Fotografije: Ivana Perić<br>Fotografije: Ivana Perić
Glavni libanonski grad podijeljen je na istočni (kršćanski) i zapadni (muslimanski) dio, ali više od svega prisutna je podjela na južni Bejrut (Dahieh) naspram ostatka grada u kojem se odvija kontinuirana opresija Šijita i Palestinaca. U Libanonu je trenutno više od milijun Sirijaca, od kojih mnogi borave u Bejrutu. Na njih su se lokalci već navikli, kao što smo se i mi u Hrvatskoj navikli na ljude koji kopaju po kontejnerima i preživljavaju od skupljanja boca.

Bejrutom sam lutala mnogo prije nego što sam ga prvi puta posjetila – kroz glazbu Fairuz i Sabah, filmove Nadine Labaki, članke Roberta Fiska, knjige Samira Kassira, Rawija Hagea, Zene el Khalil i Lamije Ziade. Taj je grad, shvatila sam s godinama, kao simpatija koju sam dugo promatrala izdaleka, dok napokon nisam došla do prilike da joj priđem, da se upoznamo izbliza. Ta simpatija nije proizišla iz ljepote, jer se za BeBejrut je tijekom rata bio u potpunosti razoren, podijeljen na zapadni muslimanski dio i istočni kršćanski. Zapadni dio grada posebno je patio 1982. godine kada ga je Izrael više od deset tjedana bombardirao, nakon čega je malo koja od velebnih zgrada ostala stajatijrut ne bi moglo reći da je lijep grad, već iz jedne druge, mnogo važnije kvalitete – Bejrut je uvijek bio nevjerojatno zanimljiv.

U grad sam stigla dan nakon Fairuzinog osamdesetog rođendana, u tri ujutro bio je neobično tih, a svjetla uličnih lampi plesala su nekako usporeno, mogla sam zamisliti kako se miču na ritam njene melankolične Habaytak bel Saif. Na svakom kilometru još uvijek ima kuća izrešetanih mecima, zgrada što podsjećaju na paški sir, od kojih neke kojima nedostaje pola kata u mraku izgledaju kao pognute grbave starice.

Sjetila sam se kako je Hage u De Nirovoj igri napisao da tijekom građanskog rata u Libanonu nije bježao od rata, već od Fairuz i njenih sjetnih pjesama koje su uvijek svirale na radiju njegove majke, umotanom u jeftinu zelenu plastiku s rupama. Fairuz je i danas prisutna na svakom uglu Bejruta, a građani su se nedavno izborili da njenu rodnu kuću grad ne sruši, kako je prvotno bila namjera gradskih vlasti, već da je obnovi i napravi muzej u čast dive arapskog svijeta. Ipak, možda više od Fairuz i svega, zapamtila sam Hageov opis pasa koji su lutali zaraćenim Bejrutom, gotovo ga u potpunosti preuzeli. Bijesne, napuštene životinje, žrtve rata koje nitko ne spominje. Pitala sam se ima li ih još koji lutaju gradom, je li Bejrut i dalje pasji grad.

Odgovor sam brzo saznala – nije. Jedini psi koje sam srela u Bejrutu bili su mali, ušminkani, s rozim orglicama, nadasve nervozni, koje u centralnom Bejrutu ranim jutrom sluškinje s Filipina, iz Eritreje i Sudana, izvode u šetnju. Svakodnevicom grada inače vladaju mačke, uglavnom debele i voljene, iako lutalice.

U jedanaestom mjesecu ovdje je vruće, temperatura prelazi dvadeset stupnjeva, a hodati se može u kratkim rukavima. Zvuk koji karakterizira grad vječno je trubljenje automobila. Ovdje svi voze automobile i motore, pješaci pretrčavaju preko ceste, rush hour traje čitav dan, a smog neprestano pleše nad gradom, kao ludi derviš. Naši domaćini kažu mi kako je ovdje običaj da svaki član obitelji ima svoj automobil, a koncept hodanja kao kretanja gradom u potpunosti im je nepoznat, iako žive u gradu u kojem je sve relativno blizu i pogodno za hodanje.

