Ipak se je na kraju na Thompsonovo Za Dom iz 120 tisuća grla zaorilo Spremni!. Toliko je naime bilo prisutnih prema podatku kojeg je sam Marko Perković objavio pred kraj koncerta, navodno svježe dobivenom od policije. Prema informacijama koje su usljedile, riječ je o oko 60 tisuća ljudi. Ma koja od tih brojki bila bliža točnoj, Trg je bio prepun, baš kao i 1996. za potporu stojedinici. I u međuvremenu nikada više. Dobro, nisu možda baš svi prisutni arlauknuli na Thompsonov poziv. Ali obrambeni mehanizam premještanja simboličkog naboja na neki drugi lokalitet, odnosno uobičajene racionalizacije da te večeri na glavnome gradskom trgu nisu bili Zagrepčani, nego neki drugi ljudi, pristigli autobusima, ne pomažu. Pristigli odakle? Iz neke druge države? Hrvati iz Herceg-Bosne, evropske ili australske dijaspore? Splita, Rijeke i Varaždina? U čemu je vic? Zar Zagreb nije i njihov glavni grad? Pogled s margine, odnosno rubova Trga, jer tko bi se baš usudio ući u epicentar egzaltirane mase, govorio je da je bilo svih i svakoga, svega i svačega. Mladih svakako i to oba spola, ali nikako samo njih. Čitave obitelji i bulumenta djece svih uzrasta, ali i upadljivo mnogo single očeva s malom djecom na ramenima. Više nego što ih se inače viđa nedjeljom u Maksimiru. Bilo je i sredovječnih žena i muškaraca, kao i onih koji su dobrano zakoračili u treću životnu dob.
U lelujavom moru hrvatskih zastava vijorila je i jedna crna, a na improviziranim štandovima ilegalnog malog poduzetništva prodavale su se svakojake memorabilije; od plehnatog Thompsonovog medaljona sa stiliziranim starokršćanskim križem unutar kružnice, pa do plastičnih life time guarantee lightera s likom generala Gotovine, kojeg kad ga uzmete u ruku, imate dojam da će se raspasti pri prvom pokušaju paljenja. Vidjeli smo i jednu majicu s nacističkim željeznim križem, no u službenoj Thomsponovoj ikonografiji takva je veza samo asocijativna. Spomenuti križ s medaljona mogao bi biti jedna od varijanti križa teutonskog križarskog reda iz kojeg je izveden i Wehrmachtvov željezni križ, ali naš MPT koristi ga uglavnom za istjerivanje sotone. Latinski napis oko križa, naime znači: Odlazi, sotono, nikad mi ne savjetuju taštine, zlo je ono što mi pružaš, popij sam svoj otrov. Tu je i gotički skript u Thompsonovom logotipu, podcrtan hrvatskim pletarom. Ali gothic je danas grafička podloga koju upotrebljavaju najrazličitije skupine, najviše gothic metalica bendovi koji Thompsonu ionako služe kao glazbeni i vizualni uzor. Interpretacija simbola i znakovlja, kao i uvijek, najviše ovis o kontekstu. Kamere vide najbolje, ali to ne mora biti i točno Naravno bilo je i slova U i majica crne legije, viđeni su još u ranim večernjim satima na televizijama koje su prikazivale okupljanje hodočasnika. Ali uz neizbježan crveno-bijeli kare dizajn, bilo je mnogo više causal looka i svekolike globalizacijske simbolike, od Nikea do majica sa imenima i shematskim orisima američkih sveučilišta. Pogled kamere u ovakvim situacijama nesumnjivo pruža bolji uvid u simptomatične detalje, negoli pogled s ruba događanja. Ni Juru i Bobana, ni povike ubij Srbina nije se moglo tamo čuti, a i inače se činilo da je bilo mnogo manje elemenata proskribirane ikonike nego što ih se inače pojavljuje, ili uočava na Thompsonovim koncertima. Ono, dakle, što su sljedećih dana razotkrili mediji i uočili dežurni lovci na ustaške simbole, ipak su bili samo izolirani incidenti. Ako je to uopće važno ili barem presudno za ozbiljnu analizu i kritiku pojave Marka Perkovića Thompsona na središnjem zagrebačkom trgu. Od svih apriornih kritika, najproblematičnijom mi se čini ona ad hoc skovana kulturalna dosjetka Žarka Puhovskog, da je riječ o prodoru ruralne kulture u urbano tkivo grada, odnosno o nekakvom pošumljivanju Zagreba. Pri čemu, dodaje Puhovski, nije riječ o vrijednosnom stavu, već o dvije jednako vrijedne kulture, koje bi, valjda, trebale egzistirati istovremeno, ali odvojeno. Iako je prvi odgovor koji pada napamet: Kamo lude sreće da se netko prihvati pošumljavanja i širenja zelenih prostora u središtu Zagreba, umjesto sustavne betonizacije i ostakljivanja, ta kritika ipak zaslužuje i pomnije čitanje. Teza se, naime, opasno približava ideologiji svakog apartheida i pokušajima opravdavanja podijeljenih