Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru objavljujemo seriju tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, okretišta i skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija, otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.
✎
Prvi u seriji tekstova tekst je Anje Vladisavljević 'Vodi curu u kino, danas sam nažicao previše', koja nas vodi u Dubravu, među pale heroje i pale industrije, ali i nove, spontane spomenike kvartovske solidarnosti.
Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića 'Uspavana ljepotica Blata', koji nas vodi u kompleks nikada dovršene Sveučilišne bolnice na kraju grada, promišljajući značaj takvog pothvata gradnje i vrijednost sanjarskog javnoga zdravstva.
Treći u seriji tekstova tekst je Tikvice Kapulić 'Mjesto po mjeri utopije', koja piše o nadahnućima i problemima skvotiranja, sudjelovanju u pokretanju zagrebačkog BEK-a, ali i svjedočenju posrnuća i lekcijama za dalje.
Četvrti u seriji tekstova tekst je Saše Šimprage 'Najljepše ime u gradu', koji piše o ulicama koje bi Zagreb mogao imati i maštovitoj i svakodnevnoj povezanosti imena i lokacije.
Peti u seriji tekstova tekst je Suzane Dobrić Žaje 'Nepokorena Savica', koja piše o Savici - malom gradu unutar grada, organiziranju i borbi za očuvanje kvarta i izgradnji susjedskih i solidarnih odnosa.
Šesti u seriji tekstova tekst je Lidije Čulo 'Peščenica odlazi u raj', koja piše o Republici Pešči, zemlji pravih vrijednosti, polupraznih pogona i Badelovog konjaka, tzv. mirogojčeka.
Sedmi u seriji tekstova tekst je Jakova Kolaka 'Na bivšem Lenjinovom, iznad Tvornice', koji piše o radu i obitavanju u Radničkom domu, duhovima koji ga nastanjuju i nasljeđu pokreta koji je obilježio prostor - a koje živi u svima nama.
Posljednji u seriji tekstova tekst je Ivane Perić 'Zadnji randevu u Sidru', o spontanom ispraćaju legendarnog zagrebačkog okupljališta na Savi, mjesta ludosti, ranjivosti i ogoljenja.
✎
Kad smo dogovarali tekstove za temat Zagreb, iznova Sidro je stajalo derutno i čvrsto. Blijeda plava točka zagrebačkog svemira. Ta je točka blijede svjetlosti, isto kao i ona Carla Sagana, bila izazov za našu usamljenost, našu zamišljenu samodostatnost, za naše zavaravanje da nam pripada neki privilegirani položaj u gradu, državi i svemiru.Koliko u Zagrebu ima mjesta na čije će gašenje ljudi reagirati spontanim okupljanjem, bez da ih itko od voditelja poziva, bez da je itko od "gazda" prisutan?
Nitko nije mogao ni slutiti da će u svega par dana i Sidro ući u priču Zagreba koji smo izgubili, Zagreba za koji se trebamo iznova boriti. Ali tako je ispalo. Tu smo gdje jesmo, vrijeme je da se krene.
Sedmi je studenog i ujutro mi na fejsbuku iskače fotografija Sidra, legendarnog noćnog svratišta, broda bez kapetana, ulaznice u najluđe i najranjivije zore. Na fotografija polurazrušena birtija, uz obavijest da je Grad dao naredbu da se "ruglo" sruši. Na stranici stoji i update o radnom vremenu, piše - Trajno zatvoreno.Za Sidro i Sidra ćemo se boriti dalje. Jer ono nije mjesto, ono je ideja, ideja da, i najgori kakvi znamo biti i jesmo, možemo biti pod jednim krovom i imamo što i kako jedni drugima reći
Odnekud je mali malj katapultiran drito u moj trbuh. Buljim tupo pa šaljem vijest prijateljima. Osjećam se kao da mi je naglo netko umro. Ne mogu uopće pojmiti da Sidra više neće biti. Trebat će vremena. Previše je već stvari u ovom gradu od čijih rušenja i gašenja brojimo dane nanovo.
Bauljam kroz dan i obavljam poslove koje moram obaviti. Odem čak i u Tuškanac na film navečer. U filmu previše njemačkog za moj ukus, ali barem partizani ruše most na kraju. Evala! Pa ipak, rušenje Sidra ne izlazi mi iz glave.
Nakon filma sjedam na bajk i odlučujem se odvesti do splavi, posvjedočiti ruševinama u noći, vidjeti svojim očima što se dogodilo. Na pola puta prema nasipu stiže mi poruka od prijatelja: "U Sidru je spontana oproštajka".
〚 Tekstualni intermeco u kojem se daje prostor porukama koje su preplavile virtualni i fizički svijet na dan rušenja Sidra 〛
Uzeli ste smisao studiranja svim budućim generacijama. Čak sam u studentskim danima i tetovirala sidro, zbog Sidra.
'Vrijeme je da se krene' se više nikad neće slušati isto.
Šteta, na Sidro se uvijek moglo računati. Na što se sada može računati?
Čudo od mjesta, dva puta sam preplivao Savu kod Sidra zbog oklade ili iz pizdarije.
Jedno od rijetkih studentskih mjesta gdje nisu dolazili seronje sa Mercedesima, zlatnim lancima, viškom para i manjkom mozga. Mjesto sa dušom.
Oće bit koja fontana umisto sidra...sidro fontana...
U Sidru sam upoznala ovog svog, evo brojimo 20 godina. Drugačije ga nisu mogli satrat nego na silu, sve je propadalo, samo Sidro ostajalo.
Druže, dok sam se budio, ukrali su moju mladost, moje ludilo..
Najjače mjesto u gradu i vi ga srušite, sve bi oprostio i katedralu da minirate, al Sidro pa dušu ste mi uzeli!
