U sklopu Treće konferencije o dobroj ekonomiji koja se u organizaciji udruge ZMAG održala u Zagrebu krajem prošlog tjedna, u petak su u velikoj dvorani Hrvatske obrtničke komore održana predavanja na temu zadruga i radničkog dioničarstva. Na temu zadruga predavanje je održao Ander Etxeberria, direktor odjela za komunikaciju Mondragona, najveće svjetske zadruge, dok je o iskustvu radničkog dioničarstva u Hrvatskoj govorio Dragutin Varga iz ITAS-a iz Ivanca. Budući da se u modelima zadruga nameću vrijednosti radničke solidarnosti i participacije, oba predavanja poslužila su kao primjer alternative postojećem modelu klasičnog korporativnog poslovanja gdje se nameće diktat maksimizacije profita. Ipak, osim prednosti, valja biti svjestan i ograničenosti zadružnih modela unutar postojećeg načina proizvodnje koji se temelji na tržišnim mehanizmima.
Ander Etxeberria dolazi iz španjolskog Mondragona, najveće svjetske zadruge koja broji blizu 75 000 zaposlenika u više od 250 tvrtki diljem svijeta, organiziranih u 103 zadruga od kojih je najviše industrijskih (69), te onih namijenjenih istraživanju i razvoju (15). Etxeberria je izložio povijest, osnovne vrijednosti, te unutarnji ustroj ove zadruge.
Općina Mondragon ima najnižu stopu nezaposlenosti u Španjolskoj, a 50 posto stanovnika tog grada radi u ovoj zadruzi.
Mondragon je osnovan 1956. na inicijativu katoličkog svećenika José María Arizmendiarriete koji je 40-ih stigao u istoimeni gradić u Baskiji, te tamo zatekao siromaštvo i gospodarsku zaostalost. Nakon pokušaja suradnje s drugim tvrtkama, s petoricom mladih inženjera odlučio je podići ovu zadrugu na principima digniteta čovjeka, solidarnosti, rada i obrazovanja. Kroz naredna desetljeća, Mondragon se uzdizao i širio opseg svojih djelatnosti koje se danas svode na četiri temeljna sektora: financije, industriju, maloprodaju i obrazovanje.
''Mondragon posluje na principima participacije i solidarnosti po principu član=radnik=vlasnik. Nakon privremenog ugovora od jedne ili dvije godine, svaki radnik može postati član zadruge ako uplati 15 000 eura kapitala što mu omogućuje pravo glasa oko izbora rukovodstva i pravo da sam bude izabran. Solidarnost se manifestira izvana na način da se 10 posto profita godišnje preusmjerava na zajednicu, a iznutra u vidu raspodjele plaća koja se vrši u omjerima 1:5, odnosno 1:8 u najvećim tvrtkama'', izložio je Etxeberria.
Iako se ovakav omjer uvelike razlikuje od klasičnih korporacija u Španjolskoj gdje je prosjek 1:70, vrijedi napomenuti da je u Mondragonu omjer nekoć bio 1:3 što pokazuje da je s godinama i ovdje došlo do rasta nejednakosti u prihodima.
Osim omjera u plaćama, solidarnost iznutra vidljiva je u relokaciji radnika- kad je 2013. bankrotirala jedna industrijska kompanija koja se više nije dala spasiti, radnici nisu dobili otkaze, već su premiješteni u drugu tvrtku. Također, najniže radničke plaće u Mondragonu premašuju španjolski minimalac za 5 000 eura. Konačno, općina Mondragon ima najnižu stopu nezaposlenosti u Španjolskoj, a 50 posto stanovnika tog grada radi u ovoj zadruzi.
Goran Jeras iz Zadruge za etično financiranje zadruge smatra nužnim modelom proizvodnje koji nose mnoge benefite po zajednicu i okoliš.
''Razvoj zadrugarstva u Hrvatskoj nije mogućnost nego nužnost i to iz cijelog niza razloga među kojima su najvažniji ekonomska efikasnost zadružnog modela proizvodnje te njihova dugoročna održivost u kontekstu razvoja društva i brige za okoliš. Naime, čistom ekonomskom logikom, efikasnije je kada više proizvođača zajednički dijeli svoje proizvodne resurse i na taj način povećava njihovu iskoristivost i dijeli troškove od modela u kojem su troškovi individualni, a iskoristivost suboptimalna'', smatra Jeras.
S obzirom na uspješno poslovanje Mondragona, zanimalo nas je kakvo je stanje sa zadrugarstvom u Hrvatskoj.
''Hrvatska je na samom europskom dnu po broju zadruga i članova zadruga. U Hrvatskoj je broj članova zadruge ispod 0,1 posto stanovništva dok je u državama EU i preko 20 posto. Isto takav je i ekonomski utjecaj zadruga - u Hrvatskoj zanemariv, a u državama EU i između 10 i 20 posto BDP-a'', pojašnjava nam Jeras.
Prema ovogodišnjim podacima Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo, u zemlji su registrirane 1 302 zadruge sa 2 744 zaposlenika. Prepreku razvoju zadrugarstva u Hrvatskoj postavljaju zakonski i porezni propisi koji ničime ne potiču zadruge već upravo suprotno- uvelike im odmažu.