svjetova, napose kad je riječ o kulturi drugih i drugačijih: ravnopravni ali odvojeni, dakle izolirani. A urbana bi kultura, u ovom konkretnom slučaju, trebala biti koja? Uvriježeni dočeci kolektivnih sportaša na Jelačić placu koji su u pravilu popraćeni ikonografijom istovjetnom Thompsonovoj. Možda bez ponekog ekstrema, ali inflacija zastava, pletara, Dinamove nacionalističke galanterije i gotovo bez iznimke poneki šovinistički poklič ne izostaju, a za dom spremni izgovara se u sebi, ili mrmlja pod bradu. Jer o čemu se u takvim sportovima uopće i radi ako ne o bildanju vlastitog kolektivnog identiteta na račun tuđeg? Što je uostalom i legitimno, a nije baš ni ne-urbano.
Urbana kultura – što je to? Jesu li urbana kultura bečki valceri i quadrille koje posljednjih godina, umjesto da razbijaju tramvaje i pjevaju Thompsonove hitove na Trgu plešu pacificirani srednjoškolci? Ili su to narodnjački klubovi koji su, na opće zgražanje urbanista i purgerske supkulture, postali mainstream oblik zabave mladih, ali ne samo njih nego i one sportske elite kojoj se kliče nakon pohoda po svjetskim stadionima. Božićni i novogodišnji derneci na kojima Prljavo kazalište, za solidan honorar, lupa petama i daje sve za Hrvatsku? U najmanju ruku, Thompson je prihod od koncerta namijenio humanitarnoj akciji Darujmo život što nije spasilo život mladom sisčaninu koji je upravo umirao od srčane insuficijencije i kojem svoje srce nije htjela posuditi Nova bolnica, ali će možda spasiti život nekom drugom. No, dobro, znamo; urbana kultura su pojave poput Urbanfesta, Eurokaza, Cest is d'Best, programi u Močvari, Mami, kinu Europa i slične manifestacije kojih doista svake godine ima sve više, na radost i za utjehu urbanih duša. Ali urbana je i Smotra folklora, čije održavanje na glavnome gradskome trgu nitko normalan ne dovodi u pitanje, jer folklor danas ni ne postoji u drugačijem nego recikliranom obliku. No, nameće se pitanje koliko te urbane publike ima i koliko ih se okuplja na takvim priredbama? Barem nekoliko desetaka, ako ne i stotinjak puta manje nego na Thompsonovim koncertima, čija je publika ipak predstavljala solidan demografski presjek Zagreba, kao i bilo kojeg drugog evropskog grada osrednje veličine. Osobno, u razmjernoj količini, konzumiram i sudjelujem u svim tim kulturama i sve ih smatram urbanima, kao što je i Thompson, ma gdje nastupao, na središnjem trgu glavnoga grada, ili obljetničarski u Čavoglavama, eminentno urbana pojava. Njegova su glazba i scenografija eklektični i vrlo uspješno spajaju različite tradicije i različite stilove u inteligentne aranžmane. Pored toga, trenutno okuplja dobar dio supkulture mladih, što znači da artikulira i kreira određenu estetiku bunta. Ma što mi mislili o ideološkoj potki tog otpora, on je svakako nešto vrlo urbano. U krajnjoj liniji, Thompsonovo je izvorište u popu i rocku, pa bio to i pastirski rokenrol, dinarski heavy metal, ili možda tek varijanta world musica, odnosno ethna, o čemu se znalci još spore. Sve su to danas redoviti fenomeni globalne urbane kulture. Kako promovirati toleranciju i demokraciju? Druga vrsta prigovora koji su se mogli čuti bio je onaj kojeg su u ime HHO-a odaslali Dražen Lalić i Ivo Banac. U njihovoj prigodnoj izjavi ističe se da bi središnji gradski trg trebao biti prostor okupljanja ljudi različitih svjetonazora i promicanja vrijednosti tolerancije i demokracije, a ne potenciranja povijesnih i ideoloških podjela među građanima. Usput pozivaju Thompsona da odustane od pokliča za dom spremni kao i od nekih drugih standardnih elemenata njegovih spektakla u kojima se prepoznaje profašistička i zločinačka značenja. Taj apel, kojeg su varirali i neki medijski komentatori, svakako ima više smisla od pokušaja kulturološke ekskomunikacije Thompsona, ali je i on bremenit proturječjima. Kao prvo, cenzuriranje bilo kojeg od prepoznatljivih detalja iz njegovog endehazijskog arsenala, ipak nije ništa drugo do li cenzura i falsifikat koji bi u širem društvenom kontekstu funkcionirao kao, žižekovski rečeno, potiskivanje simptoma (detalja koji razotkriva laž cjeline). A simptom, prema zakonima psihoanalize, ali i Foucaultovom razumijevanju društvene dinamike, potom izbija negdje drugdje, još snažnije i još šokantnije. Prikrivanjem simptoma ne liječi se bolest.
