Vrhunski pravni stručnjaci i nadležno saborsko tijelo daju različita tumačenja Zakona o kaznenom postupku. Mediji Branimiru Glavašu, na ovaj ili na onaj način, već mjesecima daju prostor veći nego premijeru i predsjedniku zajedno, bilježe svaku njegovu presicu i nerijetko su estradizirali slučaj (slučaj selotejp i slučaj garaža). Kao da je doista riječ o nekom punk-rock fenomenu (Acid House, Garage Band), ili, kako je to primijetio Feralov Viktor Ivančić, krađi uredskog materijala, a ne o tome da je jedan od kreatora hrvatskih vojnih i političkih strategija u posljednjih petnaest godina osumnjičen za ratni zločin.
Sjena sumnje
Sam Glavaš, uz pomoć svoje kamarile, iz neprikosnovenog organizatora obrane nepokorenog Osijeka, promeće se u žrtvu kojekakvih zavjera i najavljuje pobjedu, u ovoj kao i u svim dosadašnjim bitkama, čitaj - u Domovinskom ratu – da bi na kraju pribjegao posljednjem utočištu pravednika i započeo štrajk glađu. Kao nekad komunistički zatočenici u Lepoglavi, a u novije vrijeme uglavnom očajnici čija je egzistencija dovedena do ruba.
Istodobno, svi, od HSP-ovaca do Milorada Pupovca i ozbiljnih predstavnika odvjetničke struke poručuju, apeliraju, uvjeravaju, da istina o slučaju Glavaš, ma kako jednoga dana (ako taj ikada dođe) glasilo sudsko rješenje, nije i istina o domovinskom ratu. Ponavljaju mantru da pred sudom nije hrvatska strana rata, već pojedinac, te da je riječ o otklonu od standarda. No, kad se Glavaševom slučaju dodaju neki koji su već doživjeli sudski epilog (poput Norca i Gospića), neki koji se upravo nalaze pred Haškim tribunalom (Gotovina i drugovi u Oluji) i svega što u javnost pristiže s nekih procesa koji se vode pred hrvatskim sudovima (Petrač, Zagorac) sve je to već bacilo debelu sjenku sumnje na službene interpretacije političkih i ratnih zbivanja s početka devedesetih koje je svojedobno Sabor pokušao zaštiti dogmom nazvanom Deklaracija o Domovinskom ratu. A svatko upućen zna da neki slučajevi tek dolaze na red (kud li je nestao Merčep ovih dana?).
Vox populi
No, da ne bi bilo zabune, agresija na Republiku Hrvatsku nije upitna, kao ni ratni zločini koje je počinila srpska strana rata koji su daleko brojniji, masovniji, a poneki i okrutniji, ukoliko ratni zločini uopće podliježu stupnjevanju. To ne anulira legitimnost pitanja u kojim se okolnostima, zbog kojih interesa i s kakvim motivima proizvodio i vodio taj prljavi rat. Pri tom, izraz prljavi rat nije samo još jedna medijska dosjetka, već je skovan tokom ratova i diktatura u Latinskoj Americi dvadesetog stoljeća i odnosi se nasilje, teror, stvaranje straha i neizvjesnosti među građanima, u koje je do grla upetljana državna ili vlastodržačka politika neke zemlje, njene represivne institucije poput vojske, policije, tajnih službi i toleriranih para-militarnih postrojbi i odreda smrti. Riječ je o nerazriješenim ubojstvima, nestancima, zastrašivanjima, paleži, krađama, silovanjima, jednom riječju teroru nad civilima, političkim neprijateljima, ili subverzivnim elementima koji se provodi u svrhu ostvarivanja neke politike.
