Podsjetimo, kada je u ljeto 2018. godine Milan Bandić najavio postavljanje spomenika, rekao je da će "sve skupa, s premještajem piramide, podestom, hortikulturom, iluminacijom i pristupnim stazama, koštati oko 4 milijuna kuna". Trebao je to biti, kakav drugi nego "najveći i najljepši" spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, pa s tim u skladu i najskuplji među mnogobrojnim Tuđmanovim spomenicima. Dotadašnji rekord držao je spomenik u Bibinjama kod Zadra podignut 2007. godine i plaćen 2,8 milijuna kuna.
U tekstu Cijena spomeničkog otuđmanjivanja objavljenom prije nešto više od mjesec dana detaljno je analizirana struktura troškova oko izgradnje Tuđmanovog spomenika u Zagrebu. Priloženi su dokumenti, ugovori i narudžbenice iz kojih se vidi da je cijena spomenika bila značajno veća od onoga što se komuniciralo prema građanima. Kada se uzmu u obzir i najnoviji dokumenti, cijena je narasla – dvostruko.
Zakon naime dopušta izmjenu ugovora o javnoj nabavi bez provođenja novog postupka nabave ukoliko povećanje cijene nije veće od 30% vrijednosti osnovnog ugovora. Ova zanimljiva zakonska mogućnost otvara puno prostora za kreativne igre s javnom nabavom koje bi se moglo zasebno analizirati, ali to je posao kojim bi se trebale i morale pozabaviti institucije, primjerice državna revizijaNajnoviji dokumenti zapravo su aneksi ranije potpisanim ugovorima. Radi se o dva ugovora, onom za izradu kipa koji je potpisan s Ljevaonicom umjetnina Ujević d.o.o., te o ugovoru s tvrtkom Graditelj svratišta d.o.o. za izvedbu građevinsko obrtničkih radova za postavu spomenika. U oba slučaja prvobitno ugovoreni iznos je povećan, a sam aneks sklopljen na temelju članka 316. Zakona o javnoj nabavi. Zakon naime dopušta izmjenu ugovora o javnoj nabavi bez provođenja novog postupka nabave ukoliko povećanje cijene nije veće od 30% vrijednosti osnovnog ugovora. Ova zanimljiva zakonska mogućnost otvara puno prostora za kreativne igre s javnom nabavom koje bi se moglo zasebno analizirati, ali to je posao kojim bi se trebale i morale pozabaviti institucije, primjerice državna revizija.
S Ljevaonicom umjetnina Ujević d.o.o. vlasnika Damira Ujevića potpisan je osnovni ugovor na iznos od 1.666.150,00 kn kojeg su ponudili u postupku javne nabave. Njihova je ponuda bila tek za oko 1.000,00 kn niža od ponude drugog ponuđača, Ljevaonice umjetnina ALU d.o.o., dok su u svim ostalim kriterijima ponude bile identične. Naknadno je cijena povećana za 355.197,50 kn i sveukupno iznosi 2.021.347,50 kuna, navodi se u aneksu ugovora.
U postupku javne nabave za izvođenje građevinskih i obrtničkih radova javila se samo jedna tvrtka, Graditelj svratišta d.o.o. s ponudom na iznos od 3.109.682,63 kn, na koju je i potpisan osnovni ugovor. U aneksu je dodano još 528.463,65 kn tako da je ukupna vrijednost radova narasla na 3.638.146,28 kn.
Kako je moguće da se stvarno izvedeni i plaćeni radovi toliko razlikuju od onih planiranih? Je li tu bilo mutnih poslova ili je sve po zakonima i pravilima? Već iz letimične usporedbe troškovnika i izvedenog stanja vidi se da nije izvedeno sve što je predviđeno projektom, a cijena je ipak narasla. Od četiri jarbola iz troškovnika podignut je samo jedan, nema niti jednog koša za smeće, a trebalo ih je biti šest. Iako se čini kao sitnica, cijena jarbola i koševa koji nedostaju nije banalna i prema troškovniku iznosi gotovo 100.000, kuna. Na temelju čega je cijena ipak tako jako povećana trebao bi znati nadzorni inženjer čije je mišljenje sastavni dio aneksa ugovora.Od 2013. godine do danas je svaka od tvrtki ugovorila s Gradom poslove vrijedne oko 7.5 milijuna kuna, što znači da je Zagreb u proteklih pet godina potrošio čak 15 milijuna kuna samo na čišćenje i održavanje spomenika
Stvari postaju zanimljive kada se pozabavimo ostalim poslovima koje su ove dvije tvrtke sklapale s Gradom, a njih nije malo.