S druge strane, Bančevo i Lalićevo domišljato prizivanje na udio svih poreznih obveznika koji su sudjelovali u financiranju koncerta navodi me na pomisao da HHO-u, u ime ogromnog dijela žena poreznih obveznica, a vjerojatno i dijela muških, uputim prijedlog da od Grada zahtijevaju da se s Trga i iz gradskog proračuna definitivno isključe sve manifestacije i drugi gradski troškovi u vezi s Dinamom i nogometom uopće, jer u njima većina žena ne sudjeluju ni na koji način. Ili da se barem sredstva istog reda veličine počnu izdvajati za neke specifično ženske potrebe i interese, na primjer za veličanstveni doček 8. marta s vatrometom i renomiranim svjetskim i domaćim gošćama i gostima. Pa nek se vidi koliko i nas ima. Problem većine Thompsonovih kritičara i njihov najveći promašaj je u tome što ili pokušavaju dokazivati da je on (u svom žanru) loš glazbenik (ili kriva kultura), što je ravno pokušajima da se dokaže da su Hamsun ili Celine bili loši pisci. Ili ga pokušavaju očistiti od natruha eksplicitnog ustaštva, što bi, kao što sam već rekla, bio falsifikat i potiskivanje simptoma. Podjednako su tako besmisleni i njegove vlastiti pokušaji objašnjavanja samoga sebe: da pjeva domoljubne i ljubavne pjesme i ne razumije koga to i zašto smeta (osim naravno hrvatoždere i komunjare) kao i nemušti pokušaj njegovog impresarija koji je za TV Novu izjavio da je Marko rođen 1965. pa nije jasno kako bi ga se moglo povezivati s ustaštvom. Detalji mogu biti indikativni, ali na kraju će ipak trebati pogledati cjelinu Thompsonova opusa, od ikonografije do glazbenih miksova i javnih nastupa. A u toj cjelini u svim elementima probija Blut und Boden estetika koja proizlazi iz ideologije pripadnosti krvi, tlu i vjeri i zbog koje je Thompson, uglavnom, i zadobio svoj ikonički status. I to ne samo, pa niti prvenstveno, zbog frazeologije kamenih gena, ljutih trava, guste magle i sličnih idioma iz ustaškog retoričkog folklora, koji je raspršen po njegovim pjesmama, (zbog Anice, kninske kraljice MPT bi palio Krajinu do Knina, Srbe tjera preko poslovične Drine itd. itsl.). Sastavni dio njegove B&B estetike podjednako su, ili još moćnije, i mitske vile, vuci i hajduci, rumene i plave djevojke kao simboličko poistovjećivanje žene i boja nacionalne zastave, glorifikacija i poistovjećivanje materinstva s rodnom grudom, resentiman nacionalnog prokletstva, muška ratna drugarstva i pobratimstva koja se kuju u posebnim, traumatičnim trenutcima, čežnja za napuštenom pastoralom s vjetrovima i pojanjem slavuja. Sve to, uz glazbene parafraze lokalnog folklora, ojkalica, gangi, lirskog žalovanja, ali i konstruirane tradicije kakva je, npr. upotreba Gotovčevog kola, a vjerojatno i nekih drugih, meni neprepoznatljivih izvora, Čitav taj traumatični arsenal domovinske elegije ostaje i nakon izbacivanja Jasenovca i Gradiške Stare, ustaškog pozdrava. I ne proizvodi nimalo drugačiji učinak. Thompsonov spektakl križa neona i vatre, izričaj tradicionalističkih, čak fundamentalističkih sentimenata, mitologije i povijesne traume pomoću vrhunske suvremene tehnike i tehnologije, što u pravilu čine poetike u službi neke arhaične ideje, uglavnom jako dobro zvuči i izgleda i plijeni svojom iskonstruiranom elementarnošću i rudimentarnošću.
