U tom su desantu na brod Mavi Marmara ubijena devetorica turskih humanitaraca (jedan je bio istovremeno državljanin SAD). Ankara je tada povukla svoje diplomatsko osoblje iz Tel Aviva i prekinula svestranu bilateralnu suradnju sa Izraelom. Svojim je glasom blokirala njegovu vojno-obavještajnu suradnju sa NATO-om. Zahtijevala je priznanje Tel Aviva za počinjeni zločin, njegovo izvinjenje i kompenzaciju žrtvama. Prema medijskim izvještajima, Netanyahu je u gorespomenutom 30-minutnom razgovoru, dok je uz njega uslikan Obama, izrazio "žaljenje zbog gubitka života i spremnost isplate kompenzacije obiteljima stradalih u tom incidentu".
Tursko-izraelsko pomirenje sa mirisom plina i nafte
U Ankari su te Netanyahuove riječi proglašene "velikom turskom političkom i diplomatskom pobjedom" koja otvara vrata normalizaciji bilateralnih i obnavljanju diplomatskih odnosa. Turska će vojska ponovo moći od Izraela kupovati elektronsku opremu i rezervne dijelove za svoje ratne zrakoplove. Nada se također bespilotnim letjelicama, dakle opremi koja bi joj dobro došla ako bi trebala intervenirati preko granice u Siriji.
Nešto kasnije je na 135 km u podmorju zapadno od Haife otkriveno spektakularno nalazište plina, kažu najznačajnije u posljednjih deset godina na 5000 m dubine. Nazvali su ga Leviathan. U tom su se poslu sa Israel Corp udružile tri američke kompanije. Tvrdi se da bi se sa tim rezervama moglo konkurirati sibirskom plinu kojim se sada snabdijeva sjeverna Europa. Problem je kako transportirati taj plin do europskih korisnika.
Najlogičnija trasa evakuacije bila bi, kao što tvrdi turski ministar energetike Taner Yildiz - plinovodom preko turskoga teritorija. Turci očito misle kako bi se mogao aktualizirati zamrznuti projekt plinovoda Nabucco za kojega su se svojevremeno zalagali Washington i EU. No ukazao je da se rezervoar Leviathana proteže do Cipra i da ne pripada samo Ciparskoj Republici već i Turskoj Republici Sjevernoga Cipra, čija prava na diobu prihoda od izvoza Ankara podržava.
yildiz.jpg
Yildiz je istom prilikom branio pravo turskih kompanija da u području energetike istovremeno surađuju sa centralnom vladom u Bagdadu i sa vladom Autonomne oblasti (iračkoga) Kurdistana, te da uvoze naftu i plin i sa nalazišta na jugu i sa onih na sjeveru. To isto čine američke i druge inozemne kompanije, što Bagdadu ne smeta. Turski je ministar naglasio da bi za izvoz nafte prema EU destinacijama sve susjedne zemlje mogle koristiti turski morski terminal u Ceyhanu, kojim se sada izvozi azerbejdžanska nafta. Nije međutim spomenuo da njegova zemlja, usprkos američkim i europskim sankcijama, i dalje uvozi iranski plin kojega plača u zlatu a ne u dolarima.
Turska reflektira na suradnju sa Grčkom, ne samo oko rješavanja problema podijeljenoga Cipra, već na zajedničku eksploataciju rezervi nafte i plina što su otkrivene u Egejskom moru
Nije također spomenuo da turska reflektira na suradnju sa Grčkom, ne samo oko rješavanja problema podijeljenoga Cipra, već na zajedničku eksploataciju rezervi nafte i plina što su otkrivene u Egejskom moru. Otkriće tih rezervi, uz one u istočnom Sredozemlju o kojima je bilo riječi prethodno, moglo bi u perspektivi ugroziti sadašnju centralnu poziciju najvećih bliskoistočnih proizvođača i izvoznika nafte i plina. Ne bi više bili potrebni Europi. Izrael koji je do sada morao uvoziti energente bi postao izvoznikom. Sirija kao tranzitna zemlja u kojoj se danas sukobljava "šijtska osovina" sa "sunitskim blokom" država oko izvoznih koridora izgubila bi na značaju. Turci, koji eto popravljaju odnose sa Izraelom i jako se trude oko Grčke, pritišću Ciparsku Republiku. Mogli bi svoje serviranje sirijske opozicije i Sirijske slobodne vojske prepustiti drugima. I Amerikanci bi mogli izgubiti interes za Bliski istok i fokusirati se na istočnu Aziju kao što su najavili.
