Kako je biti Srbin u Hrvatskoj u 2019.? Nije ovo tekst o tome, a opet i jest. U zemlji, tj. zemljama, u kojoj se u javnosti ne priča slobodno o ratu, nije čudno da se rat nastavlja drugim sredstvima. Čudno je da vjerujemo političarkama koje to niječu. Ili nije? Poricanje je snažan obrambeni mehanizam, destruktivan kada pređe u naviku, u obrazac političkog djelovanja.Poricanje, jedna od faza našeg (ne)nošenja sa zlom rata, ignoriranje, poricanje, relativiziranje, izjednačavanje, prihvaćanje, tako nekako. Dug je proces, no mora se proći
"Došla sam da vas rasturim, sada ti to mogu reći. Čim sam čula da neki Hrvati dolaze iz Zagreba da nam pričaju o miru, nisam dvojila, prijavila sam se. Baš me zanimalo da vas čujem, što ćete vi to nama o miru pričati. Onda sam došla i vidjela da vi (voditeljski tim Miramide) šutite, a da pričamo mi učesnici, domaći. Od tada dolazim na posao ranije, da stignem u 9:30 na početak ovdje. Evo, kraj je trećeg dana i ti si prvi kojem ću reći svoju odluku – od danas ne pitam više ljude 'Gdje si bio za vrijeme rata?'. Novu sam osobu uvijek to pitala, od sada više neću. Ne tiče me se. Svatko ima svoju sudbinu."
Govori mi tako žena kojoj se i danas divim, voditeljica pozorišta u jednom od BiH gradova, godina je 1998., dragovoljac i samohrana majka.
Priča li se o miru ili se ne priča, možda i nije dobro pitanje. Tko priča, kako, kada, kome, u četiri zida ili na javnom skupu, zašto ne u udarnom terminu na nacionalnoj TV, neka druga priča od one 'službene'? Sve je to bitno, no niti upola od kako ju/ga se sluša. Slušanje je bitno, slušanje da se stvarno čuje, osjeti sugovornica i što nam točno govori. Pogotovo ako nam se priča ne sviđa.Kako je biti Srbin u Hrvatskoj u 2019.? Nije ovo tekst o tome, a opet i jest. U zemlji, tj. zemljama, u kojoj se u javnosti ne priča slobodno o ratu, nije čudno da se rat nastavlja drugim sredstvima. Čudno je da vjerujemo političarkama koje to niječu. Ili nije?
"Nema srpskih kuća u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su sve kuće hrvatske", žestoko replicira sugovorniku uticajni Hrvat na Miramidi u Kninu 2000. godine. Početak je četverodnevnog susreta, još se uvijek govori iz socijalnih uloga, ono što se od nas očekuje, ili bar mi tako mislimo.
Netko bi se uplašio, hoćemo li moći razgovarati uopće, no iskustvo pomaže. To su rituali, pozicioniranja, sačekajmo sutradan. Tako je i bilo, na početku žestoki branitelj hrvatstva, donio je harmoniku i svirao nam svima popularne pjesme "svih naroda i narodnosti", kako se to za Jugoslavije govorilo. Izlazak iz (nametnutih) uloga, budi ono što i tko jesi, ne glumi, to je proces Miramide, svake mirovne edukacije, a nadam se i svake edukacije općenito.
Pamtim trenutke kada se osoba 'otvori' grupi, kaže, podijeli sa svima nešto što nije niti u snu namjeravala, pogotovo ne 'strancima'. Tako svi razmišljamo, zar ne? Samo, ne promišljamo tko su stranci, a tko nam je blizak, iznenadi nas kada bliskost uspostavimo, otkrijemo kod osobe koju smo tek upoznali.
"Bila sam cijeli rat u Njemačkoj, sjedila pred TV-om i plakala, svaki dan. Onda se završilo i vratila sam se ovdje, u svoj rodni grad. Najsretnija na svijetu, nema sreće veće, dok nisam otkrila da me ne pozdravljaju na ulici, a neki su mi i rekli: 'Što si se vratila? Mogla si i ostati tamo.' Onda sam ponovo počela plakati i zatvorila se kući. Dok nisam ovdje došla."
