DEMOKRATIZIRAJ ME NJEŽNO!

Civilno društvo u Hrvatskoj voćka je čudnovata: nije prošlo ni deset godina otkako je izazivalo bijes vlasti, a ista ta vlast – dobro, ne baš sasvim ista, ali ime stranke je nepromijenjeno – danas velikodušno sponzorira pretvaranje civilnoga sektora u propulzivnu gospodarsku granu čiji su proizvodi opipljivi koliko i predizborna obećanja. Malo ili nimalo. Dobri odnosi Odvjetnicima i profesionalnim tužiteljima medija odmah na početku dajemo na znanje: cilj ovoga teksta nije progon krivaca za netransparentno trošenje proračunskih sredstava, ni razotkrivanje kriminala, jer ni za jedno ni za drugo nemamo neoborivih dokaza. Cilj je tek na temelju nasumce odabranih primjera pokazati što sve financira država Hrvatska, te na temelju toga razmisliti kako bi poznati dio svemira izgledao da neka od dotiranih udruga sa svojim programima i projektima nije dobila novac. U ovom tekstu usredotočili smo se na dio projekata realiziranih prošle godine, za čije je ostvarenje Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva odobrila novce krajem 2006. godine. A te je godine, plodne i rodne po civilno društvo, Zaklada u okviru svojega programa Demokratizacija i razvoj civilnoga društva, blagoslovila 45 projekata i za njih izdvojila 4,5 milijuna kuna. Gotovo svi naši sugovornici, dobitnici tih sredstava, isticali su dobre odnose sa Zakladom, odnosno, nikome od njih država nije ostala dužna, novac je uredno isplaćivan, a zauzvrat su u Zakladu slani polugodišnji i godišnji izvještaji. Pa da vidimo, dakle, što smo to financirali kao porezni obveznici.

Najviše novca iz programa Demokratizacija, - 150 tisuća kuna - u 2006. godini dobila je zagrebačka Lokalna baza za osvježavanje kulture BLOK. Njih nismo zvali, jer smo već jednostavnom internetskom pretragom našli čitav niz akcija koje su pokrenuli, pa nam se učinilo da bismo pri prvom kontaktu samo čuli ono što i sami možemo pročitati. Drugoplasirana je bila čakovečka Akcija za civilnu transparentnost (ACT) kojoj je država u prosincu pretprošle godine odobrila, a potom i uplatila 149 550 kuna za program dojmljiva naslova Otvoreni mediji. Kada smo ga u telefonskom razgovoru upitali kako su potrošili taj novac, Teo Petričević iz ACT-a, objasnio nam je da se projekt odvijao kroz nekoliko modula, i to kroz suradnju ACT-a s lokalnim medijima. www.zatvoreno.info Učinilo nam se da suradnja s lokalnim medijima, sama po sebi, ne zahtijeva neke osobite novce, niti se ima razloga smatrati bitnim projektom koji bi zahtijevao državnu potporu, no ACT-ov čelnik nam je pojasnio da je novac utrošen na kratke reportaže od pet do deset minuta za lokalnu televizijsku stanicu, zatim smo radili tjedne radijske emisije u trajanju od dvadesetak minuta, a tjedno smo producirali i stranicu do stranicu i pol u lokalnom tjedniku, riječi su kojima je Petričević objašnjavao tehnologiju trošenja gotovo 150 tisuća državnih kuna. No, kako se veli u televizijskim reklamama – to nije sve: ACT je za dobiveni novac planirao u Čakovcu postaviti i info kiosk na kojemu bi civilne udruge dobivale potrebne informacije. No, kaže Petričević, Zaklada je za tu namjenu dala svega 15 tisuća kuna, a kako se od drugih donatora nije moglo prikupiti dovoljno novca, ACT je postavio citylight na kojemu su zidne novine koje služe kao servis za organizacije civilnog društva.

