Foto: t.g.Foto: t.g.Dostavljač Wolta: "Svi misle da će raditi ovaj posao mjesec ili dva. Ali dio nas ostaje puno, puno duže. Svoje kolege uglavnom vidite jednom i više nikada. Povezani smo tek putem WhatsApp grupa. Do sada su se unutar grupa uglavnom nekonstruktivno izbacivale frustracije, no mala pobuna koja je nastala ukazuje na to da stvari možda mogu biti i drugačije. Dok se ne pojavi neki zakon kao u ostalim europskim zemljama, jedino nam preostaju gerilske akcije."

Jedna fotografija osnovno školskog zadatka proširila se na društvenim mrežama, i nedugo zatim, kako to obično biva, i mejnstrim portalima. Raznježili su se i nasmijali komentatori/čitatelji, kao i novinari, na odgovor koji je dijete svojim još nerazrađenim, naivnim rukopisom dalo na jednostavno opisno pitanje.

Iz ovoga uvoda dalo bi se zaključiti da se u odgovoru krije kakva dirljiva poruka tati, sestri, baki, ili, pak, možda neko, u svojoj jednostavnosti genijalno zapažanje, kakvima nas mališani, s vremena na vrijeme, oduševe.

Odgovor ovoga puta nije bio niti jedno od toga. Naime, na pitanje "što je to : Hoda ulicama grada ili sela. Ima veliku torbu punu pisama ", dijete je odgovorilo GLOVO.

Dežurne komentatore malo je ipak zabrinjavala autentičnost fotografije. Nije li riječ o marketinškom triku? Složili su se, ipak, kako su obje Zamjena poštara (radnika na fiksnoj plaći s plaćenim godišnjim i bolovanjem) unajmljenim prekarnim radnikom, mokri je san neoliberalizma koji naposljetku vodi u digitalni feudalizamogućnosti jednako fascinantne. Ako je uistinu riječ o autentičnoj fotografiji, onda je to preslatko, a ako se radi o PR kampanji, onda je ona naprosto genijalna.

Na stranu što Glovo dostavljači ne dostavljaju pisma, fotografija, bila ona PR izmišljotina ili je uistinu djelo školarke ili školarca, simptom je vremena.

Platforme koje posreduju u dostavi hrane i namirnica platonski su ideal prekarnog rada 21.stoljeća. Znaju li djeca razliku između poštara ili dostavljača hrane, najmanje je oko čega se treba brinuti. Ne normalizira se samo jedna relativno nova neregulirana industrija, već se prekarni rad polako, ali sigurno uspostavlja kao standard. Hrvatska, po uzoru na europske zemlje, sramežljivo najavljuje kako će se platformski rad regulirati izmjena Zakona u radu. No do konkretnih prijedloga, a kamoli i implementacije još nepostojećih zakona, načekati ćemo se.

Kratko objašnjenje kako stvari funkcioniraju. Tri su igrača u ovoj digitalnoj igri. Vozači, tj. dostavljači, oni su koje srećete na cestama. Kako bi mogli raditi, oni potpisuju ugovor s tvrtkom-partnerom, takozvanim agregatorima (domaći obrti ili tvrtke) koji koriste usluge digitalnih platformi (Wolt, Glovo, Bolt, Pauza.hr...). Tvrtka partner sklapa kupoprodajni ugovor s digitalnom platformom i Ugovor o dostavi s dostavljačem. Ona mu isplaćuje i zarađeni novac.  Na kraju dogovorenog perioda (tjedan ili mjesec, ovisno o dogovoru), tvrtka-partner od  dostavljača uzima otprilike deset posto zarade. Aplikacija koju dostavljač instalira vodi ga kroz sve radne zadatke. Preko njih dobiva i obavijesti od tvrtke partnera.

"Koristimo vlastitu opremu. Trgamo bicikle i trošimo naše mobitele. Niti platforma, niti agregator ne daju nam ništa od opreme nužne za rad. Dok je rush hour (od 11 do 15),  mogu zaraditi oko 150 kuna. To je vrijeme i kada su gotovo svi dostavljači priključeni na aplikaciju. Ima i perioda kada nema gotovo ništa posla, što znači da u to vrijeme ne možete ništa niti zaraditi. Ako želite zaraditi dovoljno novca da možete preživjeti u Zagrebu, morate voziti svaki dan više deset sati. Od biciklista, to fizički mogu i rade, uglavnom oni koji imaju električne bicikle", objašnjava trideset dvogodišnji dostavljač Wolta, koji je poželio ostati anoniman, a čiji podaci su poznati redakciji.

"Te velike torbe koje nosimo na leđima, nisu takve zato što se u njima dostavlja velika količina hrane, već da se istakne logo platforme...." <br> "Te velike torbe koje nosimo na leđima, nisu takve zato što se u njima dostavlja velika količina hrane, već da se istakne logo platforme...." 