Grad Zagreb iz svog proračuna redovito izdvaja nemalu svotu novca za stavku koja se zove "Izvođenje radova na održavanju spomenika na području Grada Zagreba." Radovi su prema teritorijalnom ključu podijeljeni u dvije grupe, pa u prvu grupu spada održavanje spomenika u gradskim četvrtima u istočnom dijelu grada, a u drugu grupu u zapadnom. Predviđeno je da se radovi izvode prema potrebi i uz prethodno odobrenje i upute Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a obuhvaćaju skidanje masnih naslaga, patiniranje, čišćenje grafita, modeliranje, lijevanje i cizeliranje oštećenih dijelova, sanacije oštećenja na postamentu i slično. Ugovor se potpisuje na jednu ili dvije godine, a vrijednost mu za svaku grupu s PDV-om iznosi oko 1.875.000,00 kn za jednogodišnji, odnosno 3.750.000,00kn za dvogodišnji ugovor.
Godinama se na ovu javnu nabavu javljaju samo dvije tvrtke: Ljevaonica umjetnina ALU za prvu grupu i Ljevaonica umjetnina Ujević za drugu grupu s iznenađujući sličnim iznosom ponuda. Od 2013. godine do danas je svaka od tvrtki ugovorila s Gradom poslove vrijedne oko 7.5 milijuna kuna, što znači da je Zagreb u proteklih pet godina potrošio čak 15 milijuna kuna samo na čišćenje i održavanje spomenika. Nejasno je, međutim, što se događa s kamenim spomenicima, jesu li i oni obuhvaćeni ovim poslovima i može li se uopće tvrtka koja je specijalizirana za rad s metalima na adekvatan način brinuti o spomenicima izrađenim od drugih materijala. Ali zato tješi činjenica da će Franjo, kojeg je nepoznati počinitelj ranio jajima, završiti na njezi i skrbi kod istog majstora koji ga je i izradio i da građani za to neće morati izdvajati dodatna sredstva. Naravno, ukoliko se i tu ne pojavi naknadno aneksiranje popraćeno objašnjenjem da sklopljeni ugovor o održavanju ne obuhvaća tako učestalu potrebu postupanja na Franji.
Druga tvrtka kojoj je putem aneksa podebljan bankovni račun je Graditelj svratišta d.o.o. Ovo romantično ime vlasnik Dragan Radić svom je poduzeću nadjenuo prema naslovu romana Ivana Aralice. Taj samozatajni poduzetnik rodom iz Rame vrlo rijetko istupa u javnosti, a poznat je i Manje je poznato da je tvrtka Graditelj svratišta jedan od najčešćih, ako ne i najčešći ugovorni partner Grada Zagreba. Sklopili su na desetke ugovora, a prema njihovom sadržaju moglo bi se zaključiti da je Graditelj svratišta neka vrsta "kućnog majstora" za nekretnine u gradskom vlasništvukao trenutni vlasnik kultne zagrebačke kavane Palainovka. Njegova tvrtka došla je u fokus javnosti kao izvođač radova za gradnju crkve u Kninu, ali i zbog uređenja Poljane, središnjeg drniškog trga koji je navodno popločan pločama tanjim od ugovorenih.
Manje je poznato da je tvrtka Graditelj svratišta jedan od najčešćih, ako ne i najčešći ugovorni partner Grada Zagreba. Sklopili su na desetke ugovora, a prema njihovom sadržaju moglo bi se zaključiti da je Graditelj svratišta neka vrsta "kućnog majstora" za nekretnine u gradskom vlasništvu. Ugovori većinom obuhvaćaju održavanje gradskih stanova i poslovnih prostora, prostora mjesne samouprave, čišćenje neizgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu grada, bravarske radove, osiguranje i preseljenje pokretnina u postupcima ovrha. Tu su i poslovi na preuređenju paviljona na Zagrebačkom velesajmu, obnova škola, radovi na gornjogradskoj i donjogradskoj vijećnici. Samo u 2017. godini sklopljeno je više od dvadeset različitih ugovora na iznos od preko 30 milijuna kuna.