Prepreku razvoju zadrugarstva u Hrvatskoj postavljaju zakonski i porezni propisi koji ničime ne potiču zadruge već upravo suprotno- uvelike im odmažu.
''Što se tiče samog okvira razvoja zadrugarstva u Hrvatskoj, on je svakako manjkav i to prvenstveno iz razloga što zakonski i porezni okvir u najvećem broju slučajeva uopće ne prepoznaje zadruge kao specifičan oblik udruživanja i zbog toga ih dovodi u nepovoljni položaj u usporedbi s drugim trgovačkim društvima. Tako primjerice zadruge koje imaju itekako značajnu socijalnu i društvenu funkciju koja nije prisutna u drugim poduzećima nisu ni na koji način prepoznate kroz adekvatne porezne olakšice koje bi bile rezultat toga što zadruge imaju bitna ograničenja pri odlukama o isplati dobiti članovima. Također, u proizvodnim zadrugama veliki je problem što se PDV naplaćuje i na sve transakcije među članovima zadruge bez obzira na to što je možda ta transakcija dio proizvodnog procesa koji još nije doveo do plasmana proizvoda na tržište. Osim toga, članovi zadruge ukoliko su nezaposleni nemaju pravo na naknade od zavoda za zapošljavanje, zadruge nisu oslobođene plaćanja poreza na reinvestiranu dobit, a često su i isključeni iz mogućnosti prijave na javne natječaje, tendere i sl.'', objašnjava Jeras.
Da ne bi sve bilo toliko crno, u Hrvatskoj postoji uspješan primjer radničkog upravljanja. Radi se o ivanečkom ITAS-u (Ivanečka tvornica alatnih strojeva), poduzeću koje je 1990-ih prošlo kroz špalir privatizacije da bi 2005. završilo u stečaju. O iskustvu ITAS-a govorio je Dragutin Varga, radnik i sindikalni povjerenik.
''Prošli smo pljačku 90-ih, sa 907 zaposlenih spali smo na nulu. Tvornica 2005. odlazi u stečaj sa 260 radnika. Međutim, odgovorne lopove smo izbacili iz poduzeća. Njima je u interesu bilo zemljište- rušenje tvornice i prodaja zemljišta trgovačkom centru. Nismo dali, te smo 9.7. postavili straže i preuzeli tvornicu. Stavili smo lokote na prostorije rukovodstva i financija. Otada nitko od lopova nije stupio u tvornicu'', rekao je Varga koji je jednom prilikom išao razgovarati i sa županom Radimirom Čačićem koji ga je izbacio iz ureda nazvavši ga ''radničkim smećem''.
Borba se nastavila kroz stečaj. Kao najveći vjerovnici, radnici su smijenili postavljenog stečajnog upravitelja, a na njegovo mjesto dolazi socijalno osviješteni Ivan Polan koji je napravio stečajni plan s ciljem nastavka proizvodnje. Na zajednički dogovor radnika, sva radnička potraživanja pretvorena su u vlasnički udio i tako je 2007. osnovan Itas-Prvomajska d.d., tvornica u stopostotnom vlasništvu radnika. Unatoč mnogim otegotnim okolnostima na samom početku (ignoriranje banaka, sabotaže bivše uprave koja je svim dotadašnjim partnerima govorila da je tvornicu preuzela ''bagra koja će je rasturiti''), Itas se osovio na noge radničkom solidarnošću i danas posluje uspješno.
''Danas nas ima skoro 250, a 95 posto proizvoda izvozimo na europsko i svjetsko tržište. 80 posto izvoza čini njemačko tržište, a izvozimo i u Englesku, SAD i Venezuelu. Također, u zadnje četiri godine zaposlili smo 80 mladih radnika. Dobra ekonomija znači radničko upravljanje- da radnici odlučuju o poslovanju tvrtke što je automatski dobro za zajednicu. Radnici u ITAS-u imaju vlasnički, ali i upravljački paket'', rekao je Varga.
Razlika između ITAS-a i drugih domaćih poduzeća vidljiva je i u praksi. Unutarnja demokracija jamči radnicima punu kontrolu nad procesom izbora rukovodstva čime se uvelike razlikuju od mnogih poduzeća u Hrvatskoj koja propadaju upravo zbog nedostatka radničke kontrole nad poslovanjem.
Razlika između ITAS-a i drugih domaćih poduzeća vidljiva je i u praksi. Unutarnja demokracija jamči radnicima punu kontrolu nad procesom izbora rukovodstva čime se uvelike razlikuju od mnogih poduzeća u Hrvatskoj koja propadaju upravo zbog nedostatka radničke kontrole nad poslovanjem.
''Kad je 2008. nastupila recesija, ITAS je trebao otpustiti 20 radnika. Međutim, odlučili smo si svi smanjiti plaće za 15 posto kako bismo ih zadržali. O poslovanju odlučuje skupština koja bira upravni odbor koji ima mogućnost upravljanja i kontrole direktora. Upravni odbor smjenjuje direktora na prijedlog pogonske komisije radnika čime je odlučivanje spušteno na najniže razine. Tako smo 2012. smijenili direktora jer nije radio na dobrobit poduzeća'', objasnio je Varga.
