Prošli tjedan su obznanjene dvije presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučajevima homofobnih izjava nogometnih autoriteta Vlatka Markovića i Zdravka Mamića. S osam mjeseci zaostatka (iako je riječ o užurbenom postupku) od donošenja do obznane - kontradiktorne presude su čitke u svom značenju: osuđujemo onoga koga možemo, kada možemo i kako želimo.
Prvo poluvrijeme
Prije punih dvije godine Vlatko Marković, tada gotovo neupitni hegemon Hrvatskog nogometnog saveza i s 73 godine jedan od najstarijih dužnosnika u sportu, skoro ničim izazvan zamjerio se seksualnim manjinama. Na pitanje novinara Večernjeg lista odlučio se eksplicitno odrediti spram statusa seksualnih manjina kao osoba koje nisu zdrave, pa neće ući u reprezentaciju dok je on predsjednik. Laprdao je Marković i o drugim stvarima i grublje i neprimjerenije i prije i poslije (recimo kako požrtvovano rade žene u HNS-u zapostavljajući djecu i muža doma u korist administriranja nogometa), ali ovaj ga je komentar katapultirao iz egzotične turističke Hrvatske u materijal za planetarne medije - skoro pa u (heteroseksualni?) svemir. Upravo poput Otta Barića, ni on nije prije vidio tu vrstu publike kao relevantnu, jer nisu bili goli do pasa i opijeni kombinacijom euforije pobjeda, patosa poraza i (sponzorske) pive. U hrvatskim medijima je Marković odmah dobio potporu Mamića koji je s više kafanskog humora iznio sličan stav gdje bi on vidio homoseksualce "kao baletana, tekstopisca i novinara", te se slično odredilo i par drugih desno orijentiranih pojedinaca po izjavi papa Markovića.
Podignute su tužbe od strane Iskoraka/Kontre i Zagreb Pridea/LORI/Domino tj. njihovih zastupnika, te ista uz apel upućena i UEFA-inim tijelima za disciplinska pitanja. Brujala je civilna scena koja se inače samo rubno i sporadično ticala nogometa, a i (kvazi) mediji u Hrvatskoj su se par dana bavili tom temom, kratko komentirajući kako je i što od te (ne)popularnosti (impresivno) rezoniralo po svijetu. Onda se lagano ali predvidljivo spustila prašina - nogometni
Vlatko Marković/ Foto: uefa.comfolklor se nastavljao i Marković je potom bio reizabran za predsjednika HNS-a. Prvostupanjske parnice na sudu su ubrzo izgubljene, UEFA je pak odugovlačila disciplinski postupak (neodlučna oko podrške Markoviću čekala je njegov eventualni reizbor) i sve je izgledalo kao gotova priča ili bar kraj prvog poluvremena s Marković&Mamić - Ravnopravnost - 1 : 0. Igralo se tako da su domaćini na svom terenu kontrolirali loptu i zabili uz sudačku potporu (sutkinje Županijskog suda) i neodlučnost delegata da utvrde nepravilnosti (UEFA) te publiku podijeljenu između plaćenika-korisnika Marković&Mamić konzorcija i civilne scene / međunarodnih medija. Treba napomenuti da je nedugo prije Mamić demonstrirao koliko je moćan i vješt u odnosu s medijima, kada je čak i Eduardove optužbe iz Velike Britanije da ga je iskoristio menadžerskim ugovorom do razine ropstva uspio učiniti irelevantnom temom.
1518402_w2.jpg
Što je to što je Markovića osokolilo ili učinilo komotnim da izjavi tako nešto novinaru Večernjeg? Što svjetske medije da reagiraju tako agilno? Što UEFA-u da odugovlači s odlukom te je kasno ali pozitivno riješi?