U jednom od rijetkih istupa Dragan Radić otklonio je bilo kakvu sumnju u zakonitost poslova s gradom. Citiramo njegovu izjavu objavljenu na portalu Fairpress. Radićeva retorika neodoljivo podsjeća na onu njegovog ugovornog partnera Bandića: Samo u 2017. godini sklopljeno je više od dvadeset različitih ugovora na iznos od preko 30 milijuna kuna
"Ja sam drug Radić, a ne gospodin", kazao je ponovivši desetak puta i nastavio da "tu nema ništa sporno. Njegov posao je da piše ponude i da se javlja na javne natječaje", kazao je, a zašto se drugi ne javljaju "on ne zna". "Zna samo da je njegova tvrtka najuspješnija i da tako uspješne nigdje nema. Tu nema kriminala, kriminalna su vaša pitanja, to nema veze s ničim, ako nemate što drugo pisati bolje nemojte ništa", zaključio je Radić.
Važno je naglasiti da su poslovi održavanja koje za Grad obavljaju i Graditelj svratišta i Ljevaonica umjetnina Ujević upravo ona vrsta poslova koja se obavlja po potrebi i u puno malih pojedinačnih radova koje je vrlo teško pratiti. Još jedna tvrtka koja za Grad obavlja slične poslove potpisala je veliki ugovor i za radove na spomeniku Franji Tuđmanu. To je tvrtka Elicom koja već godinama ima unosan posao održavanja Spomenik Franji Tuđmanu u samo dva mjeseca nakon otkrivanja postao je, zbog presude Zoranu Ercegu, simbol gušenja slobode govora i povratka verbalnog delikta, što je sasvim u skladu s likom i djelom autokrata kojem je podignutzagrebačke gradske rasvjete, a brine se i za adventsko ukrašavanje metropole. Upravo je Elicom među šest ponuđača odabran za izvođenje dekorativne rasvjete spomenika. Zasad je to jedini od tri velika ugovora za koje nije potpisan aneks.
Hoće li se brojač cijene s početka ovog teksta pokrenuti još koji put ili će se zadržati na trenutnom iznosu od 8.133.756,90 kn vidjet ćemo u narednim tjednima. Međutim, nije samo cijena ono što je sporno. Sporno je praktički sve, od same ideje podizanja spomenika autokratu koji nije mogao dozvoliti oporbenu situaciju u Zagrebu i nije priznavao legalno izabranog gradonačelnika, preko provedbe javnog natječaja u kojem nitko ne zna kada je i kako održan drugi krug žiriranja, premještanja spomenika s prvobitno definirane lokacije, pa do svih događanja nakon njegovog svečanog otkrivanja. Spomenik Franji Tuđmanu u samo dva mjeseca nakon otkrivanja postao je, zbog presude Zoranu Ercegu, simbol gušenja slobode govora i povratka verbalnog delikta, što je sasvim u skladu s likom i djelom autokrata kojem je podignut. U dva mjeseca dva je puta bio predmet "umjetničke intervencije", a policija je u traženju i hvatanju "konceptualnih umjetnika" pokazala motiviranost kakvu inače ne pokazuje.Zbog svega toga, kao i zbog željenog i neželjenog simboličkog tereta kojeg je Tuđmanov spomenik do sada privukao, ovaj prostor ne može biti mjesto pijeteta, nego baš suprotno – mjesto izražavanja otpora prema svemu onome što simbolizira
Slučajno ili ne, sva događanja oko spomenika kao da se referiraju na karakter samog Tuđmana, antipatičnog namrgođenog vođe koji nije volio da mu se suprotstavljaju, koji je za sobom ostavio posljedice privatizacijske pljačke neviđenih razmjera i kojeg je, kažu upućeni, samo pravovremena smrt izbavila od prilično izvjesnog boravka po haaškim sudnicama. Ta su događanja isto tako i odraz stanja u našoj bolesnoj državi iz koje obrazovani mladi ljudi masovno bježe. Zbog svega toga, kao i zbog željenog i neželjenog simboličkog tereta kojeg je Tuđmanov spomenik do sada privukao, ovaj prostor ne može biti mjesto pijeteta, nego baš suprotno – mjesto izražavanja otpora prema svemu onome što simbolizira.