Petričević nam je, nadalje, naveo i da rade na kreiranju portala otvoreno.info. Jednostavnom metodom internetske pretrage utvrdili smo da na toj adresi i nema osobitih sadržaja, točnije, da nema ničega, što nam je Petričević i potvrdio(!?) Njegovim riječima, naša je greška što taj portal zaista nismo pokrenuli, ali vijesti smo objavljivali na lokalnim portalima, pa nije bilo potrebe za duplanjem informacija. Konačno, četvrti modul ACT-ova rada o državnom trošku jest ustanovljenje ACT press nagrade kao godišnjeg priznanja za novinare koji prate razvoj civilnoga društva u Županiji. No, tvrdi Petričević, ni tu se Zaklada nije pokazala osobito izdašnom, pa od nagrade zasad nema ništa. Prvi čovjek ACT-a uglavnom je zadovoljan činjenicom da je Zaklada platila sve što je obećala, tek je malo nezadovoljan saznanjem da su oni, u udruzi, loše planirali, pa im tih nešto više od 149 tisuća kuna, eto, nije dostajalo za, primjerice, ustanovljenje novinarske nagrade. Radili smo televizijske priloge, a znate kako je skupa televizijska produkcija, požalit će se Petričević. Demokratizacija na dopustu Dok se na internetu još moglo i pronaći informacija o ACT-u, upoznavanja s opusom Baranjskog civilnog centra (BRICC), pretvorilo se u mali izazov. Njihove internetske stranice sadrže tek lijepu samodefiniciju i još ljepšu viziju kako bi trebalo izgledati stabilno demokratsko društvo. Problemi će se pojaviti kada krenete na linkove projekti ili kontakt, jer, narodski rečeno – ne rade. Ostao nam je stari, dobri telefonski imenik. Suzdržano ljubaznom glasu s druge strane objašnjavamo da nas zanima kako su potrošili 116 550 kuna koje su dobili za projekt Još bolja praksa. Glas nas upućuje na Martinu Uglik i daje njezin broj mobitela. Uglik će nam otkriti da su i oni blagovremeno dobili novac, odnosno jedan dio odmah, a drugi nakon evaluacije. Potom objašnjava da su dio novca utrošili na izradu portala Baranja.net – tamo zaista ima znatno više informacija o BRICC-u, negoli na njihovim stranicama, te da su se u projektu posebno posvetili jačanju suradnje nevladina sektora s lokalnim vlastima i poduzetnicima, odnosno jačanje kapaciteta udruga i jedinica lokalne uprave i samouprave.

Pojašnjeno nam je i da je projekt provođen u Donjem Miholjcu, Slatini i Belom Manastiru, da su se predstavnici lokalnih vlasti u pobrojanim sredinama uredno odazivali na sve susrete, da su čak dolazili i odgovorni iz mađarskih gradova, te da je BRICC posebnu pozornost posvetio educiranju dužnosnika pobrojanih sredina na dobivanju sredstava iz predpristupnih fondova EU. Akcija javni prostor Kako se baš ovih dana ispostavilo da se Hrvatska uopće nije pokazala umješnom u korištenju sredstava iz upravo spomenutih fondova, pitali smo Martinu Uglik kakva je opipljiva korist od njihova projekta, na što smo dobili odgovor da baš ovih dana Beli Manastir i Mohač zajednički rade na tim projektima. Tu negdje razgovoru je bio kraj. Za razliku od Baranjaca, riječka udruga Drugo more ima sadržajan site na kojemu se može saznati da se bave promocijom suvremenog kulturnog stvaralaštva i teorije. Od svega ponuđenog najviše nas je interesiralo na što su utrošili 149 500 kuna koje im je Zaklada odobrila za program neobično sadržajnog i detaljnog naslova – Difuzija. Program je, reći će nam Davor Mišković za kojega u udruzi kažu da je ovlašten davati takve informacije, imao više komponenti, a glavni im je cilj bio stvaranje kulturne difuzije prema mlađoj populaciji. Što je od toga ostalo, kakvu je trajnu korist dobilo civilno društvo, pita se ljubopitljiviji čitatelj. Pokrenuli smo bilten DNK, ali, nažalost, izlazio je samo tri broja, jer nismo dobili novac za nastavak njegova izdavanja, odgovorit će Mišković. Što još? Napravili smo više javnih tribina, spremno će naš sugovornik, te naposljetku otkriva trajni učinak spomenute donacije na rad udruge: Uselili smo u gradski prostor koji je nuđen na natječaju. Premda sam naslov projekta ne mora puno otkrivati, moramo priznati da smo nekako najviše očekivali od Mreže mladih Hrvatske, ne samo zbog 149 tisuća kuna koje im je dala Zaklada, nego i zbog toga što su imenom sadržaja kojim su šarmirali Zakladu svakako budili najveća očekivanja - Razvoj lokalne politike prema mladima kroz stvaranje mladih lidera. Da, dobili smo 90 tisuća kuna, reći će nam u prvom kontaktu Emina Bužinkić, predsjednica Mreže, koju smo odmah korigirali. Ne, dobili ste više, rekosmo. Da, 100 tisuća kuna, reče ona; Ne, 149 tisuća kuna, rekosmo mi, te se usuglasismo da pričamo o toj svoti i o onome što je s njom realizirano. A gdje su lideri? Projekte radimo jako planski i sa Zakladom nikada nismo imali problema, pohvalit će nam se Bužinkić nakon kraće zbrke na početku razgovora. U konkretnom slučaju, radili smo edukacijski ciklus sa šesnaest ljudi iz Hrvatske koji se bave politikom za mlade, održali smo tri četverodnevna treninga, poticali smo umrežavanje udruga mladih u Primorsko-goranskoj, Zadarskoj i... i još jednoj županiji čijega se imena, unatoč obećanju, predsjednica Mreže mladih Hrvatske nije sjetila do kraja.