Cijena po dostavi konstantno se smanjuje. Dostavljač preko Wolta i Glova zaradi oko 15 kuna po dostavi. Taj iznos nešto manje raste u vrijeme prirodnih nepogoda, kao što su potres, poplava ili oluja.  Kada se platforma Glovo prvi put pojavila na domaćem tržištu, dostavljači na biciklima mogli su zaraditi gotovo duplo nego danas

"Vozim za Wolt. Od platforme dobijete samo majicu, jaknu i torbu koje preuzmete u njihovom sjedištu, gdje vam i instaliraju aplikaciju. Njih vam naplate, no kada prestanete s radom, taj novac, koji služi kao svojevrstan polog, dobijete natrag. Znači krenete raditi s minusom, u protuvrijednosti majice i torbe.  Te velike torbe koje nosimo na leđima, nisu takve jer se u njima dostavlja velika količina hrane, već da se istakne logo platforme. Premda torbe nisu same po sebi teške, njihova nepraktičnost i glomaznost, iritiraju nas i smetaju nam pri obavljanju posla. Nudi nam se i osiguranje od ozljeda ali to se dodatno plaća, po istom principu kao i dodatna oprema. Osiguranje košta 270 kuna. Budući da mi agregator odmah uzme deset posto, u slučaju da uzmem osiguranje, od zarađenih 1000 meni ostaje tek 670 kuna. Ne isplati mi se ta računica, pa riskiram voziti bez osiguranja, premda nakon potresa moram stalno paziti, ne samo na promet, nego i da mi nešto ne padne na glavu. Osjećam se kao da sam u video igri, tvrdi sugovornik.

Nereguliranost odnosa između tvrtke-partnera i dostavljača, još je jedna karakteristika platformskog rada u Hrvatskoj.

"Neki dostavljači novac dobivaju svaka dva tjedna, neki svakoga petnaestoga u mjesecu. Neke tvrtke-partneri novac daju na ruke, neki "Nakon što su iz Wolta najavili kako će nam zaradu po dostavi smanjiti na 13,5 kuna, grupa dostavljača dogovorila je da se privremeno isključe s aplikacije, što znači da bi pukao lanac dostave između restorana i konzumenta hrane. Nitko to nije nazvao štrajkom, no cilj je postignutdostavljačima uplaćuju na bankovne račune. Velik dio dostavljača nikad nije upoznao zaposlenike tvrtke ili obrta za koje zapravo radi. Ja sam od onih koji novac dobivaju na ruke"- dodaje dostavljač.

Na pitanje koliko je u Hrvatskoj prijavljenih tvrtki-partnera iz Porezne Uprave nismo dobili odgovor. Velik broj takvih tvrtki prijavljene su pod nekom drugom djelatnošću, pa ih nije moguće niti sa sigurnošću prebrojati Iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike poručuju kako je točan broj platformskih radnika u Hrvatskoj teško znati.

Jedino relevantno istraživanje ono je Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound). U njemu stoji kako se u Hrvatskoj čak 10 posto populacije u jednom trenutku bavilo nekim oblikom rada preko digitalnih platformi. Od toga nešto više od tri posto radnika samo su probali takav način rada, ali su ubrzo od  njega odustali. Marginalnih platformskih radnika, koji putem platformi rade manje od 10 sati tjedno i na taj način zarađuju manje od 25 posto svojih prihoda, u Hrvatskoj je 2, 8 posto. U kategoriji sekundarnih platformskih radnika koji na taj način rade 10 do 19 sati tjedno, te zarađuju 20 do 50 posto prihoda je 3,5 posto stanovnika, dok je za 1,1 posto stanovnika rad putem platformi glavni izvor prihoda.

Prekarni radnici, koji se koriste digitalnim platformama poput Wolta, Bolta i Glova, nisu samo studenti ili oni između poslova, kako je uvriježeno mišljenje javnosti. Sve je veći broj osoba koje pripadaju ranjivim skupinama, a za život zarađuju na gore opisani način.

Ako obratite pažnju na dostavljače oko vas, primjetit ćete da bi, otprilike svaki deseti, trebao biti dobrano u penziji.

One i oni voze polako i oprezno, a kako u ovom poslu uzrečica "vrijeme je (sitan) novac " nije prazna parola, jasno je kako takva gaža vjerojatno za njih nije najsretnija opcija.

Raste i broj imigranata iz zemalja trećeg svijeta.

Osoba, koja je iz očitih razloga, poželjela ostati anonimna, za potrebe ovog teksta ispričala je svoju priču. Premda nije dostavljač, već preko jedne od digitalnih platformi obavlja posao taksiranja, proces je potpuno isti.

Osoba je pod svaku cijenu tražila izlaz iz mnogoljudne azijske države, ne vidjevši apsolutno nikakvu nadu u bolje sutra. Učestali religijski sukobi, Ako vam je cilj zaraditi za život, ovakiav zahtijeva potpunu predanost aplikaciji i algoritmima. Žele li više zaraditi, dostavljači trebaju obavljati pri velikoj brzini, što dodatno povećava riziksamo su ubrzali odluku o bijegu. Čudnovatim putevima interneta dolazi  do kontakta s hrvatskom tvrtkom, od koje dobiva ponudu da postane platformski vozač.