Povodom najnovijeg događanja Glavaša, svekupna hrvatska javnost, što uključuje medije, dužnosnike, stručnjake raznih profila (najčešće pravnike), te vox populi, svoj svojoj šarolikosti unatoč, gotovo da se uspjela usaglasiti oko jednog, a to je da u ovoj zemlji ne funkcionira pravosuđe, odnosno pravna država. Pokazale su to i dvije emisije Otvorenog koje su posljednjih tjedana posvećene slučaju Glavaš. U kronološki prvoj, koju je vodila Hloverka Novak Srzić, 80 posto gledatelja koji su se javili smatralo je da je riječ o montiranom političkom procesu. Činjenica da su referendumska pitanja u tim emisijama krajnje neprecizna, često tendenciozna i ni po čemu ne daju relevantan uvid u to što vox populi doista želi reći, ali sudeći po onome što su iznosili gosti u studiju i gledatelji pušteni u eter, Glavašu se ovdje ipak pakira, a istraga je posljedica njegovog razilaženja s HDZ-om.
Hloverka Novak-Srzić
Korigiranje referenduma
Već slijedećeg tjedna još je jedno HTV-ovo Otvoreno, ovoga puta pod vodstvom Mislava Bage, bilo posvećeno Glavašu, odnosno funkcioniranju hrvatskog pravosuđa u njegovom slučaju. Kao da se željelo korigirati ishod Hloverkinog referenduma. Gosti u studiju iznosili su raznovrsnija stajališta, čuli su se i argumentriani stavovi, činjenice su interpretirane u nešto drugačijem svjetlu. No, referendumsko pitanje, opet se jednom odnosilo na stanje u hrvatskom pravosuđu, pa je i vox populi, tvrdoglavo i dosljedno, sada u još većem postotku (90 posto), bez obzira na reprezentativnost uzorka ljud koji se javljaju na televizijske referendume, potvrdio da u ovoj zemlji više nitko ne vjeruje u pravnu državu. Kao da to nije već općepoznata stvar.
Nije li barem u jednoj od tih i njima sličnih emisija pitanje trebalo postaviti drugačije. Uz obvezno poštivanje presumpciju nevinosti to pitanje možda ne bi smjelo glasiti vjerujete li da je Branimir Glavaš upetljan u likvidacije civila u Osijeku?, ali je moglo glasiti, na primjer: Vjerujete li da postoje opravdani razlozi za pokretanje istražnog postupka protiv dotičnoga?
Velika je vjerojatnost da bi vox populi i u ovom slučaju, u 80 do 90 postotnom omjeru obznanio apriornu vjeru u Glavaševu nevinost. A obrazloženja bi odzvanjala riječima suca Ustavnog suda Milana Vukovića, koristili bi se krivi podaci o tome kako se protiv osumnjičenih pripadnika sprske nacionalnosti procesi ne vode (što je na kraju bio prisiljen dematirati čak i osječki županijski sud), ili bi ključni argument bio onaj kojeg su, uz naručeni aplauz, iznijela ona dva selaka u ekstremno populističkoj emisiji TV Nove U sridu --- da bi četnici, da nije bilo Glavaša i njegovih, doprli do njihovog Zagorja, pa im stoga zauvijek hvala. Pokazalo bi se pravo stanje duha nacije već godinama podvrgnute teroru muljanja i dvostrukih standarda. Lako je, naime, ponavljati do iscrpljenosti da pravosuđe ne funkcionira. Ali što učiniti kada većina puka vjeruje da je u stvari dobro da ne funkcionira, jer bi inače sudilo onima kojima se ni u kojem slučaju ne bi smjelo suditi.
Hrvatski Emile Zola
Je li uopće moguće zamišljati neki drugačiji scenarij? Neki koji unatoč potpuno razvidnoj činjenici da se pokretanjem istrage protiv Glavaša raščišćavaju i politički računi i da je ulog u tom smislu ogroman (koga bi sve Glavaš mogao povući za sobom i što će isplivati kao komponenta istine o Domovinskom ratu?), a koji bi ukazivao da kroz ovaj pravosudno-politički kaos ipak svjedočimo situaciji u kojoj se počinju nazirati počeci funkcioniranja pravne države. Iz ovih ili onih razloga (Europa, spašavanje vlastitih glava i stražnjica, previše nagomilanih dokaza). Možda će zazvučati naivno i diletantski, možda je posljedica nepoznavanja (nedostatak insajderskih informacija) stvarnog stanja u pravosuđu i u visokoj politici, takav laboratorijski pokušaj ipak treba izvesti, ako ni zbog čega, onda zbog potrebe da ponekad razmišljamo i ponašamo se kao da.... Kao da će, unatoč tome što se eksperiment zasniva na pukim indicijama i kontekstualnim argumentima, upravo na Glavaševom slučaju pravna država na kraju morati profunkcionirati.