Marković je bio u kontroli HNS-a, a s Mamićem kao saveznikom imao je i osjećaj da ništa ne može poljuljati njegovu poziciju na čelu, te da su stvari pod kontrolom. Istovremeno se u svjetskim medijima raspravljalo o nekoliko slučajeva diskriminacije i govora mržnje na bitno benignijoj razini u europskom nogometu, američkoj košarci, hokeju i nogometu (kada su sportaši Twitter/Facebook izjavama ili na terenu bili neprimjereni), te su pravno i financijski sankcionirani. UEFA je s Platinijem na čelu imala čvrst stav prema diskriminaciji (makar blagim kaznama), no u hrvatskom slučaju nije bila odlučna. Ipak, promjenom opće klime u kojoj je rasčišćavanje nogometne "močvare" (u izjavama ministra Željka Jovanovića) postala medijska tema, te u kojoj Mamić počinje stvarati pakt sa Šukerom kao alternativom za Markovića pa i postavljanjem Štimca za izbornika, kontekst se mijenja i drugo poluvrijeme donosi mogući prevrat.
Drugo poluvrijeme
mami.jpg
Marković&Mamić i dalje, ali ne više kao jedan tim, a dominacija u igri se gubi kada UEFA donosi odluku o kažnjavanju Markovića (1 : 1), te definitivno dokida pakt kada Marković gubi Mamića kao bezuvjetnog saveznika. Koeficijenti na kladionicama koji su bili u korist domaćina sada daju više prednosti Ravnopravnosti. Bez svoje pozicije u HNS-u Marković postaje dovoljno slab i irelevantan da i marginalna manjinska grupa može istog dogurati ljudskopravaškom parnicom do Vrhovnog suda i čak dobiti pravnu pobjedu (1 : 2) i prvo vodstvo u ovom dugom i sporom procesu. Prateći pravne aktivnosti LGBTQ udruga u posljednjih nekoliko godina ova osuda Markovića je presedan jer je u pitanju Vrhovni sud. Jedna vrsta indirektne diskriminacije je ipak institucionalno prepoznata jer je riječ o službenoj odgovornosti osobe koja je na čelu financijski najmoćnije sportske organizacije u državi (Marković je inače u 2012. proglašen počasnim predsjednikom HNS-a).
Slijedeći logiku osude Markovića, bilo je za nadati se da će Mamić dobiti istu osudu prošlog petka, no kontroverznom odlukom sutkinje Jadranke Travaš diskriminatorne izjave izvršnog dopredsjednika NK Dinamo objavljene u Jutarnjem listu 15. studenog 2010. su "samo" njegov vrijednosni stav a ne izravna i teška diskriminacija (2 : 2). Na odluku se Centar za LGBT ravnopravnost planira žaliti budući da je riječ o nekonzistentnoj sudskoj praksi u kojoj diskriminacija ne bi trebala ovisiti o stupnju primjenjivosti (je li riječ o reprezentaciji ili nogometnom klubu kao u Mamićevom slučaju).
Produžeci
Zanimljivo je kako Marković ima istu priliku žaliti na negativnu presudu u produžecima s istim argumentom nekonzistentnosti presuda, iako ga je sama UEFA već po istom slučaju odavno osudila. U međuvremenu, Marković nije pravovremeno, u roku od tri dana po donošenju presude, postupio po nalogu suda u objavi isprike i rješenju presude u Večernjem listu, a nije se ni odredio prema pokrivanju sudskih troškova tužbe, te će Centar za LGBT ravnopravnost i Centar za mirovne studije morati tražiti prisilnu provedbu odluke Vrhovnog suda. Koliko će perverzna biti situacija kada oba slučaja ponovno završe na sudu, vidjet će se uskoro, a za nadajmo se da će ova pravna situacija dobiti dovoljno medijskog prostora da informira široku javnost, ne samo o slabostima pravnog sustava već i o realnoj situaciji svih koji računaju na svoja zakonski zagarantirana prava i onda u praksi traže pravdu po osnovi diskriminacije. Hoće li se Marković&Mamić vs. Ravnopravnost završiti u produžecima ili ćemo ulaskom u Europsku uniju dočekati i višu instancu pravnog postupka kao pucanjem penala, saznat ćemo valjda nakon još osam mjeseci ovog hitnog postupka koji se vuče iz 2010. godine.