No, gdje su ti lideri, zaintrigiralo nas je, tiho se nadajući da ćemo s druge strane začuti pa, eto vam Milanovića, Jandrokovića, mislite da bi bili tu gdje su da ih nismo educirali. Ne, lideri s kojima je radio MMH nisu iz svijeta visoke politike, nego iz raznih inicijativa i udruga. Zanimalo nas je ima li među njima barem medijski poznatih osoba, no ni tu ne dobismo potvrdan odgovor: To su uglavnom mladi ljudi koji su zadnjih godina bili aktivni u politici za mlade, neki su bili aktivni samo nekoliko mjeseci, a neki duže

, glasio je odgovor kojim je Emina Bužinkić raspršila naše nade da smo na tragu prave male tvornice lidera u kojoj se vođe proizvode serijski kao šlape za plažu nekoć u splitskoj Jugoplastici. Inače, najvećim dosegom programa naša sugovornica smatra činjenicu da su stvorili bazen trenera za edukaciju mladih lidera. Međunarodno društvo za sprečavanje okrutnosti nad životinjama i biljkama PCAP Karlovac je za projekt Partnerstvo za okoliš (što je ustvari naziv nacionalne kampanje za uvođenje mjera zaštite prirode i okooliša kod vojnih djelatnosti u Hrvatskoj) dobilo 149 400 kuna. Željka Lukešić nam je u kratkom telefonskom razgovoru elaborirala da je taj novac otišao na zalaganje za zaštitu okoliša u vojnim djelatnostima. Kada nas je zainteresiralo što je konkretna dobra posljedica njihova projekta, odgovorila nam je da je MORH, zahvaljujući višegodišnjoj kampanji u koju su uključeni i HHO, Eko Kvarner i Plavi forum, te Zelena mreža Karlovačke županije, konačno započeo komunikaciju s udrugama i počeo se otvarati prema obavezi mjera zaštite prirode. Između ostaloga, prihvatio je i obavezu prijava otpada u Katastar emisija za okoliš (KEO), što su dužni svi zagađivači, a MORH je dosad izbjegavao. U kontaktu smo sa Službom za odnose s javnošću Ministarstva obrane, dolaze na naše tribine i nemamo nikakvih problema u komunikaciji, kaže Željka Lukešić. Driblanje sustava? Za kraj, spomenut ćemo zanimljiv slučaj iz Zagreba: prema podacima Vladina Ureda za udruge, samo u prošloj godini Savez udruga Klubtura iz Zagreba od Zaklade je u 2006. godini dobio ukupno oko 440 tisuća kuna. Zanimljivost ovoga podatka sadržana je u činjenici da u Upravnom odboru Zaklade sjedi Teodor Celakoski čija je udruga, ujedno, članica Klubture. Celakoski potvrđuje da je njegova udruga zaista sudjelovala u osnivanju Klubture, ali, tvrdi on, u Zakladi postoji jasna struktura odlučivanja, jasna evaluacija na svim razinama - od programskih odbora i savjeta do stručnih službi. Celakoski nadalje, kaže: Istina je da je moja organizacija bila jedna od tridesetak osnivača nacionalne kulturne mreže 'Klubture'. Mogućnost da netko utječe na izbor i dodjelu sredstava svojoj organizaciji u Zakladi ograničena je s dva mehanizma, prvo, jasno su odijeljene funkcije UO od procjenjivanja projekata, drugo, kod prihvaćanja predloženih lista svih projekata svaki član UO mora deklarirati svoj eventualni sukob interesa te sukladno tome ne sudjelovati u odlučivanju. Članovi Upravnog odbora zaista ne mogu raspravljati o davanju potpora udrugama kojima pripadaju, što još uvijek ne isključuje mogućnost dogovora među članovima UO po principu ja tebi, ti meni. Uz to, u biografijama članova Upravnog odbora ne piše kojim udrugama pripadaju, pa onaj tko hoće može predriblati sustav, ma kakva bila struktura odlučivanja. Podsjetit ćemo da previše povjerenja prema radu Zaklade nisu iskazale udruge okupljene u Forumu za civilno društvo: one su u ožujku 2005. godine publicirale dokument u kojoj Zakladi predbacuju lošu komunikaciju s udrugama, nejasne kriterije u raspodjeli novca, sukobe interesa, jer su članovi pojedinih udruga ujedno i u Upravnom odboru Zaklade. Tada je spomenut i slučaj doniranja udruge kojoj pripada Celakoski, ali i pomoć Centru za mir, nenasilje i ljudska prava - Osijek u kojemu je predsjednica Upravnog odbora Zaklade Katarina Kruhonja. Forum se, na koncu, raspao, jer je većina udruga koje je okupljao dobila institucionalne potpore. A među udrugama bio je niz poznatih poput GONG-a, BaBe, Kontre, SDF-a... I onda? Što vam se čini, bi li demokracija i civilno društvo u Hrvatskoj bili drastično siromašniji bez nekih od navedenih projekata?

_{Autor članka, Vladimir Matijanić, u slobodno vrijeme je urednik i novinar u tjedniku Feral Tribune}