Jedna od tih indicija svakako je činjenica da je Glavaš konačno, nakon balkanskog pravosudnog rashomona, i uspostavljanja pravde u tradiciji Divljeg zapada, ipak završio u pritvoru, a sve se čini da će mu pritvor biti određen i za slučaj kojeg vodi sud u Osijeku. Ovoga puta zbog težine i karaktera djela, a ne zbog svjedoka. Druga, naizgled još manje relevantna indicija je neočekivana odluka novinara Drage Hedla da se, unatoč ranijim stavovima da će suđenje Glavašu biti farsa u kojoj ne želi sudjelovati, pojavio i dva sata davao iskaz pred istražnim sucem Zdenkom Posavcem. Hedlovo šturo objašnjenje da se predomislio zbog velikog poštovanja prema sudu i sucu, onom istom koji je tri puta odbijao pritvoriti osumnjičenog i koji mu uhidbeni nalog šalje u limuzini s livriranom šoferom.
Branimir Glavaš
Hedl je čovjek kojemu treba vjerovati, u čitavoj ovoj priči on je naš Emile Zola koji već desetak godina sa stranica Ferala viče optužujem i uporno radi na prokazivanju ratnih zločina u Osijeku s početka, ili čak u osvit rata 1991. kao i na raskrinkavanju Glavaševe mreže moći i utjecaja koja se prostire od kriminalnog podzemlja, preko politike do pravosuđa, i koju je on koristio za zastrašivanja svjedoka, uključujući Feralovog novinara. Hedl, za razliku od Glavaša, poštuje procedure i odluke suda, a time i pravnu državu, pa nije htio posegnuti za nekim uvjerljivijim objašnjenjem svoje odluke. Ipak, povjerujmo mu, on vjerojatno vrlo dobro zna što radi. I zašto onda ne zamišljati i scenarij u kojem ni sudac Posavec nije još jedan Glavašev nesuvisli poklonik, sljedbenik Vukovićeve filozofije prava, pa čak niti nesposoban i neodlučan pravnik. Zamišljam da se on možda ponaša kao mudar i oprezan sudac koji ne želi napraviti niti jednu proceduralnu grešku, niti jedan preduhitreni korak koji bi kasnije mogli dovesti u pitanje suđenje Glavašu za ratne zločine.
Samozatajni policajac
U čitavoj priči postoji i još jedan čovjek u čiju bi profesionalnost trebalo vjerovati. To je policijski inspektor Vladimir Faber. Sjećam se tog inače samozatajnog policajca iz jesenskih dana 1991. kad su Zagrebom navodno haračili sprski snajperisti. TV dnevnik prikazivao je njihovo lovljenje po krovovima i privođenje, mnoga novinarska pera ispisivala zastrašujuće tekstove o tome kako su osjetili njihov nišan na vlastitom potiljku. Tih dana, Vladimir Faber, tada zapovjednik specijalaca u Lučkom, u jednom jedinom nastupom na Radiju 101, rekao je da je nakon preko 600 prijava, nakon privođenja i policijske obrade, ustanovljeno da u gradu nije ispaljen niti jedan jedini snajperski metak. Davanjem provjerenih informacija, u situaciji koja je sama po sebi bila dovoljno kritična, pokušavao je smiriti paniku i urazumiti ljude spremne na linč susjeda koji su čučali zajedno s njima u podrumima i možda spriječiti da i u Zagrebu zavlada teror prljavog rata kakva je kasnije zavladao Osijekom. Detalj mi se urezao u pamćenje, jer sam, kao novinarka, danima pokušavala dobiti Fabera na telefon i istražiti o čemu se radi. Na kraju je ipak odbio ponoviti izjavu koju je dao stojedinici. Ne znam što se dogodilo, mogu samo pretpostaviti da je politika zaustavila policajca koji se pokušao ponašati profesionalno. I ne očekujem od njega da, u ime istine koju tada ionako nitko nije htio, a većina nije mogla znati, probija glavom politički zid. Hajka na snajperiste u Zagrebu ipak nije dobila maha, iako službena politika nije demantirala njihovo postojanje. Temeljem onoga što sam čula na 101, bez dodatnih informacija i službene potvrde, ipak sam objavila kraći tekst. No, kao što se tada znalo događati, tekst je prenjela beogradska Politika, dakako bez pitanja i mimo moje volje. Tako su se moja i Faberova profesionalne putanje nakratko susrele. Ja sam, ubrzo nakon toga izašla iz novinarstva, a Faber mi je u vidokrug ponovo ušao tek kad je prošle godine imenovan načelnikom osječke policije da bi radio na slučajevima ratnih zločina nad srpskim civilima. Od tada sam počela vjerovati da politika ovoga puta misli ozbiljno.