Ljudi su uglavnom jako susretljivi, svi neprestano govore welcome, a kad tražiš upute, zna se dogoditi da iz kuće iziđe čitava obitelj, od koje nitko Tijekom boravka u Bejrutu uspjela sam vidjeti samo jednu osobu koja vozi bicikl, dječaka na BMX-u, s velikim reperskim lancem oko vratane govori ni riječi engleskog, ali ti svim silama na arapskom objasne gdje trebaš ići. Naravno, hodanje odbacuju kao nešto nepotrebno, posve nepraktično. Za lokacije udaljene svega petnaest minuta hoda, govore mi da je "predaleko", "jako, jako daleko". Imam osjećaj da mi se iz pristojnosti ne smiju u lice, ali me smatraju pravom budalom jer se usudim na takve iracionalne pothvate kao što je obilazak grada hodajući.

Zbog velikog broja automobila, svuda u gradu postavljeni su znakovi kojima se poziva ljude da koriste bicikle, kako bi manje zagađivali okoliš, bili odgovorniji i zdraviji građani. Ali tijekom boravka u Bejrutu uspjela sam vidjeti samo jednu osobu koja vozi bicikl, dječaka na BMX-u, s velikim reperskim lancem oko vrata, preslika američkih klinaca iz devedetih, vozio je posred pješačkog na ulici Hamra (arapski za "crvena") kao pravi revolucionar.

Hamra je sadašnji centar zapadnog Bejruta, živahna ulica prepuna trgovina, kafića, restorana brze prehrane, knjižara. Bejrut je tijekom rata bio u potpunosti razoren, podijeljen na zapadni muslimanski dio i istočni kršćanski. Zapadni dio grada posebno je patio 1982. godine kada ga je Izrael više od deset tjedana bombardirao, nakon čega je malo koja od velebnih zgrada ostala stajati.

Danas je zapadni dio kombinacija neobnovljenih razrušenih i polurazrušenih zgrada, i novih, modernih zgrada, uglavnom nebodera. Zelena linija, široka oko jednog kilometra, koja je tijekom rata razdavajala istočni i zapadni dio, izgledala je tada kao krajolik kojim koračaju protagonisti Stalkera Andreja Tarkovskog. Puste izrešetane zgrade nastanilo je drveće, priroda je divljala neukroćena, nigdje nije bilo žive duše. Gradom su tada kružile priče da su i ptice ubijane u pokušaju leta preko zelene linije.

Danas zelena linija pruža posve drugačiji prizor, prostor je prepun modernih velikih nebodera, luksuznih trgovina, prava igraonica i izlog kapitalizma. Jedan je to od business sektora kojih je Bejrut prepun. Grad je dugi niz desetljeća bio trgovački centar regije, liberalna politika slobodne trgovine prvih desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata bila je vrlo atraktivna za strane investitore i banke, koji su ga u kratko vrijeme prekrojili po svojoj mjeri.

Njihov utjecaj osjeti se i danas, vidljiv u paralelnim svemirima u kojima žive stanovnici Bejruta. Iako većina stanovništva zarađuje u prosjeku od Danas je "zelena linija" prostor prepun modernih velikih nebodera, luksuznih trgovina, prava igraonica i izlog kapitalizma400 do 600 dolara mjesečno, a libanonska lira užasno je slaba (1 USD - 1500 libanonskih lira), Bejrut je izuzetno skup grad, više-manje duplo skuplji od Zagreba. U luksuznim četvrtima Bejruta sve blješti, već je prepun božićnih ukrasa, tu su veliki vrtovi, luksuzni soukovi, trgovine Chanel, Elie Saab, Rolex, pogled na Corniche, portiri na ulazu u zgrade. Zbog svih njih cijene u gradu su nadrealno visoke.

U simpatičnom kafiću Bohemian u popularnoj ulici Mar Mikhael, u kojoj se skuplja fina alternativa i kreativci Bejruta, svi konobari imaju zavidne brade, nose leptir mašne, a jedan koktel, bio on à la Virginia Woolf ili Ernest Hemingway, koštat će od 80 do 100 kuna. U koktelu možete uživati dok se iz barova na ulici čuju pjesme trenutno najpoznatijeg libanonskog benda Mashrou' Leila, čiji je frontmen Hamed Sinno (fizički nevjerojatno nalik Freddiju Mercuriju) otvoreno gej i na koncertima diljem svijeta uspijeva šarmirati sve, iako uglavnom odbija pričati na engleskom.

