Ljudska prava

Pilot studija slučaja o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama u Gradu Splitu pokazala je da i za najjednostavniju informaciju treba čekati četrnaest dana, a za kompliciranije slučajeve dopisivati se s gradskim službama i nekoliko mjeseci.

U noći uoči prosvjeda "Ovo nije moj medo" skupina Spletkarenje popravila je plakate koji su prošli vikend osvanuli diljem Hrvatske natpisima "Svaki medo je moj medo"

Zbog želje da zadrže svoje radno mjesto, radnici sve manje prijavljuju nezakonite oblike zapošljavanja. Iako je stvaran broj ljudi zaposlenih na crno nepoznanica, postoje indicije da se u sivoj zoni gospodarstva nalazi sve više visokoobrazovanih mladih kojima su uskraćena socijalna prava.

Najviša tijela državne vlasti trude se više no ranijih godina ostaviti dojam transparentnosti. Vlada, ministarstva, Ustavni sud, smislili su novu kvaku koja glasi - da, naravno, dokumenti kojima raspolažemo su javni, ali možete ih samo pogledati, ne i fotokopirati. Onemogućavanjem preslika krše pravo građana na pristup informacijama.

Iako je od rata prošlo više od 17 godina, na prostoru Republike Hrvatske još je 691,6 kvadratnih kilometara minski sumnjivih površina. Prema Ottawskoj konvenciji Hrvatska bi za sedam godina trebala biti potpuno očišćena od mina, no zbog nedostatnih izdvajanja sredstava postoji mogućnost da se rok ne ispoštuje.

Oko četrdeset studenata iz Splita ovog je ljeta radilo preko student servisa na izgradnji plinovoda između Skradina i Šibenika, a da za to još uvijek nisu primili plaću

Skandalozni odnos tijela javnih vlasti prema pravu građana na pristup informacijama: Neizvršavanje zakonskih obaveza masovna je pojava. Pravni fakultet u Splitu tvrdi da njegovi interni akti ne podliježu pravu na informaciju, a HRT prvo tvrdi da se zakon na njega ne odnosi, potom obećava odgovore, ali obećanja ne ispunjava!

Zoran Pusić u intervjuu za H-Alter govori o presudi Gotovini i Markaču, o odgovornosti Franje Tuđmana i o ukupnom rezultatu ICTY-ja: Nije Haaški sud ugrađivao zločine u temelje hrvatske (ili srpske) države nego oni koji su ih činili i oni koji su ih prikrivali.

Bez obzira na epilog presude Gotovini i Markaču, žrtve ističu kako im to neće vratiti ubijene članove obitelji. Za njihove tragedije i tragedije mnogih drugih moraju odgovarati počinitelji, bez obzira na kojoj su strani ratovali i u čije ime su zločin počinili.

Praćenje pravnih aktivnosti LGBTQ udruga u posljednjih nekoliko godina pokazuje kako je osuda Markovića presedan jer je jedna vrsta indirektne diskriminacije ipak institucionalno prepoznata. Riječ o službenoj odgovornosti osobe koja je na čelu financijski najmoćnije sportske organizacije u državi.