foto: thompson.hr
Thompson vs. Laibach Za razumijevanje Thompsona koristi, iako nije neophodno, poznavanje rane faze Laibacha kojemu bi Thompson u stvari bio tek materijal, ali su pojave poput njega, kao i one mnogo ozbiljnije, predviđene u njihovom Prediction of Fire. Glazbene i ikoničke elemente koje koristi Thompson, koristio je u ranoj fazi i Laibach, dakako, s drugačijom intencijom: prepoznavanja i katarze kroz hiper-identifikaciju, dekonstrukciju i demistifikaciju. Thompson te simbole i ideologiju oživljava i re-mistificira, puno je sentimentalniji, ali je i bolji glazbenik (sorry, fantje) pa proizvodi i više kolektivne identifikacije, nakon koje može uslijediti i katarza. Thompson se u Zagrebu, kao i svagdje drugdje u zemlji, pojavljuje kao nasušna potreba i izraz kolektivne traume onog segmenta stanovništva koje je ostalo frustrirano unatoč realizaciji vlastitih ideala i tisućgodišnjih snova. Na neki način doista su izdani i iznevjereni, kao što su zatečeni svi oni koji su rasli u uvjerenju da je za dom spremni bezazleni povijesni pozdrav, da je NDH bila i ostvarenje tisućugodišnjeg hrvatskoga sna, da je pjesmica Moja domovina, običan rodoljubni šlager, a ne nacionalistički kič koji u određenom kontekstu postaje i izraz šovinističke isključivosti i da je Jure i Boban ime neke postrojbe iz tzv. domovinskog rata. A onda je odjednom postalo važno što o svemu imaju za reći tamo neki židovski lobiji, krenule su zabrane, a herojima se sudi kao zločincima. Za dobar dio Thompsonove publike on je središnji lik njihove terapijske zajednice: Neka vide da nas ima. Za neke od nas, osim što je mogući objek etnografskog promatranja i sociološke analize, Thompson je manje funkcionalna potreba, a više izvor jedne druge vrste užitka (jouissance). U jednoj davnoj recenziji Laibacha, kritičar Rolling Stonea napisao je da njihov nastup u svakome od nas budi onu totalitarnu zvijer koja zapretana drijema. Takva zvijer može se podjednako aktivirati na političkom mitingu, rock koncertu, na nogometnom stadionu i na smotri najnovije visoke ratne tehnologije kojom raspolaže neka svjetska velesila, ili se njome imitatorski šepuri mala nacija. E, sada koliko je Thompsonova poetika koja priziva arhetipske instinkte u stanju privući urbanu i neurbanu hrvatsku publiku, i hoće li se ona u jednom trenutku iz terapijske zajednice pretvoriti u razularenu šovinističku gomilu, ili militariziranu i disciplinirano postrojenu jedinicu, ponajmanje ovisi o Thompsonu i njegovim vlastitim političkim i svjetonazorskim motivima. Osobno sumnjam da je bilo što od toga na dnevnome redu, osim kao pojedinačni incidenti. Zaista opasna smjesa nastala bi tek kad bi Thompson nekim čudom odlučio održati koncert kao potporu sindikalnim prosvjedima. Ali to je malo vjerojatno, jer njega od svega najmanje zanima ekonomska pravednost. A na Thompsonove koncerte, odlazim jer i u meni prikrivena čuči ta totalitarna zvjerka koja uživa u rudimentima kolektivne patetike i koju povremeno treba nahraniti i timariti, a potom kultivirati i držati na uzdi. Bolje da ja upoznam i kontroliram nju, nego da ona nekontrolirano vlada mnome. Jedino mi je žao što Vjetar s Dinare zvuči mnogo bolje na savršenoj liniji u mom yarisu dok se vozim kroz dinarski pejzaž Šibensko-kninske županije, nego što je zvučao na Jelačić placu.