Uz Siriju, bez obzira tko će konačno zasjesti na vlast u Damasku, na podmorske rezerve plina i nafte u bazenu Levanta još računaju već spomenuti ciparski Turci, Libanonci i Palestinci. Izraelci su u pokušaju nekakve "legalizacije" crpljenja plina iz gazanskoga podmorja započeli razgovore sa Palestinskom upravom, iako ova nema pristupa Gazi koju kontrolira Hamas. Navodno nude Abasu trgovinu - "vi nama pravo da pumpamo naftu a mi vama pare s kojima ćete plaćati vodu i struju koje vam isporučujemo za potrebe Zapadne obale". Libanonci su protestirali što je pumpanje plina iz zajedničkog nalazišta Tamer započelo a da nisu bili upitani, i za divno čudo Washington ih je u tomu podržao.
Međutim dogovor svih ili barem najvažnijih od tih pretendenata sa Turskom oko evakuacije plinovodom odmrznutoga Nabucco projekta bio bi odlučujući. Turskoj bi pribavio značajne prihode i približio je EU gdje je već godinama na listi čekanja.
Palestinski problem
Erdoganu, koji je u istom telefonskom razgovoru ponovio tursku podršku "stvaranju nezavisne palestinske države", izraelsko je izvinjenje omogućilo pred vlastitom pro-palestinskom javnošću opravdati obnavljanje suradnje sa Izraelom.
Objavljujući par dana kasnije da će za mjesec-dva posjetiti Gazu, potvrdio je svoje protivljenje izraelskoj blokadi ovoga palestinskog teritorija. Iz Ramalaha je ubrzo stigla vijest da bi mu se na tom putu mogao pridriužiti predsjednik Palestinske uprave (također PLO-a i Al-Fataha) Mahmud Abas. Abasov dolazak u Gazu, kojom upravljaju Hamasovi islamisti, mogao bi doprinijeti pomirenju dva suparnička palestinska pokreta i stvaranju njihove koalicijske vlade što je projekt kojega zajedno guraju Katar, Egipat i Turska. U njega je kooptiran i Kaled Mešal, nedavno po četvrti put reizabran za generalnog sekretara Hamasa. Poslije njegova distanciranja od Al-Asadova režima u Damasku, gdje je dotle boravio, Katarci i Turci su ga promovirali u "umjerenoga islamistu". Optužba sirijskoga dnevnika Al-Thawra da su on i Hamas "odustali od borbe protiv Izraela i umjesto otpora se bacili u zagrljaj bogatoga Katara" ide mu u prilog kod Turaka i Amerikanaca.
meshaal.jpg
Mešal bi (ili predstavnici njegove "umjerene" frakcije Hamasa) mogao biti partner "sekularnom" Fatahu u "tehnokratskoj" koalicijskoj vladi koja bi sjela za pregovarački stol sa Izraelcima u mirovnom procesu kojega Washington pokušava ponovo pokrenuti. Upravo je to cilj najnovijeg dolaska američkoga državnoga tajnika Kerrija. Pratio je Obamu u njegovim nedavnim posjetama Jeruzalemu, Ramalahu i Amanu, kojim je pripremljen teren za obnavljanje tih mirovnih pregovora. Kasnije je putovao u Irak, zvanično kako bi se spriječili preleti iranskih aviona sa oružjem prema Siriji, dok mu je glavni cilj bio pomiriti Bagdad i Ankaru koji su bili u svađi oko turskoga uvoza nafte iz iračkoga Kurdistana. Sada bi Kerry trebao pritisnuti Netanyahuovu vladu prihvatiti planiranu palestinsku koaliciju za sugovornika, no tu će mu glavni problem biti neutraliziranje doseljeničkog dijela izraelskoga establishmenta koji se protivi bilo kakvim pregovorima.
