Studentski je centar od svog osnutka 1957. godine bio središte studentske aktivnosti, čime je osigurao kultni status i postao mjesto koje će pamtiti generacije. Takvo poimanje SC-a posljednjih se godina mijenja, ono je, baš kao i financijska situacija u kojoj se SC nalazi – na klimavim nogama. U seriji članaka koju smo započeli, pokušali smo prezentirati neke od glavnih problema koji danas narušavaju bitak i boljitak SC-a. Koristimo riječ "započeli" zato što još ostaje mnogo otvorenih pitanja na koje (zasada) nemamo odgovore.
Problemi SC-a su brojni i nadovezuju se jedan na drugi posljednja dva desetljeća, pa je teško odrediti jedan izvor, jedan presudan trenutak, jednu odgovornu osobu. Trenutno je u tijeku sanacija koja je pokrenuta zbog nagomilanog duga od 121 milijuna kuna, a za taj se dug danas okrivljuju bivše uprave, točnije bivši ravnatelj Niko Vidović. Ne smijemo biti u zabludi u vezi ovoga "okrivljuje" jer Niku Vidovića službeno nitko ne krivi za ništa – DORH tvrdi da je njegov slučaj još uvijek "u izvidu“, a do ozbiljnog kažnjavanja vjerojatno nikad neće doći. Niko Vidović služi samo kao prigodan otirač (koji će naposljetku ipak ostati čist) za sve koji pričaju o trenutnim problemima SC-a, iako su mnogi dugi niz godina radili uz njega i promatrali kako se rađaju problemi koji danas guše SC.
Zašto je toliko teško dobiti uvid u financijsku i širu poslovnu situaciju u SC-u?
Kako je uopće moguće da je Vidović obnašao dužnost ravnatelja osam godina, bez ikakvih sankcija i nadzora? Što su utvrđivale revizije, zašto se osam godina nastavljalo istom politikom ako se dug gomilao? Gdje je bilo Sveučilište, gdje je bio MZOS? Zašto Sveučilište sada radi odmak od situacije u SC-u? Zašto ne postoje javni dokumenti o poslovanju SC-a, ako je SC javno tijelo? Zašto je toliko teško dobiti uvid u financijsku i širu poslovnu situaciju u SC-u?
Čini se da, barem što se ignoriranja medija i javnosti tiče, današnji SC nije ništa bolji od vremena netransparentne vladavine Nike Vidovića. Prilikom rada na članku o Student servisu i studentskom radu, kontaktirali smo voditelja Student servisa Tomislava Jurkića, koji nas je primio u svoj ured, ali s nama nije htio razgovarati. Rekao je kako je bolje da razgovaramo sa sanacijskim upraviteljem Pejom Pavlovićem. Ta je rečenica zvučala poznato. Tijekom rada na prvom članku o općem stanju u SC-u, istu takvu misao iznio nam je Berto Šalaj, član Sanacijskog vijeća. Upitali smo ga za komentar o trenutnoj situaciji, a on je zaključio da je "bolje da razgovaramo sa sanacijskim upraviteljem".
Naravno da smo htjeli razgovarati sa sanacijskim upraviteljem Pejom Pavlovićem. On je bio prva osoba koju smo kontaktirali kad smo započeli ovu seriju članaka, i iako je ljubazno dogovarao termine intervjua, iste je kontinuirano odgađao posljednjih mjesec dana. Čini se da o sanaciji nitko ne želi pričati dok ona ne završi, a kad završi – možemo očekivati dobro probrane informacije i pomno osmišljeno izvješće.
Mišljenje i informacije o trenutnoj situaciji u SC-u tražili smo i na Sveučilištu, uporno zvali ured rektora Damira Borasa i slali mailove. Odgovor još uvijek čekamo. Čini se da su malobrojni oni koji ozbiljno shvaćaju potrebu pravovremenog i potpunog informiranja javnosti u ovim situacijama. Koliko god se svi nadamo boljoj budućnosti SC-a, zatvorenost prema medijima samo pojačava sumnje, koje mogu i ne moraju biti opravdane - ali ih ne možemo provjeriti ako ne postoji dijalog.
Koliko god se svi nadamo boljoj budućnosti SC-a, zatvorenost prema medijima samo pojačava sumnje, koje mogu i ne moraju biti opravdane - ali ih ne možemo provjeriti ako ne postoji dijalog.
Također, prilikom samih razgovora nismo mogli ne zamijetiti selektivno pružanje informacija pojedinim medijima. Prvenstveno treba naglasiti da su sugovornici iz SC-a mislili da je riječ o studentskom mediju, vjerojatno sljedeći logiku da se samo studentski mediji bave problematikom Studentskog centra i njegovog djelovanja. Uz to, naglašena je dobra suradnja s portalom ESava, studentskim portalom doma Stjepan Radić, koji se studentskom problematikom bavi ne ulazeći ozbiljnije u dubinu problema i pri tome ne traži prave uzročnike koji su doveli čitavi studentski standard na mizernu razinu na kojoj se trenutno nalazi. Ne uzlazeći u uređivačku politiku portala, smatramo bizarnim u svakom slučaju sumnjičavost pojedinih radnika SC-a na odgovornim funkcijama prema tipu medija, jer kao javna ustanova, svakako bi trebala biti otvorena prema čitavoj javnosti, a ne pojedinom mediju s kojim "ima dobru suradnju".
