovanih stopala, impresionirala je maksimalnim ekstenzijama nogu i lijepim radom ruku, iako osjetno sugestivnijim u adagio nego u allegro dijelovima (osobito u drugom činu), u kojima su bile gotovo karikaturalno žustre, i kao takve puno bliže stilu plesača iz Les Ballets Trockadero de Monte Carlo nego klasične baletne trupe.

Na sličnom je tragu bila i preciozna mimika, u prepoznatljivoj maniri stare ruske škole, jednako kao i kretnje glave i vrata, koje su bile plastične, ali nedovoljno suptilne i proživljene. Bez obzira na određene izvedbene manjkavosti, uloge Bijele i Crne labudice jedine koreografski nisu okljaštrene, te su utoliko i jedina poveznica s Petipaovim Labuđim jezerom, kao i jedina nit koja je tu inscenaciju – u svima drugim aspektima diletantsku – spasila od kompletnog fijaska

Premda je pojavno i tehnički podjednako dobar izbor za obje uloge, ekspresivno je puno bliža karakteru Crne labudice. Dok je kao Bijela labudica bila relativno hladna i neuživljena, Crnu je otplesala koketno, šarmantno, uvjerljivo i privlačno, što nije primijetila samo publika, već i Princ Siegfried, koji ju je istinski doživio tek u trećem činu (a do tada je više zaljubljenih pogleda i osmjeha uputio svojem samostrelu nego njoj).

Iako se kao balerina ne odlikuje prirodnim balansom, zbog čega ga je na predviđenim mjestima najčešće progutala, pokazala je da se odlikuje prirodnim forceom za pirouettese, a vrlo je sigurno izvela i 32 fouettéesa, premda svi, doduše, nisu bili u tempu niti izvedeni na početnoj točki.

Bez obzira na određene izvedbene manjkavosti, uloge Bijele i Crne labudice jedine koreografski nisu okljaštrene, te su utoliko i jedina poveznica s Petipaovim Labuđim jezerom, kao i jedina nit koja je tu inscenaciju – u svima drugim aspektima diletantsku – spasila od kompletnog fijaska.

Općenitome lošom dojmu pridonijela je i scenografija Andreja Zlobina, koja je jednaka u sva četiri čina, sastojeći se od stražnje i bočnih kulisa monotonoga, sasvim neodređenog dizajna (koji ne asocira ni na dvorac ni na jezero), te crvenih stolica na sklapanje koje su stilski bliže suvremenim uredskim prostorijama nego balskoj dvorani iz davnih vremena.

Kostimografija Anne Ipatijeve također je najvećim dijelom promašena (osim u bijelim činovima, koji za to pružaju i najmanje prilike); izuzev već spomenutih, nepogođenih karakternih kostima u trećem činu, puno dojmljiviji nisu ni oni u prvom, koji su relativno uskog spektra boja, čime Općenitome lošom dojmu pridonijela je i scenografija Andreja Zlobina, koja je jednaka u sva četiri čina, sastojeći se od stražnje i bočnih kulisa monotonoga, sasvim neodređenog dizajnadodatno pridonose općoj monotoniji, te suviše folklornoga, ruskog štiha, koji kao takav odudara od ruski neobilježenih drugih scenskih segmenata, dok je opet Prinčev kostim prilično anakronističan, a usto i vidljivo otrcan.

Publika je, unatoč svemu, na kraju predstave reagirala frenetičnim i dugotrajnim aplauzom, koji se u manjoj mjeri može pripisati njezinoj naivnosti ili neizgrađenim kriterijima (ne tako davno, na istoj je pozornici mogla vidjeti domaću, i to vrlo dobru produkciju Labuđeg jezera, s gostujućom prvakinjom American Ballet Theatrea Veronikom Part u ulozi Odette/Odile), a više njezinoj želji za klasičnim baletima. Tu bi želju Kirov trebao što prije iskoristiti, kako bi ju ničim opravdan marketing što prije prestao iskorištavati.

Ključne riječi: Split, umjetnost, kultura, balet
<
Vezane vijesti