Abasa će trebati prisiliti na fleksibilniji pristup prema zahtjevima Hamasa. U tomu se očekuje podrška Turske
A i Abasa će trebati prisiliti na fleksibilniji pristup prema zahtjevima Hamasa. U tomu se očekuje podrška Turske, koja mu je bio prva etapa sadašnjega puta. Abas je ranjiv, jer mu je za politički opstanak neophodna financijska pomoć za održavanje administrativnog i sigurnosnog aparata njegove Palestinske uprave na Zapadnoj obali. Saudijski mu je kralj prije mjesec dana dostavio 100 milijuna dolara, a nešto kasnije je izraelska vlada deblokirala neka sredstva koje prikuplja od taksi na uvoz-izvoz u i iz Zapadne obale, ali mu to nije dovoljno za isplatu zaostalih plaća njegovih 160.000 zaposlenika.
Arapska je liga na svom nedavnom summitu u Dohi odlučila formirati fond od milijardu dolara za "obranu islamskog i arapskog karaktera Jeruzalema", ali je jedino Katar u njega priložio 250.000 milijuna. Taj iznos Katarci neće međutim isplatiti Abasu dok se ne pomiri sa Hamasom. Tom sastanku pomirenja u Kairu trebao je kumovati mini-summit AL kojega su u Dohi predložili Katarci i Egipćani. Bio je zakazan za 27 travnja, ali je odložen zbog Abasova insistiranja da on bude unaprijed priznat od Hamasa za "jedinog legitimnog predstavnika svih Palestinaca". Njegov premijer Fajad, miljenik Zapada i Izraela, kojega je ranije pokušavao nametnuti za predsjedavajućeg buduće "tehnokratske vlade" se je tih dana razbolio i bio hospitaliziran, tako da se sa njim više ne računa.
Jordanska manevriranja
Uz Abasa se je još ranije svrstao i jordanski kralj Abdulah II. U studenom prošle godine je prvi puta otišao u Ramalah, u sjedište Palestinske uprave, i s Abasom izgladio sukob što ga je Jordan imao sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) od "Crnoga septembra" 1970 godine. Arafat je tada predvodio PLO. Istjeran je iz Jordana vojnom silom zajedno sa svim palestinskim grupama što ih je tada okupljao PLO. Ovoga 31 travnja su se Abas i Abdulah ponovo sreli u Amanu i potpisali sporazum kojim Abas priznaje Abdulaha "zaštitnikom Svetih mjesta u Jeruzalemu, a posebno džamije Al-Aksa sa ciljem "zajedničke obrane, svim legalnim sredstvima, od izraelskih pokušaja judeizacije Jeruzalema". S time se obojica nadaju, iako su to prešutjeli, da će im biti dostupna sredstva iz fonda Arapske lige za Jeruzalem. Paktirajući sa "sekularnim" Abasom protiv "islamističkoga" Hamasa, Abdulah istovremeno pokušava primiriti jordanske Palestince (pola jordanskoga stanovništva) koji podržavaju oporbenu Frontu islamske akcije, političko krilo jordanskog Muslimanskoga bratstva koje je povezano Hamasom i MB-om Egipta. Masovni priljev izbjeglica iz Sirije, tvrdi se da im se je broj već popeo na više od 400.000, među kojima i mnogih Palestinaca, također stvara probleme. 35.000 ih je nedavno prisilno vraćeno preko granice.
jordan-abbas.jpg
Abdulah se nije mogao odvažiti na ponovo preuzimanje odgovornosti za Jeruzalem, pa samim tim i za budućnost Zapadne obale, bez poticaja saudijske dinastije, koja uz "šijtsku osovinu" Irana, Iraka, Sirije i libanonskog Hizbulaha, glavnu opasnost za vlastiti opstanak vidi u širenju "arapskih revolucija". Prema shvaćanju Saudijaca i vlastodržaca Ujedinjenih arapskih emirata, sa tim su se "revolucijama" okoristile organizacije MB-ea u Tunisu, Libiji i Egiptu, a pokušavaju se nametnuti i u Siriji. Podrivaju, zajedno sa šijtima, dinastije arapskih petrodolarskih autokracija. Paradoksalno, tu su se našli na istim valnim dužinama sa ratnohuškačkim segmentom izraelskoga establishmenta.