S obzirom na to da ne postoji niti jedan javno dostupan dokument o poslovanju SC-a osim odluka o sanaciji te dokumenta o reviziji iz 2005. godine, uputili smo Zahtjev za pravo na pristup informacijama 16. lipnja na elektroničku adresu Studentskog centra kojim smo tražili godišnja financijska izvješća o poslovanju SC-a unazad deset godina te zapisnike Upravnog vijeća na uvid, također unazad deset godina. Do danas nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. Također, odlučili smo testirati funkcioniranje novog projekta Imam pravo znati kojem je cilj omogućiti građanima transparentniji i lakši pristup informacijama tijela javne vlasti putem interneta. Prilikom samog pokušaja slanja zahtjeva naišle smo na poteškoću – Studentski centar Zagreb jedini se ne nalazi na popisu iz nepoznatih razloga. Ali, zahtjev smo uputili Sveučilištu u Zagrebu s obzirom na njegovu nadležnost nad SC-om. Pri tome nas je Luka Jurdana, iz Ureda za akademske poslove Sveučilišta, krivo tumačeći Zakon o pravu na pristup informacijama, uputio na ispunjenje obrasca za pravo na pristup informacijama, iako prema članku 18. Zakona, elektronički zahtjev ima jednaku težinu kao i papirnato pisani zahtjev. Svakako, zahtjev za navedenim informacijama upućen je s dvije strane SC-u te očekujemo da ćemo informacije dobiti u zakonskom roku.
Tražene informacije bi trebale pokazati kako je, zbog čega i koga dug dosegao 121 milijun kuna u tako kratko vrijeme, a valjda time konačno dati DORH-u povoda da konačno krene u aktivni izvid krivaca koji su doveli SC do ovakvog stanja u kojem je. Također, uz to i dalje ostaju pitanja dugova prema dobavljačima, kao i onima prema faktoring kućama Adriatic Zagreb i Prvi faktor d.o.o. koje su, navodno, otkupile dugove u iznosu od 30 milijuna kuna. Ostaje velik broj neodgovorenih pitanja poput i onog o izmještanju SC-a s trenutne, atraktivne lokacije, vrijedne oko 70 milijuna eura na Borongaj, uloge koju će SC zauzimati nakon reforme studentskog standarda koja je predviđena Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije te pitanje hoće li se rad SC-a konačno bolje pravno urediti kako bi se spriječili malverzacijski scenariji koji se ponavljaju godinama.
Hoće li radnici konačno progovoriti i ukazati na nepravilnosti koje uočavaju ili će i dalje svojom šutnjom i pasivnošću puštati Upravu da radi što je volja i kako je volja?
Konačno, što će biti s radnicima i studentima? Hoće li radnici konačno progovoriti i ukazati na nepravilnosti koje uočavaju ili će i dalje svojom šutnjom i pasivnošću puštati Upravu da radi što je volja i kako je volja? Kako će završiti pregovori sindikata i što će izboriti?
Naravno, ostaje glavno pitanje uloge studenata u svemu tome. Iako su studenti, odnosno studentski predstavnici, formalno uključeni u rad SC-a i dalje ostaje problem podzastupljenosti studentskog odlučivanja. Sama činjenica da studentske predstavnike bira mali broj studenata, a i to da samo pojedini predstavnici imaju uvid u dokumente o poslovanju pokazuje da su očito i oni jako dobro surađivali i imali koristi od bivših Uprava.
Ne možemo se složiti i nikada se vjerojatno nećemo složiti s tvrdnjama da je netko preslab da bi ukazao na nepravilnosti i borio se protiv iskvarenog i trulog sistema jer je to tvrdnja konformista i grupacija koje ne vide širu sliku od one koja im se prezentira. Kao što smo i napisali u prvom članku, završetak sanacije predstavlja savršeni moment za radnike, ali najviše studente - da konačno postanu subjekti promjena kao što su nekoć i bili. Mirno promatranje i pričanje u prazno neće donijeti promjene, već će stvoriti masu nezadovoljnih osoba koje će naučiti šutke trpjeti gaženje njih i njihovih prava. Organiziranje svih studenata i preuzimanje odgovornosti jedino može donijeti rezultate. Naravno, studenti ne smiju biti osamljeni u toj borbi, već uz podršku radnika voditi borbu za ponovno zauzimanje Studentskog centra kojeg su u prvom redu sami studenti osvojili.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).