Slučajevi u praksi i u svakodnevnom životu su često nepredvidivi. Zakonodavac nije predvidio da bi među saborske zastupnike mogao biti izabran pravomoćno osuđeni ratni zločinac kojem je Ustavni sud iz isključivo formalnih razloga ukinuo pravomoćnu presudu ne dovodeći uopće u pitanje dokaze njegove krivnje. Pa i o samim formalnim razlozima neki vrsni pravnici, na primjer suci Vrhovnog suda, imaju oprečno mišljenje.
Branimir Glavaš, zastupnik u Hrvatskom saboru koji bježi od hrvatskog pravosuđa i cijelo vrijeme dok je bio u zatvoru tvrdi da je bio osuđen u namještenom političkom procesu, po izlasku iz zatvora uopće ne pokušava iznijeti neke argumente u prilog svoje nevinosti. Umjesto toga, njegova retorika postaje prijeteća, počinje vrlo konkretno zastaršivanje svjedoka, na njegovom Facebooku pojavljuje se slika pet obješenih ljudi s tekstom – Ne reci lažno svjedočanstvo jer stići će te Božja kazna. Teško je zamisliti konkretniju prijetnju svjedocima i teško je zamisliti pravnu državu u kojoj Državno odvjetništvo ne reagira.
Glavaš je zatim izveo onu demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim rječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem.
Glavaš je, inače, u više navrata izrazio svoje simpatije za zločinački fašistički režim u NDH. Tako, prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: "Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše". Iste godine Glavaš zabranjuje da se obilježava Dan antifašističke borbe i Osijek je bio jedino mjesto u Hrvatskoj gdje je 22. lipnja 1992. bio radni dan.
Opisani događaji pokazuju da bi povratak Branimira Glavaša u Sabor predstavljalo ne samo rušenje ugleda Hrvatskog sabora nego i ozbiljnu opasnost za Hrvatsku. Za onu Hrvatsku koja pokušava biti pravna i demokratska država i, iznad svega, pristojna država za sve svoje građane. Ako se ne suprotstavimo klevetama, lažima i otvorenim prijetnjama izgovorenim u Hrvatskom saboru, ako osobe osuđene za teške ratne zločine i kriminal budu odlučivale kakvi će biti zakoni u Hrvatskoj, možemo se samo sa zebnjom pitati kakav će to poguban utjecaj imati na hrvatsko društvo. Ostavljanje mogućnosti da nam se to dogodi nije demokracija nego najgora zloupotreba demokracije. Suprotstaviti se tome nije ni lako ni bezopasno, ali treba to učiniti!