Večer su otvorili dijelovi iz Paquite, na glazbu Deldeveza i Minkusa, a prema koreografiji Mariusa Petipaa koju je prenijela Elena Nikolaeva, u kojima je ansambl (Ingeborg Hendrikx, Svjetlana Dimache, Anastasiia Boiko, Maja Lončar, Hyejin Kim, Nozomi Miura, Hazuki Tanase, Minori Nakayama, Yezi Jung te članice ansambla zagrebačkog HNK-a Mutsumi Matsuhisa, Ozana Mirković i Valentina Štrok) disponirano i usuglašeno izveo pas de valse te bio elegantan u posesama; za razliku od solističkog para (Bojana Lipovščak i Daniel Hoek) koji je takav bio samo polovično. Hoek je svoje dionice izveo čisto i sigurno, a one u paru pouzdano, no unatoč tome Lipovščak je u zahtjevnije podrške uglavnom ulazila u grču, a oscilirala je i tijekom samostalnih dionica – sigurnih balansa u attitudeu en dehors, lijepog entrelacéa i arabesquea, no samo djelomično uspjelih skokova (visoki i mekani grand jetési, manje impresivni cabriolesi), slabog forcea u pirouettesama te mjestimice nedefiniranih ruku, i uopće nedovoljno plesna (izvedba: 19. srpnja 2020.).
L'Amour Eternel koreografirao je prema glazbi Giulija Caccinija Ilir Kerni, a Eva Karpilovska i Jurgen Rahimi taj su poetičan i nadahnuto strukturiran (osobito u zajedničkim figurama) neoklasični broj – zahtjevan podjednako tehnički i ekspresivno – otplesali u svakom aspektu prvoklasno.
Varijaciju Gopaka iz Tarasa Buljbe Solovjeva-Sedoja, prema koreografiji Rostislava Zakharova koju je prenio Lev Šapošnikov, izveo je Isaiah Maness, ispoljivši potreban temperament, ali ne i bravuroznost koju ta točka – prepuna složenih i, idealno, vrlo visokih skokova – pretpostavlja želi li biti više od korektno no generalno neupečatljivo izvedene.
Plavu pticu iz Trnoružice Čajkovskog, prema koreografiji Mariusa Petipaa i prijenosu Elene Nikolaeve, izveli su Nozomi Miura i Ivan Boiko, kao idealno odabran par – elegantan, graciozan, lijepih linija ruku i izražajnoga pektoralnog dijela, te tehnički čist i siguran (od čega je tek ponegdje odstupao Boiko, sa standardno tvrdim doskocima kod većih skokova; no zato je one publici najatraktivnije – seriju entrechatsa six – izveo besprijekorno).
Dianu & Acteona iz Pugnijeve Esmeralde, čiju je koreografiju prema Agrippini Vaganovoj prenijela Elena Nikolaeva, izveli su Hazuki Tanase i Jurgen Rahimi, koji su solidno funkcionirali kao par (izuzev nesporazuma pri kraju Tanasinih fouettésa), međutim u varijacijama je razlika u njihovim klasama već bila puno zamjetnija; Tanase je sve zadano izvela vrlo plesno, s prirodnim povezivanjem koraka i elemenata, a u tehnički zahtjevnijim dijelovima – nizu grand jetésa u dijagonali, brojnim pirouettesama i seriji fouettésa – čisto i sigurno, dok su kod Rahimija izostale virtuoznost i eksplozivnost skokova, a s njima i prepoznatljivost zaštitnog znaka te varijacije.
Smrt labuda Saint-Saënsa, prema koreografiji Mihaila Fokina koju je prenijela Elena Nikolaeva, otplesala je Irina Čaban Bilandžić, koja za tu točku jest najbolji izbor u ansamblu, ali ne i idealan. Ne odlikujući se pravim senzibilitetom, svojevrsnom lomnošću, kao ni dovoljno dugim i vretenastim rukama, lik umirućeg labuda izvela je rutinski – s besprijekorno postavljenim i koordiniranim gornjim dijelom tijela, čistim bourréesima i adekvatnom mimikom – no bez dovoljno suptilnosti u povezivanju elemenata i promjenama dinamike kretanja, odnosno bez potpune suživljenosti s glazbom i gradacijom dramskih trenutaka, čime je ta točka – lišena bravura i svedena na čistu esenciju baletnog pokreta – ostala zakinuta za osnovni preduvjet uspjelosti. Povrh toga, zaokruženosti svih točaka – a te pogotovo – nije išao u prilog ni izostanak naklona plesača, odnosno prebrz prijelaz na slijedeću točku; time se otežavala optimalna recepcija prethodne i ostavljao dojam nepotpunosti.
