Što rast BDP-a znači za građane, je li toliko važan za prosperitet naše zemlje i društva, čemu zapravo služi i koji bi se faktori trebali promatrati kao relevantni za napredak i razvoj pojedine države i društva razgovarali smo s profesorom Andreom Bassijem, nastavnikom na Odjelu sociologije i ekonomije na Sveučilištu u Bologni. Profesor Bassi bavi se istraživanjima koja su primarno vezana za neprofitne organizacije u području društvenih i zdravstvenih usluga, ali i istraživanjima koja se tiču društvenog utjecaja neprofitnih organizacija. Bassi je tijekom svog rada bio na čelu različitih neprofitnih organizacija, društvenih kooperativa, volonterskih organizacija i fondacija, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini. Uz to je autor preko trideset znanstvenih članaka te pet knjiga o civilnom društvu i neprofitnim organizacijama. Profesor Bassi održao je u Zagrebu radionicu na temu „Nakon BDP-a – mjerenje kvalitete života“, u organizaciji Centra za mirovne studije, na kojoj je predstavio nove pristupe Važno je izgraditi krovnu organizaciju civilnog društva na europskoj razini, koja će moći izvršiti veliki pritisak na tijela odlučivanja i implementirati politike kakve građani žele mjerenju bogatstva i kvalitete života te je prisutne upoznao s inventivnim istraživačkim projektom BES, koji je pokrenuo talijanski zavod za statistiku (ISTAT), a usmjeren je na mjerenje kvalitete života u talijanskom društvu.
Nakon šest godina recesije BDP Hrvatske porastao je za 1,2 posto te Vlada takvo povećanje navodi kao veliki uspjeh za ekonomiju i prosperitet građana. Utječe li uopće taj porast BDP-a na svakodnevni život građana Hrvatske?
Moramo biti vrlo pažljivi kad koristimo statističke podatke, pogotovo makro-agregirane podatke, kod mjerenja pojedinih područja života za koje oni nisu namijenjeni. BDP i BNP su bili vrlo dobri i korisni statistički alati za analiziranje i prikupljanje podataka o ekonomskoj dimenziji pojedine zemlje, kao i razini proizvodnje. Svakako je važno da se BDP povećao, a pogotovo BDP po glavi stanovnika, ali tu je riječ o mnogo dimenzija koje BDP ne obuhvaća zbog svoje vrlo jednostavne konstrukcije. Povezanost BDP-a i kvalitete života, kao i prosperiteta populacije vrlo je niska i ništava. Na primjer, ako se poveća stopa kriminala onda su ljudi prisiljeni kupovati nove brave, protuprovalne alarme i slično, što će povećati BDP, ali ne i kvalitetu života. Potreban je novi sistem poput BES modela koji smo razvili u Italiji u suradnji s ISTAT-om i koji stavlja naglasak na drugačije razumijevanje mjerenja i analiziranja podataka.
U mnogim slučajevima rast BDP-a i drugi statistički podaci povezani s njim sugeriraju kako je stanje u gospodarstvu mnogo bolje, nego što to građani percipiraju te možemo reći da fokusiranje na BDP stvara konflikte. S jedne strane političari ponavljaju kako BDP U posljednjih dvadeset, trideset godina svjedočimo fenomenu premještanja moći, donošenja odluka s političkog nivoa na ekonomski nivo, iz javnog sektora u privatnitreba maksimizirati dok s druge strane građani žele da se npr. smanji zagađenje okoliša ili poveća sigurnost, tj. zahtijevaju ulaganja koja u konačnici dovode do pada BDP-a. Možemo li u tom kontekstu reći da je BDP uopće relevantan faktor kada se gleda napredak i razvoj?
Po mom mišljenju, ali i mišljenju drugih akademika poput Amartya Sena, Josepha Stiglitza, koji su bili koordinatori Međunarodne komisije za mjerenje gospodarskog učinka i društvenog napretka, sam BDP nije dovoljan da se odredi napredak pojedinog društva ili države. Ali ne trebamo odbaciti BDP jer je on bio koristan i važan u jednom povijesnom kontekstu i tu funkciju zadržava danas, ali samo u jednom segmentu u kojem nam daje informacije o općem trendu gospodarstva. Smatram da ga trebamo nadograditi i uvrstiti nove pokazatelje, kao i nove varijable koje će se odnositi na dobrobit društva, uz naglasak na uvrštavanje društvenih i okolišnih faktora u statistička mjerenja.
BES i druge inicijative koje djeluju u sklopu europske inicijative Beyond GDP, u fokus stavljaju faktore koji su inkluzivniji i održiviji. Prema vašem mišljenju, koji su primarni faktori koje bi trebalo uzimati u obzir kada se mjeri napredak pojedine države, bogatstvo i dobrobit njenih građana?
