Ljudska prava

Slovenija sprejevima po izbjeglicama i aktivistima koji traže otvaranje granica.

Istaknuti pripadnici intelektualne i aktivističke scene odgovaraju na H-Alterova pitanja: Kako bi hrvatske vlasti trebale postupiti u slučaju jačeg priljeva izbjeglica iz azijskih i afričkih zemalja? Što naše vlasti nikako ne bi smjele raditi? "Hrvatske bi se vlasti trebale ponašati suprotno od Makedonije, Mađarske, Češke, Slovačke i drugih zemalja koje su pokazale brutalnost, nehumanost, rasizam i ksenofobiju, iza kojih stoji rigidni nacionalizam, zatvorenost i egoizam."

Tisuće ljudi, deseci tisuća ljudi koje su protjerali rat, suše (klimatskim promjenama izazvane, to je ono kada se sami u autu vozimo), tirani, fanatici, interesi velikih sila. Dolaze nam na vrata. Ljudi u nevolji. Kao mi 1991. Znamo mi što je muka. Hoćemo im pružiti ruku? Jednu ili obje? Hoćemo li dopustiti da nas strah, zloća, provincijalizam spriječe da budemo ljudi? Omogućimo da ih se što više zaustavi ovdje, integrira, obogati nas svojom tisućljetnom kulturom.

Hrvatske institucije poručile: Pretučeno žensko tijelo vrijedi - tri tisuće kuna. Svaka masnica, podljev i hematom pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske sada imaju svoju stalnu i provjerenu cijenu, a ako ju platite imate tri tisuće razloga da budete ponosni na sebe jer ste pomogli nekom tko je u potrebi.

Reakcija Hrvatske i Europe na izbjegličku krizu: Prijem izbjeglih ljudi ovisit će o odlukama Vlade i o atmosferi koju će pritom stvoriti građani i građanke. U ogledalu isključivih, ksenofobnih, mrziteljskih, rasističkih, islamofobnih komentara koji su preplavili javni diskurs krije se egocentričan, samoljubiv lik, koji pati od kroničnog manjka introspekcije. U tom ogledalu krije se Europa koja se boji vlastite rasističke sjene, Europa koja suvereno odbija prihvatiti različitosti.

IV. gimnazija: Jasno je da ova bijela škola nema za cilj omogućiti pristup jezičnom znanju svakom djetetu Grada Zagreba neovisno o njegovom jeziku kuće, te da je bijeli Grad i bijela Republika u tome zanemarivanju podupiru. Zbog nemogućnosti govorenja zajedničkim jezikom s bijelom školom, bijelim gradom i bijelom republikom, osjećam se prljavo na svojem radnom mjestu.

Sanjam mimohod, proslavu Oluje na kojoj će defilirati svi oni koji su iz Hrvatske otišli jer su morali, a nisu htjeli. Povratnici, prognani hrvatski Srbi, mladi Hrvati koji ovdje nisu vidjeli šansu za život, svi oni koje su uskogrudnost, palanački mentalitet, lažne diplome, mediokritetstvo, nametnuto fingirano zajedništvo, nesposobni i korumpirani, potjerali.

Nerazumljiva je reakcija Luke Mišetića na svaku osobu koja u javnom prostoru spomene zločine počinjene u Oluji. Njegove su reakcije bile najžešće u zadnjih nekoliko dana od kada su SENSE, Srpsko narodno vijeće i Documenta predstavili interaktivni narativ koji prikazuje postupak protiv Gotovine, Markača i Ivana Čermaka pred Haaškim tribunalom. Problem je što se Mišetić sada pojavljuje kao odvjetnik Hrvatske, ili još preciznije, hrvatske politike devedesetih, koja se na prešutan način održava do danas.

Žene u hrvatskim zatvorima: Kao najveću poteškoću izdržavanja kazne zatvorenice navode odvojenost od svoje obitelji i djece, u puno većem postotku nego muškarci. Većina žena skriva da je bila u zatvoru, a muškarci se čak time hvale. Često se na takvu situaciju "prisloni" i to da bivše zatvorenice ne mogu naći posao jer poslodavci izbjegavaju zapošljavati žene "s prošlošću". Žena zatvorenica je trostruko stigmatizirana, jer je njena "izdaja" trostruka.

Sadou je u Hrvatsku došao iz Senegala, s grčem u želucu. Nikada nije htio otići u Europu, a onda ju je odjednom morao prihvatiti kao svoj dom. "Najgore što možemo činiti jest generalizirati o imigrantima", govori Sadou. Europa se u posljednje vrijeme sve više šiti od imigranata, umjesto da štiti imigrante, a u Hrvatskoj se integracija teško provodi u praksi. Prošli tjedan na snagu je stupio i novi Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kojim prestaje važiti Zakon o azilu - promjena će biti i nisu sve na bolje.