7. kolovoza 1995. Zadnji dan vojno-redarstvene operacije Oluja. Kolona civila iz južne Like i sjeverne Dalmacije već je došla do sela Bravsko, tridesetak kilometara u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Trinaestogodišnji Darko Vuković pridružio se koloni zajedno sa svojim ocem Krstanom i nekoliko susjeda. Oko deset sati ujutro Darko je, kao i ostali oko njega, opazio kako preko obližnje doline prilaze dva aviona. Njihovi izrazito niski preleti otkrili su kako se radi o tipu aviona kojeg je tada koristila hrvatska vojska - MIG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Nakon što su preletjeli zmijoliku strukturu koja se polako kretala Petrovačkom cestom između Bosanskog Petrovca i Ključa, avioni su se vratili. Iznad kolone izbacili su više raketa i potom odletjeli u smjeru Hrvatske, odakle su inicijalno i došli. Darko i njegov otac na mjestu su poginuli.
"Nije toga dana trebao biti u tom kamionu. Ja sam sa kćerkom i rođacima već prije bila krenula prema Banjaluci. On je s bakom susreo muža koji se iz Srbije bio uputio prema Bihaću s hranom, paštetama, mesnim narescima. Sin je kazao: nemojte vi meni braniti, ja idem s tatom. I tako su se svi ukrcali u kamion i okrenuli prema Banjaluci i Prijedoru", prepričava nam Darkova majka Jovanka. O događaju je čula na vijestima, ali na početku nije znala što je bilo s njezinom obitelji. "Nisam vjerovala da je to moguće. Pretraživali smo sve bolnice u okrugu, nadajući se da su tamo završili", kaže. No, onda je doznala istinu. "Djever mi je otišao na mjesto raketiranja i pronašao spaljeni kamion. Tad sam pomišljala samo na to da ih sahranim. Pokupili smo ono što je od njih ostalo, nekoliko sitnih kostiju, te ih odnijeli i pokopali u jedan sandučić", kaže Jovanka Vuković.
Jovanka Vuković: "Umorna sam više od svega toga. Svaki pokušaj traženja istine završi kao razočarenje i novo buđenje tih rana"
Tek naknadno, međutim, doznala je da su ostatke njezinog muža i sina, kao i ostatke njihovih suputnika, pokopali prisutni očevici. U vrećama na obližnjem groblju. "Jedan ih je vozač iz Donjeg Lapca pokušao izvući iz gorućeg kamiona, iz kojeg se više ništa nije čulo osim eksplozija užarenih konzervi. Njihova tijela bila su napola spaljena kad su ih izvadili".
Pored njih su sjedili maloljetni Nevenka i Žarko Rajić. Djevojčica je imala 11 a dječak 9 godina. Prema podacima prikupljenima od strane Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta, toga dana u koloni je živote izgubilo 9 osoba, od toga četvero djece, dok ih je više od 50 lakše ili teže ranjeno. Na mjestu su poginuli Darinka Drča (1927) i njeni unuci Jovica Drča (1989) i Mirjana Dubajić (1974), svi iz Brotinje kod Donjeg Lapca, brat i sestra Nevenka Rajić (1984) i Žarko Rajić (1986) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (1951) i njegov sin Darko (1982) iz Donjeg Lapca te Branko Stjelja (1923) i njegov sin Mirko (1961) iz Nadina kod Benkovca.
Opisani događaj službeno se nikad nije dogodio. Događaj je to koji ne postoji u evidenciji Ministarstva obrane niti, prema našim saznanjima, u bilo kojim drugim službenim dokumentima Republike Hrvatske, ali i u arhivama drugih, tada ratom zahvaćenih zemalja. Budući da se opisani događaj službeno nikad nije dogodio, počinitelji istog nisu pronađeni i sankcionirani.
"Prema izjavama svjedoka (lokalnih mještana i preživjelih izbjeglica) u koloni su bili isključivo civili, a pripadnika bilo kakvih vojnih postrojbi nije bilo nigdje u blizini. Avioni su kolonu preletjeli vrlo nisko i relativno sporo te su piloti bez ikakve sumnje morali vidjeti da se radi o civilnim vozilima, ženama i djeci. Ipak su se, nakon prvog preleta, okrenuli, na povratku raketirali kolonu te naposljetku odletjeli natrag u pravcu Hrvatske", upozorili su na dvanaestu godišnjicu ovog događaja iz Documente, ukazujući na činjenicu da se radilo o "nadzvučnom avionu tipa MIG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva"
Jedan od razloga za nepostojanje ovog događaja je činjenica da niti jedan čovjek koji je izravno "uvučen" u tragediju nije podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja niti su išli u građanske postupke u vezi nadoknade nematerijalne štete.
Spase Rajić: "Zločinci i dalje žive, a oni koji su zaslužili živjeti sada su negdje daleko... sedamaest godina nakon što ti netko oduzme dvoje djece, a i dalje za to nije kažnjen, ne može se više zvati užasom. To je čudo"
Jovanka Vuković pokušavala je godinama doznati istinu. "Davala sam izjave u Sarajevu, Vukovaru, Zagrebu i Beogradu. U Beogradu sam došla do nekih odvjetnika koji su me odmah odbili i unaprijed upozorili da ću na kraju morati samo plaćati ogromne parnične troškove. Neki koji su pokušavali tužiti Hrvatsku izgubili su tako da su mnogi odustajali, pa se ni mi jednostavno nismo usuđivali podnijeti neke pravne korake. 'To vam je slučaj za Haag, nemojte ni u ludilu to raditi', upozoravali su me odvjetnici. Umorna sam više od svega toga. Svaki pokušaj traženja istine završi kao razočarenje i novo buđenje tih rana", kaže.
