Britanski bend Fear of Men predstavio se ovog tjedna hrvatskoj publici održavši dva koncerta – u Zagrebu u nedjelju, 12 . listopada u Močvari te dan poslije u riječkom klubu Život.
Priča o ovom mladom bendu počinje poznanstvom Jessice Weiss i Daniela Falveyja, dvoje studenata umjetnosti iz Brightona, grada na jugu Engleske iznimno žive kulturne i umjetničke aktivnosti, koji ubrzo osnivaju bend i počinju stvarati glazbu. Nakon što su objavili nekoliko lo-fi singlova, poslije sakupljenih na albumu "Early Fragments", pridobili su pažnju i pohvale indie-scene te na proljeće ove godine objavili i prvi službeni album pod nazivom "Loom".
Osim pohvaljenog albuma, da se izdvoje iz mase "bendova koji obećavaju", a takvih na Otoku, a i u samom Brightonu ima, pa – koliko hoćeš, sigurno je pripomoglo i to što su na proljeće ove godine krenuli na turneju s The Pains of Being Pure At Heart u sklopu koje su obišli nekoliko gradova u Europi, SAD-u i Kanadi, da bi ove jeseni započeli sa samostalnim koncertima izvan matične zemlje.
Mladost benda koji je ipak još pomalo nepoznanica, ali i prilično natrpana koncertna jesen, razlog su što stvari prije same svirke u Močvari u nedjelju navečer nisu izgledale baš pretjerano obećavajuće po pitanju posjećenosti. Pogotovo ako se usporedi s večeri prije, kada se za ulazak u pretrpanu Močvaru na nastup Future Islandsa tražila ulaznica više. (Da je barem dio posjetitelja koncerta večer prije kojim slučajem znao da ovih dana Fear of Men nastupaju kao predgrupa Future Islands na koncertu u Rimu, prizor bi, posve moguće, bio prilično drukčiji.)
Ipak, u trenutku kad je koncert otpočeo, u dvorani se okupio sasvim pristojan broj ljudi da ona ne izgleda otužno prazno i možeš nesmetano pratiti sve što se odvija na sceni – pa i da pomisliš kako su ovakvi mali koncerti najbolji jer nema svih onih silnih smetala.
Pjevačica i gitaristica Jessica Weiss, gitarist Daniel Falvey, Michael Miles na bubnjevima i Becky Wilkie na bas-gitari od prvog trenutka kreću se ljuljuškati u ritmu dream pop melodija od kakvih je i sačinjen njihov album prvijenac, u čemu ih ubrzo počinje pratiti i publika.
I taman kad pomisliš kako će do kraja koncerta sve zvučati fino, lagano, nježno, ali i više-manje isto, s puno puta ponovljenim "oooo", "uua" i "aaa", bend mogućnost monotonije prekida skretanjem u shoegaze buku.
(Kad već govorimo o utjecajima 80-ih i 90-ih, ova četvorka u crnom i imidžom pomalo reinterpretira spomenuto razdoblje.)
Sam koncert trajao je relativno kratko – nekih 45 minuta u regularnom dijelu i dvije pjesme na bisu, od kojih je prvu, "Alta", Jessica Weiss izvela solo – ali sasvim dovoljno za upoznavanje s bendom koji iza sebe ima praktički jedan album.
Kao glavni dojam mogla bi se navesti riječ – ugodno.
Ostaje vidjeti kojim će se smjerom razvijati u budućnosti.