Mjesto radnje je isto Miramida, BiH, jedna od najboljih, iako nije izgledalo tako. Travnik, 1997. godina ili tako nešto. Otkrila je grupa da su 'svi isti', nema Srba, a Hrvata 'u tragovima', samo Bošnjaci i oni koji se ne vide niti u jednoj od tri 'obavezne' skupine. "Kako ćemo raditi, kada nema 'drugih'?", pitanja su na početku, no brzo zaboravljena.Važno je ukazati na stotine, tisuće, desetke hiljada pozitivnih primjera opiranja sustavu mržnje, isključivosti, nasilja. No nama treba sustav u kojem će nestati potreba da mu se odupireš. Država koja štiti, ne koja prijeti
Jako smo različiti svi, samo ako dozvolimo sebi to istražiti, prihvatiti. Raseljena lica recimo, oni koji su ostali u svojoj kući, u svojem gradu, u svojoj zemlji, u susjednoj zemlji (bivše SFRJ), inozemstvo (pravo), eto, bar pet grupa, a unutar svake još bar toliko, pa još toliko...
"Svi smo isti i svi isto mislimo. Moramo izdavati jedne novine u velikom tiražu da i ostali to sve čuju, da čitaju istinu", simpatičan je penzioner žustro objašnjavao na skupu u Crikvenici krajem 90-ih. Nije on loše mislio, znam sada, otpor nacionalizmu i nasilju nam je zajednički, no daleko od toga da svi isto mislimo, niti mnogi od nas to žele - ne, hvala.
Ružno su njegove riječi zazvučale nama koji smo se izgradnjom mira bavili u malim zajednicama, ratom stradalima. Mnogo istina vapi da se izgovore, da ih netko čuje. Ne, ne mislimo svi isto i nismo isti, no jednaka su nam prava, dokle god ne ugrožavamo prava drugih.
Pred desetak godina upoznao sam jednog hrvatskog Srbina, koji je cijeli rat proveo u svom gradu u Dalmaciji, na odgovornom položaju inspektora za hranu. "Svaka vam čast, nije vam bilo lako, znam tu sredinu." Bio sam vjerojatno prva osoba koja mu je to otvoreno rekla, dirnulo ga je, otvorio mi se. Nije on loše mislio, znam sada, otpor nacionalizmu i nasilju nam je zajednički, no daleko od toga da svi isto mislimo, niti mnogi od nas to žele - ne, hvala
"To je moj grad, gdje da idem, zašto? Ubrzo su shvatili da sam i nepotkupljiv pa su me ostavili, znali su da će moj posao biti dobro obavljen dok ga ja radim." Viđamo se povremeno, rekao mi je da mu je prišao znanac koji mu je pištoljem prijetio 1991., ispričao se ili je to pokušaj bio, teško je reći. "Bila su takva vremena." Meni nije isprika. "Bio sam govno." To već jest, ali mu to mu nije rekao. Nije lako, znam, ali su znali obojica.
Otići ili ostati? Tko nije bio u toj dilemi ne zna ni izbliza o čemu pišem. Moj prijatelj je ostao, drago mi je zbog toga, jako drago. I njemu je bilo kada sam ga zadnji put vidio. Kako mu je sada?
"Srbima je ovdje odlično, ništa im ne fali, ne žale se", priča mi branitelj jednog hrvatskog grada. "Tebi se ne žale, meni dolaze i ne, nije im odlično. Mnogo problema imaju, od sitnih opstrukcija do velikih", dodaje u razgovoru zajednička prijateljica. Moj je sugovornik vidno osupnut. "Stvarno?" pita ju, iako zna da ona ne izmišlja, dugo se znaju.Priča li se o miru ili se ne priča, možda i nije dobro pitanje. Tko priča, kako, kada, kome, u četiri zida ili na javnom skupu, zašto ne u udarnom terminu na nacionalnoj TV, neka druga priča od one 'službene'?
Ne znamo kako je drugima, često iz sebičnog razloga, jer svoju istinu krijemo. Dok se njom, skrivenom u nama samima bavimo, nemamo interesa ni snage drugoga saslušati.