Možda Abdulah i Abas nisu bili svjesni da svojim paktiranjem otvaraju mogućnost Izraelu riješiti se balasta palestinskoga življa sa Zapadne obale i Jeruzalema, i prepustiti ga zamišljenoj jordansko-palestinskoj federaciji. To je bila uvijek prisutna ideja nekih od izraelskih vlastodržaca, koji su mislili kako bi se sa ustupanjem Gaze Egipćanima na isti način mogli riješili tamošnjih Palestinaca. A zahtijevajući od Palestinaca i susjeda priznavanje "židovskoga karaktera izraelske države" pripremaju istovremeno teren za protjerivanje vlastitih građana palestinskog etniciteta.
Zabrinutost zbog razvoja događaja u Siriji
Razvoj događaja u Siriji gdje džihadističke oružane grupe poput Al-Nusre osvajaju sve više terena podjednako zabrinjavaju Tel Aviv, Ankaru i Aman. Turske i jordanske vlasti su ih do nedavno smatrale korisnim saveznicima u borbi protiv Asadova režima. Dozvoljavale su da se preko njihova teritorija u Siriju ubacuju plaćenici. I oružje koje su plaćali Saudijci i Emiraćani što je nominalno dijeljeno preko Sirijske slobodne vojske, ali je u samoj Siriji završavalo u rukama sunitskih ekstremista odgovornih za krvave terorističke operacije u kojima su stradali i još uvijek stradaju civili. One su rat protiv Asadova "alauitskih vlastodržaca" povezanih sa iranskim i iračkim "šijtima", i libanonskim Hizbulahom pretvorile u sektaški sukob. Alijenirale su od sirijske opozicije ne samo vjerske i etničke manjine, već i segmente sunitske buržoazije Damaska i Alepa što su prosperirali pod Baasističkom vlašću.
O "zaštitnim pojasevima" sa sirijskih strana svojih granica glasno su već ranije govorili i Izraelci i Turci
Izraelske su vlasti pak digle uzbunu kada su napuštene pozicije sirijske vojske uz demarkacionu liniju primirja na Golanu počele preuzimati brigade Al-Nusre. Te su osvajale teren i na jugu Sirije oko grada Dere, na granici sa Jordanom. Jordanski je kralj Abdulah već ranije strahovao od mogućnosti da vlast u Damasku preuzme islamistička koalicija kojom dominira Muslimansko bratstvo, jer je znao da bi slijedeća na redu bila njegova zemlja. Sada su mu na granicu došli puno agresivniji islamisti Al-Nusre. Izraelski paraobavještajni portal Debka tvrdi da je predsjednik Obama za vrijeme svoje nedavne posjete Amanu sa njim razgovarao o mogućnosti stvaranja "zaštitnoga pojasa" sa sirijske strane granice. Njega bi mogli vojno osigurati borci Sirijske slobodne vojske uz par tisuća "arapskih dobrovoljaca" koje su američki instruktori pripremali za operacije protiv sirijskoga režima u jordanskim centrima za obuku. Tvrdi se da su im asistirali još Francuzi i Britanci. No problem je što bi u tom slučaju tim pješadijskim snagama trebalo osigurati zračnu zaštitu.
Razjedinjena sirijska opozicija
Katar je u međuvremenu bio domaćinom konferencije šefova država-članica Arapske lige (AL) gdje je centralna tema bila situacija u Siriji. Stavio je sudionike sastanka pred svršen omogućivši oporbenoj Sirijskoj nacionalnoj koaliciji preuzimanje stolice što je ranije pripadala. Damasku. Ova je sa time, uz burne aklamacije jednih i suzdržanost drugih, prihvaćena za punopravnog člana AL, usprkos protivljenju ministara vanjskih poslova Alžira, Iraka, Libanona i Jordana na pripremnom sastanku summita. Domaćinima je "podvig" uspio slično kao kada je AL podržala uvođenje "zone neletenja" nad Gadafijevom Libijom. I sada je aklamacijom, a ne glasanjem, usvojen apel svim članovima AL da pruže pomoć u oružju sirijskoj oružanoj opoziciji, sa čime se zapravo "legaliziraju" masovne isporuke što ih plaćaju Katarci, Saudijci i Emiraćani a koordinira ih američka CIA (između ostaloga iz Zagreba).
