Malo je koreografa čija se predstava i na neviđeno može proglasiti poslasticom, a Andonis Foniadakis bez sumnje je jedan od njih. Riječkoj publici poznat po izvanrednom Boleru u sklopu večeri 4 Bolera iz 2018., ovog puta predstavio se s jednako izvanrednom – usto cjelovečernjom – Plamtećom vodom, praizvedenom 27. srpnja 2020. u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca.
Iako je u Plamtećoj vodi plesačima namijenio sasvim drukčiji koreografski, glazbeni, scenografski i kostimografski okvir, zadržao je tjelesnu i mentalnu izdržljivost kao osnovni preduvjet izbora. Zahtjevnost ovladavanja trampolinima kao plesnom podlogom i posljedično teže ostvarivu plesačku sinkronizaciju u Boleru, u Plamtećoj vodi zamijenila je zahtjevnost ovladavanja nakošenom pozornicom i posljedično riskantne plesačke interakcije, no taj su izazov Tea Rušin, Ksenija Krutova, Laura Orlić, Maria Matarranz des las Heras, Maria del Mar Hernandez, Mao Fujita, Marta Voinea Čavrak, Ali Tabbouch, Michele Pastorini, Carlos Huerta Pardo, Nicola Prato, Tilman Patzak i Svebor Zgurić (izvedba: 19. listopada 2020.) savladali kao tek rutinski.
Foniadakis sve članove ansambla smatra ravnopravnima, a takvima su se i pokazali; u rijetkima istovjetnim dionicama plijenili su besprijekornom sinkronizacijom, a u ostalima samosvojnim stilom, vrhunskom kondicijom i apsolutnom koncentracijom.
Vrlo kompliciranom koreografskom tkanju, međutim, s manje od toga i ne bi se moglo prionuti. U više od sat vremena trajanja predstave nema nimalo praznog hoda, pa čak ni samo usporenog. Kroz dramaturški razložno postavljena sola, duete i manje ili veće grupe, autor otpočetka uspostavlja zahtjevan modus, baziran na kontorcionizmu (iščašeni položaji, neprirodna uporišta, kompleksne figure), trzajnim, vibrantnim, valovitim i razvojnim kretnjama, brojnim i raznolikim padovima, prevalentno furioznom tempu u vertikalnom kretanju te velikoj zastupljenosti horizontalnog i poluhorizontalnog kretanja, čime strukturira uvijek nove, začudne i bogate slike neprekidno uzburkanoga morskog svijeta.
Pritom se ponajviše oslanja na vlastiti stvaralački angažman, dok suautorske obole precizno dozira, što ne znači da ih time i manje ističe. Minimalistički kostimi Anastasiosa Sofronioua u crvenoj i boji kože simbolički i funkcionalno korespondiraju s autorovim konceptom razorne moći vodenog elementa, a jednako ga uspjelo predočuje i pulsirajuća, mjestimice gotovo hipnotička techno glazba Juliena Tarridea, čiju atmosferičnost naglašava i nadopunjuje sugestivno oblikovanje svjetla Sakisa Birbilisa.
Kao koreografu neizmjerne imaginacije i inspiracije, Foniadakisu je moguće gotovo sve; kako uvjerljivo oživotvorenje središnje ideje "o slikama mora prevedenih u fizički pokret", tako i pomirenje proturječnosti kojima tom elementu, odnosno ideji, prilazi.
Kazališna najava predstave ne čini se stoga nimalo pretjeranom, naprotiv: "Članovi riječkog Baleta s karakterom plešu do posljednjeg daha! I ostavljaju vas bez daha!" najbolji je sukus predstave i razlog za njezinu preporuku publici.