Tango Between Us su u neoklasičnoj koreografiji Mageda Mohameda, na glazbu Ástora Piazzole, podjednako izražajno i scenski prisutno izveli solisti Bavarskoga državnog baleta Carollina De Souza Bastos i Ariel Merkuri, s tom razlikom što je Merkuri svoju izvedbu oplemenio i nekima od neizostavnih elemenata tanga – prvenstveno prijenosom energije – dok je Bastos ostala isključivo unutar okvira baletnog izraza.
Souls Touching je na glazbu Carlosa Elete Almarana koreografirao Igor Glushkov, kao liričnu, prozračnu i fluidnu igru, čijem je ne osobito originalnom ali dostatno funkcionalnom suvremenom vokabularu, izvođačko nadahnuće Nozomi Miure i Yuta Mutaija dodalo dimenziju više.
Venatus je na glazbu Szymona Brzóske koreografirao i otplesao Aaron Kok, osmislivši ga kao neoklasičnu točku sastavljenu od uobičajenih kombinacija drugog dijela baletnoga klasa (srednje zahtjevnog), s elementima poput développéa, pirouettee en dehors i en dedans, pirouettee attitude en dedans, changementa de pied, échappéa, pas de chata, grand jetéa i slično. Gornjem dijelu tijela posvetio je manje koreografske pozornosti, a scensku dinamiku održavao je uglavnom tek promjenama broja plesača na sceni – izražajnih, ali i mjestimice nedovoljno uigranih: Hazuki Tanase, Eve Karpilovske, Ivana Boika, Jurgena Rahimija, Francesca Pia De Benedictisa, Daniela Erchova Zayasa i Minori Nakayame.
Ples s ružama iz Adamovog Gusara, prema koreografiji Aivarsa Leimanisa koju je prenijela Albina Rahmatullina, izveli su Ingeborg Hendrikx, Anastasiia Boiko, Hyejin Kim, Yezi Jung i Youto Mutai, podjednako muzikalno, sinkronizirano, razigrano i graciozno.
Pas de deux iz Ščedrinove Carmen, prema neoklasičnoj koreografiji Valentine Turcu, povjeren je Irini Čaban Bilandžić i Ivanu Boiku, u kojem su se oboje pokazali adekvatnim izborima, no izvedbom je ipak dominirala Bilandžić, kao zavodljiva i strastvena, vrlo tjelesna i ekspresivna u svakoj gesti, slobodna u kretanju bokova, maksimalno fleksibilna u rasponu nogu, pedantna u kontroli stopala.
Večer su izvrsnom izvedbom pas de deuxa iz Minkusovog Don Quijotea, prema koreografiji Valentine Ganibalove koju je prenio Lev Šapošnikov, zaključili Eva Karpilovska i Ariel Merkuri, bivajući u svakom trenutku u perfektnom međusobnom dosluhu – od podjednakoga garda i identične putanje geste do spretnih podizanja i spuštanja – a i zasebno jednako suvereni; Merkuri prvenstveno u raznolikim vrteškama i zahtjevnim skokovima, a Karpilovska u nizovima pirouettesa i fouettésa. Usto su oboje isijavali traženom vedrinom i prštavom energijom – Karpilovska mjestimice i previše, što je uglavnom išlo nauštrb finoće geste (koja jest španjolska, ali je prije svega baletna), no ne i kvalitete cjelokupne izvedbe.
Zanimljiv i stilski šarolik program publici je predstavio neke od najatraktivnijih segmenata klasika koji trenutačno ili već duže nisu na repertoaru splitskog HNK-a, kao i nekolicinu manje poznatih suvremenih djela i koreografa (od kojih su se neki u toj ulozi okušali po prvi put), odnosno plesača iz drugih ansambala, prezentirajući usto vlastite plesne snage na zavidnoj tehničkoj, kondicijskoj i pojavnoj razini, iz kojih je bilo teško zamijetiti bilo kakve negativne posljedice dugotrajnih izvanrednih okolnosti.