Njezinu sudbinu dijeli Spase Rajić, čiji su kćer i sin ubijeni u napadu. "Tisuću sam puta davao izjave. Tisuću sam puta bio u Lapcu, Zagrebu, Banjaluci. Svugdje sam tražio nekoga tko će u moje ime pokrenuti nekakav postupak. No, svugdje sam čuo isti odgovor: to je osjetljiv slučaj kojeg se nitko ne želi prihvatiti", kaže nam Rajić, koji od 1995. godine živi u Apatinu, a prije toga u Donjem Lapcu. Za njega je istinski nepodnošljiva činjenica da za ubojstvo njegove djece još nitko nije odgovarao. "Zločinci i dalje žive, a oni koji su zaslužili živjeti sada su negdje daleko... sedamaest godina nakon što ti netko oduzme dvoje djece, a i dalje za to nije kažnjen, ne može se više zvati užasom. To je čudo...", kroz suze je kazao.
Prema podacima prikupljenim od raznih međunarodnih organizacija, nakon hrvatskih vojnih akcija u bivšim sektorima Zapad, Sjever i Jug u ljeto 1995, približno 200 000 hrvatskih Srba je pobjeglo, uglavnom u Bosnu i Hercegovinu i nekadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Za vrijeme i nakon akcije Oluja deseci civila su ubijeni, tisuće kuća i ostalih objekata je spaljeno, dok gotovo polovica izbjeglica čeka na povratak u područja iz kojih su otišli.
Nikada nitko od počinitelja nije pravomoćno osuđen za konkretne zločine koji su se dogodili, pa tako ni u Golubiću, mjestu nedaleko od Knina. Prema istraživanju Documente iz 2011. godine, tamo je ubijeno devetnaest civila. Teodor Opačić bio je u selu kad su ulazili pripadnici Hrvatske vojske. U tom trenutku njegova majka Jeka Opačić bila je sama u kući. Ubili su je u dvorištu. Zbog prisustva tih istih vojnika, tijelo joj je nekoliko dana stajalo na mjestu zločina nakon čega je pokopana na kninsko novo groblje, pod N.N. oznakom. Imala je 74 godine.
"I dalje ne mogu vjerovati da se taj užas dogodio, da se tako palilo i klalo nevine ljude. Pa gdje se to može dogoditi!?", kaže Teodor Opačić. "Svjestan sam da je četiri-pet budala napravilo pizdariju, ali najodgovorniji su ljudi koji su im zapovijedali. Oni jednostavno moraju odgovarati. Kako su mogli dopustiti?", pita se Opačić.
Zvali su ga, kaže, početkom 90-ih godina da se pridruži "drugoj strani", znajući za njegovu davnu vojničku karijeru u nekadašnjoj JNA. "Nisam htio ići nigdje. Rekao sam im da na brata Hrvata nikad neću dignuti ruku. Takve gluposti me nisu zanimale", kaže on, dodajući da je život kratak i da se treba slagati sa susjedima, bez obzira na etničku pripadnost, "na koju se nikad nije obazirao". Tako je, kaže, danas u Golubiću, gdje se Hrvati i Srbi slažu "kao da se ništa nije dogodilo".
Teodor Opačić: "Svjestan sam da je četiri-pet budala napravilo pizdariju, ali najodgovorniji su ljudi koji su im zapovijedali. Oni jednostavno moraju odgovarati. Kako su mogli dopustiti?"
Sve navedene priče dogodile su se za vrijeme trajanja operacije Oluja, tijekom koje su oslobođena okupirana područja Republike Hrvatske. Nakon oslobađanja hrvatskog teritorija od pobunjenih Srba uslijedili su dani krvavog orgijanja pojedinaca i skupina u hrvatskim vojnim odorama nad nemoćnim starcima koji su odlučili ostati.Generali Ante Gotovina i Mladen Markač nepravomoćno su osuđeni prošle godine na 24, odnosno 18 godina zatvora zbog zločina počinjenih tijekom i nakon operacije Oluja. U prvostupanjskoj presudi Raspravno je vijeće zaključilo da je na samom početku operacije Oluja počinjen progon srpskog stanovništva neselektivnim granatiranjem a da je taj plan osmišljen na sastanku hrvatskog državnog i vojnog vrha predvođenog predsjednikom Franjom Tuđmanom na Brijunima 31. srpnja 1995. te je to okvalificiralo udruženim zločinačkim pothvatom a generale Gotovinu i Markača članovima toga pothvata. Gotovina je tijekom iznošenja obrane kazao kako "duboko žali zbog svih onih koji su izgubili živote ili su ostali bez domova nakon završetka operacije Oluja", ali da on "ne može odgovarati za tuđa djela", dok je u prvostupanjskoj presudi zaključeno da su oba generala imala obavezu da spriječe i(li) sankcioniraju zločine podređenih. Pravomoćna presuda biti će pročitana u petak u 9 sati.
Bez obzira na epilog slučaja - a posebno nekih budućih slučajeva, u kojima će se možda suditi neposrednim "budalama koji su činili pizdarije" - protagonisti navedenih priča u više su navrata spomenuli kako im to neće vratiti ubijene članove obitelji. No, kažu kako za njihove tragedije i tragedije mnogih drugih moraju odgovarati počinitelji, bez obzira na kojoj su strani ratovali i u čije ime su zločin počinili.
Spase Rajić, koji je izgubio dvoje maloljetne djece, jedini nije mogao odgovoriti na pitanje hoće li osjećati nekakvu vrstu olakšanja ako jednom osude odgovorne za ovu tragediju.
Nakon 10 sekundi šutnje i povremenih jecaja, pitao me je:
- Koje si godište?
- 1984, odgovorio sam.
- Kao i moja kćer... Ništa mi.....
To je bilo zadnje što je uspio izustiti.
