Masakr u Sabri i Šatili dogodio se u periodu od 16. do 18. rujna 1982. godine.
"Stajala sam zatečena na mjestu masakra, na kojem je više od tisuću ljudi pod narančasto-smeđom zemljom nabrzaka zakopano, nabacano u jednom velikom masovnom grobu. Posljednja se tri desetljeća na tu zemlju bacalo smeće, jedno je vrijeme bila nogometno igralište, a tek je nedavno očišćena i stavljena je mala spomen ploča u počast žrtvama. Naše prevoditeljice i još nekolicina posjetitelja hodali su preko te zemlje, a ja sam uznemirena zastala na rubu – odmalena naučena onoj da se preko mrtvih ne smije koračati. Ali, te ljude nitko nije poštovao za života, zašto bi ih poštovali sada, već trideset i tri godine duboko pod zemljom?", piše u jednoj od reportaža iz Bejruta koje smo objavili.
O Šatili, izbjeglicama i Bejrutu smo pisali mnogo, a posljednju reportažu iz kampa objavili smo u siječnju ove godine:
"Strujni kabeli i dalje križaju nebo u nepravilne komadiće, gdje god se okrenete. U doticaju s njima i dalje povremeno ginu ljudi, pogotovo kada padaju kiše koje sve pretvore u mini vatromete. Izmučenog majmuna kojeg sam prošle godine vidjela u improviziranom zoološkom vrtu nasred glavne ulice više nema. Kažu mi da je umro. Nešto u meni odahne - mislim da je bolje tako. U kampu i dalje nema pitke vode. Različite frakcije i dalje drže svoje dijelove kampa, obilježavaju teritorij zastavama, posterima, grafitima, naoružanim stražarima na plastičnim stolicama i skuterima. Više nego politička razilaženja, sukobe u kampu rađa trgovina drogom i slične kriminalne radnje. U proteklih godinu dana u kamp je stiglo još Sirijaca, pa se procjenjuje da danas ovdje u stiskavcu (na prostoru od svega kilometra kvadratnog) živi gotovo trideset tisuća ljudi (1948., kada je kamp otvoren, bio je namijenjen za tri tisuće ljudi)".
Fotografije Ivane Perić koje su nastale prilikom posjeta Šatili 2015. i 2016. godine možete pogledati u nastavku.