Business sektor Bejruta, koliko god da skriva određene šarmantne kutke, pokušava Bejrut prikazati onakvim kakvim zapravo (u potpunosti) nije – sigurnom, modernom, uštogljenom oazom, zacementirati ga u onu staru frazu o Parizu Bliskog istoka. Ali Bejrut izlazi izvan tih okvira, a ni Pariz Iako većina stanovništva zarađuje u prosjeku od 400 do 600 dolara mjesečno, a libanonska lira užasno je slaba (1 USD - 1500 libanonskih lira), Bejrut je izuzetno skup grad, više-manje duplo skuplji od Zagrebaviše nije Pariz – ako je ikada i bio.

Lamija Ziade u Bye Bye Babylon (Beirut 1975-1979) piše o bogatašima Bejruta, u koje sama spada: "Mi i dalje želimo vjerovati da je naša zemlja Švicarska, Pariz, Las Vegas, Monako i Acapulco Bliskog istoka, sve u jednom, i više od toga – i želimo u tome uživati. S terasa kafića Raouchea ili Ain Mreisselsa, gdje ponekad odemo pojesti banana split, ne možemo vidjeti šijitska geta ili palestinske kampove. I kada nosimo naočale, ne vidimo ni prljavštinu".

Ne čudi stoga što su se upravo razni poslovnjaci prvi žalili na prosvjednike koji su se prije nekoliko mjeseci organizirali u građanskoj inicijativi You stink! (Smrdiš!), koja se bavila svespristunom problematikom odvoza smeća u Bejrutu. Gradu su tada poručili "volimo te, al' smrdiš", okupivši tisuće ljudi različitih vjera i etniciteta, prvi puta ujedinjene nakon građanskog rata. Na prosvjedu ispred parlamenta na kojem se skupilo deset tisuća ljudi, vlast je odabrala s njima popričati putem suzavaca, batina i vodenih topova.

Građani su izrazili svoje nezadovoljostvo radom vlade, nesposobnošću da riješi problem odvoza smeća u gradu, ali i činjenicom da Libanon nema funkcionalnu vladu, jer je bez predsjednika više od godinu dana. Nakon tog prosvjeda oko čitavog je Parlamenta, u luksuznom centru grada, dignuta žica i oformljeno više check-pointova na kojima neprestano stražare vojnici, ali su prosvjednici podigli svoje šatore kod obližnje Prosvjed ispred parlamenta povodom nezadovoljavajućeg načina zbrinjavanja komunalnog otpada okupio je deset tisuća ljudi različitih vjera i etniciteta, ujedinjenih prvi put nakon građanskog rata. Vlast je ipak odabrala popričati s njima suzavacem, batinama i vodenim topovima zgrade UN-a, gdje i danas dežuraju u smjenama i pozivaju vlast na odgovornost.

O paralelnim svemirima Bejruta svjedoče i svakodnevni prizori s Cornichea, najpoznatije gradske šetnice uz Mediteran. Sva sila najskupljih automobila parkirana je ondje navečer, sređena gospoda odlaze na večere u restorane s francuskim imenima, dok djeca iz Homsa u poderanoj odjeći hodaju uokolo i prodaju cvijeće. Curica i dječak od kojih sedam, osam godina, u deset navečer prodaju crvene ruže, a u korak ih prati žena koja s dlana čita budućnost za dolar, dva. Ponekad se netko smiluje i kupi nešto, ali i tu je konkurencija velika - Sirijaca i Sirijki, prodavača cvijeća i žvakaća, čitača dlanova i prosjaka – jednostavno ima na svakom uglu. U Libanonu je trenutno više od milijun Sirijaca, od kojih mnogi borave u Bejrutu. Na njih su se lokalci već navikli, kao što smo se mi u Hrvatskoj navikli na ljude koji kopaju po kontejnerima i preživljavaju od skupljanja boca.