Vladimir Faber
Prljava samoobrana
Glavaš je, nimalo slučajno, uz svjedoke koji su, ili kao žrtve, ili kao sudionici događaja konačno odlučili progovoriti, neke od najprljavijih oštrica svoje aktivne samoobrane usmjerio protiv Drage Hedla, Vladimira Fabera i Jadranke Reihl Kir, jer ako je u ovog sredini postojao netko tko je bio spreman na profesionalni i osobni rizik da bi se razriješila jedna nesnosna situacija, onda je to to troje. Državni odvjetnik Mladen Bajić možda baš i nije Eliot Ness, prije će biti da je pragmatični profesionalac koji također neće ići glavom kroz zid, ali on je zacijelo legalist. Zanimljiv detalj u cijeloj priči mogao bi biti i nedavno privođenje osječkog HSP-ovog zastupnika Vlade Jukića na obavjesni razgovor. Jedan od najglasnijih zagovaratelja teze o montiranom procesu i neprihvatljivosti suđenja braniteljima dok Osijekom – tvrdi on - slobodno šeću zločinci Srbi. Stvarno, kako je moguće da jedan narodni zastupnik šalje u javnost ovakve poruke, a da istodobno nitko od njega ne zahtijeva da imenuje te šetajuće zločince, pa da se i protiv njih pokrene postupak. Kao što znamo, ratni zločin ne zastarijeva i ne podliježe zastari.
Pitanje se, dakako, postavlja je li uklanjanje Glavaša iz javnosti došlo prekasno i da li je on u međuvremenu uspio uništiti materijalne dokaze i zastrašiti velik broj mogućih svjedoka, što bi u pitanje dovelo i ishod istražnog procesa i suđenja, ako do njega dođe. Ali on to ionako radi već petnaestak godina. Ako presumpcija njegove nevinosti i treba ostati na snazi, nema nikakve sumnje da je Glavaš sve ovo vrijeme zastrašivao, klevetao, vrijeđao, i prijetio ne birajući sredstva. Njegovi do groteske zapijenjeni izlijevi bijesa, nekontrolirano urlanje, oduzimanje riječi i onemogućavanje neistomišljenika pri svakom javnom nastupu, već je toliko puta medijski zabilježeno da ništa ne može promijeniti njihov učinak. Glavaš u posljednje vrijeme i nije bio toliko opasan zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke, to je odavno obavio i svatko od njih svjestan je u što se upušta. Bio je opasan zato što su mu mediji omogućavali aktivnu obranu koja se svodila na kršenje svih tuđih prava na obranu i slobodno iznošenje činjenica i uvjerenja, a službena javnost i pravosuđe su to tolerirali.
Od kada više nije na slobodi, Glavaš će morati prionuti dokazivanju svoje nevinosti nekim drugim sredstvima. Ako zanemarimo trenutno gladovanje, što bi se moglo protumačiti i kao okretanje agresije prema samome sebi, Branimir Glavaš će svoju samoobranu morati preusmjeriti na pobijanje dokaze i svjedočanstava. Tu kleveta i napadi na integritet njegovih protivnika neće, ili barem ne bi smjeli, imati nikakvog učinka. Kakve, naime, veze ima navodno sumnjivi bračni moral Jadranke Reihl Kir s Glavaševom mogućom upletenošću u ubojstvo njezina supruga, hrvatskog policajca?