Šta ga nije mogla voda odnjet, ovo je pre mainstream.
Bilo je i situacija kada bi zbog poplave voda bila do struka, ali mi bismo svejedno nastavili raditi. Tako je jednom obožavatelj Sidra doplovio kajakom do kluba.
Da je klub bio popularan, potvrđuje činjenica da bi vlakovi trubili svaki put kada bi prolazili Hendrixovim mostom. To je naredio naš prijatelj Perković koji radi u HŽ-u.
MANIFEST SIDRU
Sve one zore koje se prelijevaju iznad Hendrixovog mosta ne nose toliku ljepotu kao zadnji gutljaj na tvojim klupicama. Sve knjige ovog svijeta nemaju u sebi mudrosti kao ljudi koje sam u tebi sreo. Narkomani, piromani, alkoholici, romantici - svi profili, sve sudbine. I sad te više nema, sad sam u tvojim ruševinama trgnuo zadnji gutljalj rakije. I nema te više, sad čekaš potonuće. Nestaješ polako, sa sobom noseć na tisuće uspomena i sudbina. Sa sobom noseć slobodu izvan mediokritetstva. I sad o tebi pišem pijan dok mi prijatelji kao pali borci leže, ali znaj dok smo živi da živiš u nama. I da smo znali što je izlazak sunca, izlazak ispod starog Hendrixa.
〚 Kraj intermeca 〛
Na nasipu je hladnjikavo, po prvi puta ove godine. Sava se raširila, postalo jedno s maglom. Vežem bajk i spuštam se prema kosturu koji je ostao od birtije. Ogoljena kralježnica Sidra u njedrima drži desetke crvenih ferala. Došla sam, shvaćam, na sprovod.Ta je točka blijede svjetlosti, isto kao i ona Carla Sagana, bila izazov za našu usamljenost, našu zamišljenu samodostatnost, za naše zavaravanje da nam pripada neki privilegirani položaj u gradu, državi i svemiru
Na nesigurnim daskama je žamor. Ruke okrenute prema rijeci, nema drvenih zidova koji ograničavaju pogled, nema prozora kroz koje je zorama sunce provlačilo rukav. Zbor stranaca, spontanih i nesvrstanih, pjeva Sava tiho teče.
Sve su reference posve jasne. Za one koji Sidro proglašavaju ruglom, a sanjanju prazni Manhattan, s posebnim žarom ide stih "draga, postala si dama". Glasno, iako još u nevjerici, ide onaj "zadnje nam je veče".
Redaju se hitovi, prekrajaju stihovi. Ljudi dolaze i odlaze. Bauljaju i plešu. Ne stanu svi u prostor ruševine, pa se redaju uz obalu rijeke. Vire iz magle i pjevaju. Netko povremeno školjcne aparatom. Prođe vlak i zatrubi. Previše se smijem i previše pjevam za jedan sprovod.
Promatram ljude oko sebe i puštam mislima da me malo lome. Koliko u Zagrebu ima mjesta na čije će gašenje ljudi reagirati spontanim okupljanjem, bez da ih itko od voditelja poziva, bez da je itko od "gazda" prisutan?
Doći i dovući zvučnike u već polurazrušenu birtiju, kupiti pive na okretištu, zapaliti ferale, pjevati i ljutiti se, proklinjati Bandića ("ovo mu nećemo Na nesigurnim daskama je žamor. Ruke okrenute prema rijeci, nema drvenih zidova koji ograničavaju pogled, nema prozora kroz koje je zorama sunce provlačilo rukav. Zbor stranaca, spontanih i nesvrstanih, pjeva Sava tiho tečeoprostiti"), ostati do zore unatoč sutrašnjim ispitima i poslovima, zahtijevati pozdrav s mjestom u kojem su pokazali sve ono čega se inače srame i boje, ponijeti sa sobom komad daske, nešto od krhotina što će sigurno čuvati kao zlato?
Sidro je bilo kao oni grafiti ispisani flomićem u wc-u, iskrena potreba da se nešto kaže i bude, u momentu, za moment. Bilo je odmak od zagrebačke malograđanštine koja nikad ne bi zapjevala Mišu Kovača ili pogledala nogometnu utakmicu, i bilo je istinski jedino mjesto u kojem su svi bili dobrodošli, a dolazili su mu u doba dana i u stanjima u kojima nitko više nije imao kapaciteta za pretvaranja i poze.
Hvala bauštelcima koji su sa mnom u šest ujutro igrali kaladont i naučili me riječima koje mi ne bi dao nikakav rječnik za građevinare. Hvala bojsima koji su svoja skandiranja preinačili tako da smo jedne noći zajedno opjevali ljubav prema braći Srbima nakon što smo se tri sata svađali. Hvala onima koji su prišli i zagrlili moje gej frendove Francuze kad su se sramežljivo tamo poljubili pred zoru. Hvala onima što su peline ostavljali "ako ko naiđe, jebiga". Hvala svima kojih se ne sjećam i svemu što je ostalo u magli svih ovih godina.
"Vjerojatno ne postoji bolji dokaz lakoumnosti ljudske taštine, nego što je slika našeg malenog planeta s udaljenosti. Za mene ona naglašava Sidro je bilo kao oni grafiti ispisani flomićem u wc-u, iskrena potreba da se nešto kaže i bude, u momentu, za momentnašu odgovornost da budemo ljubazni i dobri jedni prema drugima i da sačuvamo i njegujemo blijedoplavu točku, jedini dom za koji smo ikada znali", piše Sagan.
Za Sidro i Sidra ćemo se boriti dalje. Jer ono nije mjesto, ono je ideja, ideja da, i najgori kakvi znamo biti i jesmo, možemo biti pod jednim krovom i imamo što i kako jedni drugima reći.
✎