Čovjek u Bejrutu mora osjetiti određeni prijezir, gnušanje, tugu, koje nikakav ružičasto-narančasti zalazak sunca, fini kruh sa zaatarom ili limunada sa svježom mentom u maloj britiji na Cronicheu ne mogu, onako turistički, popraviti. Shvatila sam u jednoj od dugih šetnja gradom da je upravo to ono o čemu je Yasmina Khadra pisala u Bagdadskim sirenama, romanu koji započinje ovim rečenicama: "Bejrut pronalazi još jednu noć kojom će zastrijeti lice. To što ga jučerašnji neredi nisu priveli svijesti dokaz je njegova somnabulizma. Prema tradiciji predaka, mjesečara se ne smije uznemiravati čak ni kada mu je život u opasnosti".

U tom je romanu glavni protagonist mladi Iračanin koji se odlučio priključiti terorističkoj organizaciji, a pripreme za veliki napad koji će izvesti iščekuje upravo u Bejrutu. Pošto sam došla u Bejrut dva tjedna nakon velikog bombaškog napada u Burj al-Barajnehu, sve mi je djelovalo pomalo kao déjà vu. Naime, koliko god u Bejrutu još uvijek postoji podjela na istočni i zapadni dio (u istočnom primjerice na svakom koraku možete Većinski šijitski dio grada danas kontrolira Hezbolah, koji obavlja poslove policije i vojske, ali i brojnih drugih "državnih službi"vidjeti kip Gospe), više od svega i iznad svega u gradu postoji podjela na južni Bejrut (Dahieh) naspram ostatka Bejruta - postoji kontinuirana segregacija i opresija Šijita i Palestinaca.

Upravo se u južnom djelu grada dogodio posljednji bombaški napad, iako to nije bio prvi – samo u 2013. godini ondje su se dogodila dva velika bombaška napada. Unatoč nestabilnosti i opasnosti za građane, u tom djelu grada nema kontrola i check-pointova, inače prisutnih svugdje po gradu, na kojima stražare vojnici i brinu o sigurnosti.

Taj, većinski šijitski dio grada, danas kontrolira Hezbolah, koji obavlja poslove policije i vojske, ali i brojnih drugih "državnih službi". Dahieh je gotovo čitav razrušen 2006. godine, kad su izraelski avioni bombardirali civilne zgrade - tada je službeno počelo korištenje poznate "doktrine Dahieh", koju je smislio izraelski general Gadi Eizenkot. Svi su stanovnici, koji su uglavnom živjeli u velikim zgradama, tada ispaštali zato što je Hezbolah ispalio prve rakete prema Izraelu. Jedino što je Izrael napravio da upozori civile jest da je netom prije bombardiranja zasuo četvrt lecima kojima se građane poziva na evakuaciju. Ista je strategija korištena u Gazi 2008. i 2014. godine.

Takav odnos prema civilima, kada se dozvoljava i opravdava nasilje i ubijanje civila, samo zato što je u istoj četvrti u nekom omjeru prisutan Hezbolah, vidljiv je i u izvještavanju o posljednjem bombaškom napadu u Bejrutu, kada su svi mediji istaknuli da se radi o "dijelu grada gdje su šiU južnom dijelu grada nalaze se Sabra i Šatila, palestinski izbjeglički kampovi u kojima je 1982. godine počinjen masakr kada su kršćanski falangisti pod zaštitom izraelskih vojnika uletjeli u naselja i ubijali sve što im se našlo na putujiti i Hezbolah", što je valjda trebalo umanjiti ili opravdati tragediju.

U tom dijelu grada nalaze se i Sabra i Šatila, palestinski izbjeglički kampovi u kojima je 1982. godine počinjen masakr kada su kršćanski falangisti pod zaštitom izraelskih vojnika uletjeli u naselja i ubijali sve što im se našlo na putu. Stajala sam zatečena na mjestu masakra, na kojem je više od tisuću ljudi pod narančasto-smeđom zemljom nabrzaka zakopano, nabacano u jednom velikom masovnom grobu. Posljednja se tri desetljeća na tu zemlju bacalo smeće, jedno je vrijeme bila nogometno igralište, a tek je nedavno očišćena i stavljena je mala spomen ploča u počast žrtvama. Naše prevoditeljice i još nekolicina posjetitelja hodali su preko te zemlje, a ja sam uznemirena zastala na rubu – odmalena naučena onoj da se preko mrtvih ne smije koračati. Ali, te ljude nitko nije poštovao za života, zašto bi ih poštovali sada, već trideset i tri godine duboko pod zemljom?