Sirijsku oporbu su na ovom sastanku predstavljao Ahmed Moaz Al-Katib, do nedavno predsjedavajući Sirijske nacionalne koalicije, koji je tom prilikom održao govor nabijen emocijama, zahtijevajući da se NATO-vim Patriot raketama osigura "zona neletenja" nad sjevernom Sirijom. Nije jasno kako su ga uspjeli preko noći privoljeti odustati od ranijeg uvjetnoga zalaganja za "politički dijalog" sa Asadovim režimom. Pojavio se je u Dohi u pratnji Gasana Hitoa, zbog čijega je imenovanja na položaj premijera buduće "prijelazne vlade" sirijske opozicije u znak protesta podnio ostavku. Ostavku je također podnio njegov zamjenik Riad Seif, a svoje su članstvo u vodstvu koalicije zamrznula još četvorica istaknutih oporbenih prvaka. I Ujedinjeno vijeće Sirijske slobodne vojske, nominalna komanda raznoraznih brigada što operiraju po Siriji, a koju kontroliraju Turci, ogradila se je od fantomskoga premijera.
al-katib.jpeg
Pedesetogodišnjeg Hitoa su izmislili Katarci u dogovoru sa Amerikancima. Rođen je u Damasku, trideset je godina živio i radio u SAD, postao američkim državljaninom i tu napravo karijeru u IT biznisu. Kažu da potječe iz obitelji kurdskog porijekla. U jedanaestom mjesecu prošle godine se je pridružio sirijskoj opoziciji i tu se navodno istakao u "humanitarnom radu". Tvrdi se da pripada "pragmatičnoj frakciji" Muslimanskoga bratstva koja je voljna surađivati sa Washingtonom, za razliku od Katiba koji također član MB-a, ali je "svojeglav". Prema zamisli Obamine administracije on bi trebao formirati koalicijsku vladu koja će reprezentirati sve sirijske vjerske i etničke zajednice i koja bi bila prepreka sunitskim džihadističkim snagama (Al-Nusru je Washington uvrstio u svoju listu terorističkih organizacija). Ta bi vlada također trebala spriječiti raspad Sirije na odvojene religijsko-etničke entitete.
Na dnevnom redu razgovora Kerrija sa turskim ministrom vanjskih poslova Davutogluom našao se je i problem razjedinjene sirijske oporbe. Tomu su doprinijeli i različiti pristupi država koje pružaju selektivnu političku, logističku i financijsku podršku snagama sirijske opozicije. Amerikanci pokušavaju ujednačiti te pristupe. Zato su već ugovoreni dolasci u Washington jordanskoga kralja Abdulaha, turskoga premijera Erdogana, emira Katara i vladara Ujedinjenih arapskih emirata, četiri sunitske države koje su svoj teritorij stavile na raspolaganje oružanim snagama sirijske opozicije.
Pozivanje saveznika "na red"
Obamin glavni problem će biti kako sa jedne strane izgladiti nesuglasice u Sirijskoj nacionalnoj koalicije izazvane imenovanje Hitoa na položaj premijera fantomske vlade Sirije, a sa druge kako povezati političko vodstvo sirijske opozicije, koju su na summitu AL predstavljali Katib i Hito, sa vodstvom Sirijske slobodne vojske koje djeluje iz Turske i Jordana.
U tomu će mu podršku pružiti Katar sa svojom formulom "umjerenoga islamizma" i novcem koji bi se dijelio posredstvom Hitoa i njegove "privremene vlade" koja bi se tek trebala formirati. Katarci se pak nadaju da bi poslije prijema u članstvo AL ta vlada mogla preuzeti mjesto Sirije u OUN-u. Turskoj neoislamističkoj vladi premijera Erdogana također odgovara formula "umjerenoga islamizma" za Siriju, ali se neće tako lako odreći svoje kontrole nad štabom Sirijske slobodne vojske. Jordanskom režimu ne odgovara nikakva islamistička vlast u Damasku jer se boji za svoj opstanak. Vladajuće dinastije Emirata pak strahuju od subverzivnog djelovanja ćelija Muslimanskog bratstva na svom teritoriju (upravo se sudi jednoj grupi MB "zavjerenika") pa im ne odgovara nikakva MB-eova vlast u Siriji. Poput Saudijaca, koji nisu pozvani u Washington, skloniji su salafističkim i džihadističkim snagama, poput Al-Nusre, koje sada operiraju u Siriji i koje se financiraju iz njihovih i saudijskih "privatnih" izvora.