SAD ima jedan od najvećih BDP-a po glavi stanovnika, ali npr. ima puno veću smrtnost novorođenčadi, nego pojedine azijske ili afričke države te u kontekstu BDP-a dosta aspekta koji se tiču kvalitete života nije uzeto u obzir prilikom mjerenja. Europljani pate od jedne vrste kompleksa inferiornosti naspram SAD-a jer uzimaju američki model demokracije, slobodnog tržišta kao idealni, što se ne bi trebalo događati. Obrazovanje i njeObrazovanje i njegovu dostupnost treba promatrati kao najvažniji faktor napretka, i svakako se ne bismo trebali ugledati na SAD gdje su školarine ekstremno visokegovu dostupnost treba promatrati kao najvažniji faktor i u tom se slučaju svakako ne bismo trebali ugledati na SAD gdje su školarine ekstremno visoke, visoko obrazovanje je dostupno samo određenoj i povlaštenoj grupi ljudi te je nejednakost sve izraženija. Također, dostupnost zdravstvene skrbi iznimno je važna, i pri tome mislim na primarnu zdravstvenu zaštitu, kao i na prevenciju. Osvrnimo se samo na problem pretilosti kod djece, koja će bez prevencije imati jako ozbiljne zdravstvene probleme kasnije u životu. To nije loše samo za njih, već i za čitavu ekonomiju jer će njihovo liječenje biti skupo i predstavljat će svojevrsni ekonomski teret.
Inicijativa naglašava kako upravo društveni i okolišni faktori mogu na pravi način odgovoriti na globalne izazove 21. stoljeća. Smatrate li da se oni nalaze u središtu globalnih rasprava koje vode svjetske vođe ili se o njima raspravlja pro forma? Na primjer svi su u iščekivanju dogovora koji bi se trebali postići na summitu o klimi koji će se uskoro održati u Parizu, iako nam je jasno da, kao i prijašnji dogovori o klimi, neće donijeti neke drastične promjene.
U posljednjih dvadeset, trideset godina svjedočimo fenomenu premještanja moći, donošenja odluka s političkog nivoa na ekonomski nivo, iz javnog sektora u privatni. Činjenica je da imamo globalno tržište, ali i viši sistem odlučivanja na globalnoj razini. Pod time mislim da su nacionalne države izgubile dio moći odlučivanja i donošenja određenih politika. Npr. danas ministarstvo gospodarstva Francuske, Italije, Njemačke, pa i Hrvatske, ima puno manju moć nego što je to bio slučaj prije dvadeset godina. Građani, organizacije civilnog društva mogu apelirati i vršiti pritisak na vladu, parlamente oko pojedinih pitanja, ali u principu ti pritisci i svojevrsno lobiranje ne donose puno uspjeha jer se odluke donose na višoj razini koja je iznad nacionalne države. Važno je izgraditi svojevrsnu krovnu organizaciju na makro-regionalnoj razini, npr. na europskoj Europljani pate od jedne vrste kompleksa inferiornosti naspram SAD-a jer uzimaju američki model demokracije, slobodnog tržišta kao idealni, što se ne bi trebalo događatirazini, koja će biti jaka koalicija organizacija civilnog društva i koja će moći izvršiti veliki pritisak na tijela odlučivanja i implementirati politike kakve građani žele.
Od gotovo svih svjetskih vođa možemo čuti kako je potrebno promijeniti percepciju o tome što je napredak i rast pojedinog društva ili države te da je potrebno premjestiti fokus s ekonomije. Zapravo imamo sve više indeksa koji se ne zasnivaju primarno na ekonomiji i koji mogu bolje odrediti stanje u društvu poput BES-a, Indeksa sreće, Indeksa ljudskog razvoja. Ako uzmemo sve to u obzir možemo li reći da je razdoblje paradigme ekonomskog rasta gotovo?
Vrlo vjerojatno to možemo reći, ali potrebno je vrijeme da se shvati što se događa na strukturalnoj razini društva kako bi se to moglo razumjeti na onoj kulturalnoj razini. Ako gledamo nacionalnu razinu i npr. promotrimo odnose između sindikata i poslodavaca, primijetit ćemo kako sindikati i dalje koriste zastarjele koncepte i diskurs koji se koristio 70-ih. Ekonomska kriza je bila šok i stvarno jako loša stvar, ali korisna u jednu ruku jer je natjerala ljude na pozicijama moći da shvate kako se treba vratiti sistemu proizvodnje. Prevladavalo je razmišljanje kako možemo stvoriti novac od papira, mijenjati papir za papir te da će to stvoriti bogatstvo. To tako ne funkcionira, bogatstvo se može samo stvoriti radom i proizvodnjom. Ne mislim da se trebamo vratiti u doba teške industrije jer imamo nove tehnologije, instrumente kojima možemo proizvoditi na drugačiji način. Uz to važno je naglasiti kako infrastrukturu i našu okolinu treba održavati i u tom smislu se trebamo orijentirati na ponovnu upotrebu, recikliranje, održiv način života i proizvodnje jer je razdoblje hiperprodukcije gotovo. Tim načinom rada također možemo ostvariti značajne gospodarske rezultate i to iz pozicije profita i kreiranja novih poslova. Na primjer, živimo u državama koje obiluju sunčanim danima, ali i dalje ne koristimo dovoljno obnovljive izvore energije kao što to rade Njemačka ili Norveška. Zamislite koliko bismo samo profitirali, i to na više načina, ako bismo postavili solarne panele na škole. Promjena je moguća, ali teška jer je ljudima jednostavnije slijediti utabane putove, nego biti primjer promjene. Ali optimističan sam i uvjeren da se promjena može postići, jer vidim kako stasa nova generacija koja je jako osjetljiva na ekološka pitanja, nejednakost i druge postmaterijalne vrijednosti.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