Od svih muka Bejruta, posjet Šatili, taj prozor u južni dio grada, posebno je bolan. Osim masakra 1982. godine, živote ljudi u kampovima uništio je i Rat kampova koji je trajao od 1984. do 1989. godine, kada su se međusobno klali Amal i PLO, ali i brojne druge frakcije i organizacije, jedne s drugima i unutar sebe. U džamiji u Šatili pokopane su stotine žrtava tog rata jer je tijekom sukoba bilo nemoguće odnijeti ih na groblje i propisno pokopati. Više od trideset godina kasnije nitko nije odgovarao za sve te zločine, ali to nije najveći problem. Problem je to što ljudi u izbjegličkim kampovima Sabri i Šatili i danas žive ondje, u siromaštvu, prljavštini, nemoći i očaju. U Šatili na jednom kvadratnom kilometru živi dvadeset i tri tisuće ljudi. Kamp je otvoren 1948. godine, u početku su izbjeglice ondje boravile u šatorima. Te je godine UNRWA (UN-ova agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku) uzela prostor u najam na 99 godina, što dobro pokazuje kako se već tada znalo da se palestinske izbjeglice neće skoro vratiti svojim domovima.

Sedmadesetih je, nakon što su neki ondje već boravili više od dvadeset godina, krenula izgradnja prvih kuća i zgrada, koje su ljudi s vremenom sami nadograđivali. Problem je što se uglavnom radi o lošoj, amaterskoj i jeftinoj gradnji i vrlo je moguće da se jednog dana sve može srušiti na njih, kao što je vrlo moguće da u tom slučaju nikoga ne bi bilo briga. Upitala sam dvije prevoditeljice koje su s nama bile u Šatili, Libanonke koje žive u Bejrutu, jesu li ikada prije bile u ovom dijelu grada. Odgovorile su da im je ovo prvi put, dodavši da se nadaju da je i posljednji.

U odbačenoj Šatili pogled na nebo sprečavaju konfuzne mreže strujnih kabela koje izviru sa svih strana i povezuju svaki kutak kampa (svi kradu Više od trideset godina nitko nije odgovarao za zločine u Sabri i Šatili, ali najveći problem je to što ljudi i danas žive ondje, u siromaštvu, prljavštini, nemoći i očajustruju kako znaju i umiju), pod nogama na prljavim ulicama curi kanalizacija, a miris smrada je gotovo nepodnošljiv. U kampu nam govore da je nedavno u doticaju s labirintom strujnih kabela poginuo jedan čovjek, ali to nije prvi put da se nešto takvo dogodilo. Na taj, ali i na brojne druge grozne slučajeve uglavnom samo blago odmahuju glavom – već su se, nažalost, navikli.

Posebnih problema imaju sa školom u kampu, koju financira UNRWA. Svake godine vode se bitke oko iduće školske godine, UNRWA trvdi da nema više sredstava, pa se dogodi prosvjed u kampu i odobri nastavak rada škole. Iz organizacije Najdeh govore nam kako je u razredima trenutno po pedeset učenika, a iduće će godine vjerojatno biti i više, zbog manjka sredstava. S tim se problemima suočavaju od devedesetih, kada je nakon dogovora u Oslu, UNRWA okrenula fokus na Zapadnu obalu, dok su Palestinci u Libanonu ostali gotovo zaboravljeni. To dobro ilustrira i loša zdravstvena usluga – poznata krilatica kampa postala je "Panadol liječi sve". Ljudi se prehranjuju preko vaučera, dobiju određene količine bijelog brašna, ulja, riže i plina svaki mjesec.