Primjer ITAS-a pokazuje kako se tvornica može spasiti i uspješno voditi radničkom participacijom i udruženim upravljanjem. U zemlji uskih interesa političkih i poslovnih elita, ne čudi što je ITAS na konferenciji predstavljen kao ''egzotika sa sjevera Hrvatske'' budući da uglavnom svjedočimo propastima tvornica uslijed unosnih dogovora korumpiranih političara i zanesenih poduzetnika oko zemljišta na koje su bacili oko. Varga i radnici ITAS-a svoju nisu dali čime su se prometnuli u suvremene heroje radničke klase u Hrvatskoj.
Osim Varge, na predavanju je kratko govorio i Stjepan Pavlović, vlasnik tvrtke S.V.D.- Pavlović iz Jezerana u Lici koja se bavi proizvodnjom centralnih peći na kruta goriva na principima biomase. Osim što je riječ o obnovljivom izvoru energije, Pavlovićeva tvrtka koristi sirovine (sječka, pelet) kojima grijanje ispada puno jeftinije, a kao cilj otvaranja tvrtke je naveo i zaposlenje ljudi kako Lika zaista ne bi postala pustoš.
Za razliku od zakona o radničkom dioničarstvu, u Hrvatskoj Zakon o zadrugama postoji, ali Hrvatska se u zadnjih 25 godina nije pobrinula za razvoj zadrugarstva. Goran Jeras mogućnost promjene vidi u trendu kojim će rasti pritisak na politiku.
''Svi ti problemi će se morati riješiti zbog pritiska građana koji počinju prepoznavati prednosti zadružnog modela poslovanja tako da u zadnje vrijeme svjedočimo osnivanju različitih nekonvencionalnih zadruga - arhitektonskih, arheoloških, Zadruge za dobru ekonomiju, Zadruge za etično financiranje, poljoprivrednih zadruga i sl. Taj trend će povećati pritisak na vladine institucije za donošenje adekvatnijih zakonodavnih rješenja, koji su između ostalog predviđeni i razvojnim strategijama EU čiji je Hrvatska sada član'', zaključio je Jeras.
Ekonomist Dimitrije Birač u zadrugarstvu također vidi prednosti, ali poziva na oprez.
D. Birač: Prednost zadrugarstva je u razvijanju klasne svijesti radnika da se za svoje poduzeće moraju izboriti zajedno, solidarno i organizirano- djelovanjem.
''Prednost zadrugarstva je u razvijanju klasne svijesti radnika da se za svoje poduzeće moraju izboriti zajedno, solidarno i organizirano- djelovanjem. Druga je prednost što u zadružnom modelu polako uče kako upravljati i poslovati. Međutim, obje prednosti treba uzeti dosta oprezno. Prva se lako anulira ako zadružni model postoji duže vrijeme i ako nema promjene sistema. Radnici u tom slučaju poprimaju sve više interese kapitalista i podložni su individualizaciji kao preduvjetu za opstanak na tržištu. Druga prednost se anulira također zbog samog kapitalizma jer se ovdje svaka njihova greška, a kao amateri na tom području će ih svakako činiti, javlja kao posljedica neuspjeha u poslovanju što znači korak bliže propasti. Drugačiji klasni karakter države (radnička država) tim radnicima bi pomagao svom infrastrukturom, pri čemu ovdje ne mislim primarno na subvencije, i štitio ih od propasti '', kaže Birač.
Također, Birač upozorava kako se zadruge danas ipak nalaze unutar načina proizvodnje koji se temelji na zakonu vrijednosti odnosno tržišnom mehanizmu.
''I zadruge se moraju prilagoditi zakonima tržišta, to jest zakonu vrijednosti čija je temeljna osobina nedostatak plana, odnosno svjesne i planske organizacije proizvodnje. Ona je ovdje stihijska, stoga i oni moraju paziti na troškove (plaće) i na investicije. Unutarnji (strukturni) zakon kapitalizma - konkurencija - na njima kao poslovnim subjektima pokazuje se kao vanjski (egzogeni) zakon kojeg oni i da žele ne mogu mijenjati. Ova stihija, zajedno s glavnom kontradikcijom sistema, a to je proturječnost između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera prisvajanja, izaziva krize i recesije'', objašnjava Birač.
Mondragon i ITAS svakako predstavljaju svijetle primjere u današnjem poslovnom svijetu koji se temelji isključivo na maksimizaciji profita. Za razliku od klasičnih korporacija, radnici upravljaju zajedno i pokazuju solidarnost, ali su također primorani na smanjenja plaća ili zatvaranje pogona budući da posluju u okvirima tržišnog gospodarstva. U Hrvatskoj danas svakako treba poticati razvoj zadrugarstva i radničko-upravljačkog dioničarstva kao modela u kojem je egzistencija radnika ipak sigurnija i u kojem radnici mogu sami voditi svoju tvornicu čime je otklonjena mogućnost neodgovornog rukovodstva.