Pošto osoba nije imala novca da plati put do Europe, pa čak niti da sredi papire potrebne za rad, prvih par mjeseci sva zarada odlazila je na pokrivanje duga tvrtki, čiji automobil vozi, a koja joj je riješila papirologiju i platila avionsku kartu.

Znamo kako je Hrvatska europski prvak u prekarnom radu. Nekoliko je razloga zašto platformski rad, u sektoru dostava hrane, spada među njegove najbrutalnije inkarnacije. Najugroženiji su biciklisti.

Ovakav posao, ako vam je cilj zaraditi za život, zahtijeva potpunu predanost aplikaciji i algoritmima. Dostavljači, ako žele više zaraditi, posao trebaju obavljati pri velikoj brzini, što dodatno povećava rizik. Rad po kiši, iskusni dostavljači na biciklima i skuterima izbjegavaju. To je prepušteno onim neiskusnim ili očajnima. Dostavljači na skuterima koji sami saniraju krvave rane i istegnuća uobičajena su pojava.

Da u prekarni rad, nije uključena nikakva zdravstvena zaštita, nije potrebno posebno isticati, no kod fizički rizičnih poslova, a što svakodnevno sudjelovanje u gradskom prometu bez sumnje jest, zdravstveni pregledi trebali bi biti obavezni, a platforma bi trebala to osigurati.

Takav zahtjev, u vrijeme pandemije, kada su dostavljači, svakodnevno u kontaktu s mogućim prijenosnicima bolesti, ili su sami već zaraženi, spada u domenu zdravog razuma. Bolovanja naravno nema. Zarađuje se po dostavi, pa svaka fizička povreda znači da ozlijeđeni ne može raditi, pa ni prihoditi.

Tiago Vieira sa sveučilišta Pampeu Fabra iz Barcelone, rad preko digitalnih platformi naziva i autoeksploatacijom. Dostavljačima i vozačima prodaje se iluzija kako su oni sami vladari svoje sudbine. Poduzetnici novoga doba. Rade koliko žele i kada žele, sami se osiguravaju od mogućih ozljeda ako smatraju da im je to potrebno.

Kao moguće rješenje nameće se sindikalno udruživanje i priznavanje statusa radnika. Načini borbe razlikuju u Europi se razlikuju od države do Ne normalizira se samo jedna relativno nova neregulirana industrija, već se prekarni rad polako, ali sigurno uspostavlja kao standarddržave. Najžešće je bilo prošle godine u Španjolskoj, kada je vozač Glova poginuo na cesti. Ustanovilo se da je vozač bio neprijavljeni Nepalac, koji je radio preko tuđe aplikacije. Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva presudio je da Uber mora tretirati svoje dostavljače kao radnike, umjesto kao samozaposlene, a u Norveškoj sporazum s digitalnom platformom Hilfrom omogućuje čistačima da postanu zaposlenici nakon 100 sati rada preko platforme. Tada dobivaju  pravo na bolovanje, regres i mirovinske naknade. Nešto bolje uvjete od ostalih imaju i danski dostavljači. U Italiji su digitalne platforme prošloga tjedna kažnjene s 733 milijuna eura zbog kršenja normi sigurnosti na poslu i normi radnog prava.

Potpuna regulacija digitalnih platformi i izjednačavanje statusa vozača, dostavljača i čistača s radnicima, vjerojatno će značiti i promjenu paradigme dosadašnjeg načina poslovanja za platforme poput Glova i Wolta.

U Hrvatskoj za sada nitko ne razmišlja o organiziranju sindikata. Neke sitne naznake borbe ipak postoje.

"Nakon što su iz Wolta najavili kako će nam zaradu po dostavi, smanjiti na 13,5 kuna, grupa dostavljača dogovorila je da se u dogovoreno vrijeme isključe s aplikacije, što znači da bi pukao lanac dostave između restorana i konzumenta hrane. Nitko to nije nazvao štrajkom, no cilj je postignut. Kako sam čuo od drugih dostavljača, Wolt je shvatio poruku. Cijena rada nije se spuštala", povjerava nam sugovornik.

Da se vratimo na početak i na djetetov odgovor. Zamjena poštara (radnika na fiksnoj plaći s plaćenim godišnjim i bolovanjem) unajmljenim prekarnim radnikom, mokri je san neoliberalizma koji naposljetku vodi u digitalni feudalizam. Aplikacije se najlakše hrani očajnim imigrantima, kronično nezaposlenim i siromašnim.

"Svi misle da će raditi ovaj posao mjesec ili dva. Dok ne naiđe nešto bolje. Ali dio njih ostaje i puno, puno duže. Istovremeno, svoje kolege dostavljače, uglavnom vidite jednom i više nikada. I to najčešće, dok čekate kada preuzimate hranu. Povezani smo tek putem WhatssApp grupa. Moram reći da su se do sada unutar grupa uglavnom nekonstruktivno izbacivale frustracije, no mala pobuna, koju sam opisao, ukazuje na to da stvari možda mogu biti i drugačije. Dok se ne pojavi neki zakon kao u ostalim europskim zemljama, jedino nam preostaju takve gerilske akcije",  zaključuje dostavljač.

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

Ključne riječi: prekarnost, ranjive skupine
<
Vezane vijesti