"U Prijedoru nije bilo logora, samo kampovi za razmjenu zarobljenika", priča na jednom mirovnom skupu u Brčkom, mladić iz toga grada. Gledam ga i mislim se jel' to on iz organizacije za ljudska prava stvarno dolazi ili sam nešto pobrkao. "Sudskim odlukama Međunarodnog Tribunala u Haagu usvrđeno je postojanje (bar) tri logora, Omarska, Keraterm i Trnopolje, utvrđen je velik broj poginulih i mučenih. Nikakvi kampovi za razmjenu to nisu bili", brza je reakcija Zorice iz Beograda, na poricanje.
Poricanje, jedna od faza našeg (ne)nošenja sa zlom rata, ignoriranje, poricanje, relativiziranje, izjednačavanje, prihvaćanje, tako nekako. Dug je proces, no mora se proći.
S Brankom iz Tuzle sam volio raditi Miramide, prirodno talentirana za razgovor, uz kavu i cigaretu mogla je čuda raditi. "Tko je ovo porušio?", naivno u pauzi jedne radionice, gledajući kroz prozor, uz kavu pita jednog učesnika, domaćeg. Derventa je, 1999. godina. "Rat", kratak je odgovor. "Srbima je ovdje odlično, ništa im ne fali, ne žale se", priča mi branitelj jednog hrvatskog grada. "Tebi se ne žale, meni dolaze i ne, nije im odlično. Mnogo problema imaju, od sitnih opstrukcija do velikih", dodaje u razgovoru zajednička prijateljica. Moj je sugovornik vidno osupnut. "Stvarno?" pita ju, iako zna da ona ne izmišlja, dugo se znaju
"Znam da je rat, no cijeli je grad srušen pa me zanima kako", ne da se Branka. "Artiljerija, tenkovi, minobacači", nastavlja nevoljko sugovornik. "Vidim ja to, no tko?", pita ona dalje. "Vojska." "Koja vojska?". Muk. Ne da se Branka, no i dalje se o kafenisanju radi, nije riječ ovdje o ispitivanju, ljudski je to kontakt dva bića koji nisu prijetnja jedno drugom, osjeća to i moj sugovornik. Nije Branka njemu problem, nešto drugo jest.
"Nije JNA, nje više nije bilo", lamentira Branka kao za sebe. "Nije." "Nije ni Armija BiH, njih mislim nije bilo tu ili?". "Nije ni Armija." "Pa jel' HVO ?". "Nije." Muk. "Pa tko je onda?". "Srpska vojska." Rekao je, konačno je izustio. Nije njegova krivica, nije on, ali jesu njegovi. O tome se ne govori među njegovima. Sada je ipak rekao.
Jedna od tema Miramida bilo je civilno društvo, pojam nimalo jasan, intuitivno možda, no teorijski mutan. "Prostor između privatnog i javnog", odgovara mi Paul Stubbs na pitanje o definiciji. Smije se, zna i sam da mi je dao koordinate, ali ne i opis. Sada tek shvaćam važnost tog puta od privatnog do javnog.
"Koja je uopće razlika ako nekome ispričaš svoja ratna stradanja uz kavu ili na javnom skupu? To je sve isto", pita se Emir, nekidan u Mostaru. "Prostor između privatnog i javnog", odgovara mi Paul Stubbs na pitanje o definiciji. Smije se, zna i sam da mi je dao koordinate, ali ne i opis. Sada tek shvaćam važnost tog puta od privatnog do javnog
Nije isto, nimalo, znamo to obojica. Definicija je to prostora slobode. Karamarko je to precizirao, sve se može u svoja četiri zida, no ne i u javnosti. Zatvor se to zove, eventualno kućni pritvor. Kada ne smiješ u javnosti svoju priču izreći.
Smjeti, to je ključan glagog. Što točno znati – smjeti ? Koja je razlika između poštivanja zakona i "poštivanja naše žrtve"? Možda u tome što je zakon jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno. Nesigurnost se to zove. Kada ne znaš što se smije, a što ne, kada ti s vrha stižu izjave kako nema komentara na nešto što jest zločin iz mržnje. Od nesigurnosti do nasilja mali je korak.
Važno je ukazati na stotine, tisuće, desetke hiljada pozitivnih primjera opiranja sustavu mržnje, isključivosti, nasilja. No nama treba sustav u kojem će nestati potreba da mu se odupireš. Država koja štiti, ne koja prijeti.
Prvo najslabije i manjine. To je prvi, osnovni test.
