Ljudska prava

Muhamed Rama ima dvadeset i jednu godinu, a čitavog života nije išao liječniku, nije išao u školu, i iako živi u Zagrebu – zbog straha od policije (jer nema nikakve dokumente) nije nikad bio u središtu grada. Takav je život apatrida, ljudi bez državljanstva, koji u životu ne mogu ostvariti osnovna prava. U svijetu ih je više od deset milijuna, a u Hrvatskoj najmanje 1500.

Razvoj tržišta genetskih testiranja u Hrvatskoj i u svijetu, nudi optimizam i vjeru u znanstveni progres, ali i otvara velika pitanja o povijesnom nasljeđu eugenike, ideologiji individualizma i budućnosti ljudske vrste. "Ono što smanjuje kvalitetu bilo kojeg - a ne samo hendikepiranog - živog bića jest njegovo (ne)prihvaćanje unutar zajednice, putem kojega se kreira slika o sebi, dok sami nedostaci (bilo objektivne ili subjektivne prirode), ne moraju nužno biti ograničavajući", ističe Marija Selak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Četrnaesta Povorka ponosa okupila je oko šest tisuća sudionika i sudionica koji su bez izgreda, mirno i veselo, prošetali novom rutom – od Trga Marka Marulića preko Trga bana Jelačića do Ribnjaka u znaku antifašizma i solidarnosti. Povorkom se htjelo iskazati nezadovoljstvo i zabrinutost smjerom u kojem Hrvatska i njezino društvo idu.

Gdje je naša zemlja danas u odnosu na vrijeme prije ulaska u Europsku uniju, s obzirom na vladavinu prava, kvalitetu demokracije, zaštitu ljudskih te građanskih prava i javnih dobara, suočavanje s prošlošću, borbu protiv korupcije? Unatoč relativno dobrom zakonodavnom i institucionalnom okviru, provedba propisa i javnih politika "šteka". Je li problem u tome što više nema ni mrkve ni batine, ili su samo stari problemi izmilili ispod tepiha?

Što vrijeme više prolazi, a rasprave o prošlosti se zaoštravaju, sve je očitije da se, glede određenih povijesnih problema, vjerojatno nikada nećemo uzdići do razine akademske, znanstvene, racionalne rasprave. Dapače, jezik ulice sve više progovara i iz umivenih, u intelektualizirani celofan uvijenih riječi koje se, kada zanemarimo buku u zvučnom kanalu, zapravo svode na: "udri ga, ubij ga".

Ako postoji ijedan razlog zašto treba ustrajati na prepoznavanju zločina nad Armencima, to je zato što je previše puta u ljudskoj povijesti genocid bio temelj za uspostavu nove države. On nikada nije unutrašnja stvar režima, nego je zločin pred čovječanstvom, njegova dekadencija i njegov pad. Poricanje genocida dio je istog zločina, njegova ekstenzija.

Sretan nam Dan planete Zemlje. Ah da, i Dan proboja logoraša iz ustaškog konc-logora Jasenovac. Koji nije postojao, naravno. Beskonačna je moć poricanja. Za nadati nam se ipak da će se ljudi kod Lampeduse prestati utapati. Nestajati, kao i tih osamdesetak tisuća pobijenih u Jasenovcu, koji su nestali. Sami od sebe. I da, neka par njih dođe kod nas, ali ne više od toga. Dovoljno nam je loše bez njih.

Europa mora konačno prihvatiti činjenicu da je ovoliki priljev migranata njezina krivnja - produkt politike nasilnog širenja "mira i demokracije" i geopolitičkih ciljeva imperijalističkih sila.

Republika Hrvatska i njen državni vrh odlučuju da u Kninu, pored obilježavanja i proslave "Oluje", podignu dostojan spomenik hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, stradalima, ubijenima i izbjeglima tijekom ili nakon akcije... Tim spomenikom Hrvatska bi odaslala najmanje četiri snažne poruke.

Licemjerno je danas posprdno govoriti o "šatordžijama", a godinama se ložiti na crno-bijelu sliku Domovinskog rata, u kojoj su unaprijed dane uloge, likovi i radnja su jednostrano određeni, imaju se shvatiti samo na taj jedan, ispravan način. Mnogi smo sudjelovali u podržavanju te slike, možda iz grižnje savjesti, jer sam i sam maznuo nešto iz komšijine kuće...