U Šatili trenutno borave i Sirijci, ali i raseljeni Libanonci koji su u kamp došli osamdesetih. Trenutno ondje još uvijek živi oko tisuću izbjeglica koji Upitala sam dvije prevoditeljice koje su s nama bile u Šatili, Libanonke koje žive u Bejrutu, jesu li ikada prije bile u ovom dijelu grada. Odgovorile su da im je ovo prvi put, dodavši da se nadaju da je i posljednjisu tamo od 1948. godine, u izbjegličkom kampu su dočekali starost. Neki od njih još uvijek čuvaju ključeve svojih kuća u Palestini i sitnice koje su sa sobom ponijeli kad su odlazili – na dan Nakbe vade ih iz ladica, ispod jastuka, skidaju sa zidova i zajedno se prisjećaju prošlih vremena, zazivajući pravo povratka, dok im se svijet bespoštedno smije u lice. Palestinci i Palestinke su zbilja u najgoroj situaciji, jer im u Libanonu nije dopušteno da rade i ne mogu dobiti državljanstvo, te naravno - ne mogu posjedovati kuću ili ikakvo vlasništvo – stoga su osuđeni na život u izbjegličkom kampu, kriminal i radikalizam.

Dok hodamo kroz kampove, u pojedinim dijelovima me upozoravaju da ne smijem fotografirati i da ubrzam hod, zato što "nije sigurno", uz popratno objašnjenje da je "ovdje prisutan Amal" ili "tu može biti problema s Hezbolahom". Promatram djecu kako se igraju rata na prašnjavoj ulici, iza zgrade na kojoj je nacrtan veliki grafit Rachel Corrie. Svako malo naletim na neku posvetu Arafatu, relikviju iz nekog drugog vremena, kad je Yasser još uvijek mogao probuditi nadu, dok je bio mlad i kul – čovjek koji je stajao iza nečega.

Izmijenjuju se skromni buvljaci, stare žene koje hodaju na štakama (gotovo sve u rukama nose male noževe, a ja se nadam da je to zato što su maloprije gulile krumpir) i šareno smeće na ulici. U jednom trenutku zastajem jer svjedočim prizoru koji nikako nisam očekivala – nasred ulice u malom je kavezu, u koji jedva stane, zatvoren veliki majmun koji se izbezumljeno vrti oko šipke. Oko guzice su mu krvave rane, na nekim dijelovima tijela nedostaje mu dlaka, njih su zamijenili lišaj i ranice.

Razmišljam čitavim putem o tom majmunu – je li on tamo zato što ti ljudi nemaju prilike putovati i vidjeti uživo takve životinje? Je li on tamo zbog sadističkog trenutka – na kraju krajeva, većina je ljudi u tim kampovima upravo u takvoj situaciji – izmučena i zatočena? Uživa li možda netko od Čovjek na ovim ulicama može razumijeti zašto neki od njihovih stanovnika izlaz potraže u radikalizmu – kad već život nema smisla, drže da im barem smrt može biti smislenanjih u tom trenutku dominacije, prilici da bar malo muči tu životinju? Pokušavam razumijeti zašto me to toliko uznemirilo, nije da su majmuni u našim zoološkim vrtovima u mnogo boljoj situaciji. Zapravo me rastužilo na koliko je razina indikativan bio taj prizor – odraz uvjeta u kojima ljudi žive.

Prisjećam se djece koju smo upoznali u Centru za psihološku pomoć i savjetovanje u Šatili, kako su nas brzo zasula osmijesima i veseljem. Oni su sada djeca kao i sva djeca, različita od ostale djece u načinu na koji ih svijet tretira, ali ista u načinu na koji oni tretiraju svijet. Što će biti s njima kada odrastu? Što može biti s nekim tko ovdje odraste? Čovjek na ovim ulicama može razumijeti zašto neki od njih izlaz potraže u radikalizmu – kad već život nema smisla, drže da im barem smrt može biti smislena.

To je južni dio grada, kojeg neka nova zelena linija, zasad neimenovana i prešućena, odvaja od ostatka grada. Bejrut, grad koji spava iznad drevnog Rima, i dalje mjesečari u magli, obmanjuje se i ne uči iz svojih grešaka. Izgleda da je jedna od onih simpatija koje bi mogle slamati srca dovijeka.

Ključne riječi: izrael, Bliski istok, palestina, Libanon
<
Vezane vijesti