H-Alterovog književnog kritičara Borisa Rašetu posljednjih se noći viđalo kako u sitne sate, u alkoholiziranom stanju, zahračkan i unagrđen trulim jajima i rajčicama, baulja rubnim dijelovima grada. Djelatnici "Čistoće" morali su ga istresati iz kontejnera, a pred zoru se, kažu, povlačio na počinak u kanalizacione odvode. Na telefonske pozive nije odgovarao, a samo je nekoj nepoznatoj dami povjerio da ga je jako pogodila negativna reakcija javnosti na njegov ulazak u vode književne kritike. Jutros je, neobrijan i crvenih očiju, osvanuo u redakciji i nakon kraćeg razgovora zamolio da objavimo njegovo oproštajno pismo.
Dvadeset godina živim od pisanja o surovoj politici. Uglavnom sa krive strane. Publika me nije nešto mazila, ali ne mogu se pohvaliti ni nekim zapaženijim javnim linčom. Iako sam se trudio postati otpadnikom i u najboljoj maniri klasika naše disidencije odseliti na podsljemenske obronke, taj Sibir hrvatske političke elite, to mi nije pošlo za rukom. I vremena su se promijenila: disidencija više nije konvertibilna, a ja više nisam mlad. Još gore, prestar sam, prekonzervativan i preadaptiran.
"Istinski me zaplašilo to što je moj prvi iskorak na teren lirike dočekan s nekoliko galona pljuvačke"
Zato me istinski zaplašilo to što je moj prvi iskorak na teren lirike dočekan s nekoliko galona pljuvačke. Jedna je Anja napisala da je moj prikaz poezije Aleksandra Stankovića na portalu H-Alter "bljuv". Druga je Marina konstatirala kako je moj "sramotan tekst" panegirik dječjoj, nevještoj ''poeziji'' popularnog TV-novinara: "Zašto si H-Alter dopušta takve blamaže", zapitala se. Marina ko Marina, negirala me skroz. I još mi je prijekorno nadodala: "Neka Rašeta pročita makar malo domaće novije poezije pa neka onda stvara kontekst za Stankovića". Barbara je rekla: "Baba Lončaruša prihvatila se književne kritike jer čak i ona ima stav, a stav je ko guzica, ima ga svako". Još je dodala da sam najveći hrvatski kritičar s prelaska 21. na 19. stoljeće. Kad sam je priupitao nije li dovoljna uvreda reći sa prelaska 21. na 20. stoljeće, skoro mi je zviznula šamar, pa sam odustao od daljnje relativizacije i muljanja.
H-Alter-down je napisao: "Ovi komentari, uključujući i Rašetu (spominje Sidrana i Kavafisa?) su zastrašujući !" a stanovita Tuga napisala je krajnje rezignirano da su nam "kriteriji otišli u pičku materinu kad Rašeta piše kritiku svom jaranu, samozvanom pjesniku" čemu je izvjesni Florofil dodao da je moj lirski panegirik lirici mog jarana nešto "sramotno" i - nada se on - "incident koji se neće ponoviti."
Florofil- klorofil dodao je kako se nada da je "cijeli članak neka vrsta zajebancije na vlastiti račun" (nije, pa nisam tako nevješt, boga mu!) dok je Konrad iznio pretpostavku prema kojoj su "zacijelo platili autora te nebuloze". Najviše me zapeklo što je Konrad objavio sumnju da sam plaćen.
Čemu sumnja, Konrade. Ja, naime, imam, poput Jaroslava Hašeka, općepoznatu tarifu, i zna se kako što naplaćujem:
- Ocjenu "Najbolji balkanski pjesnik nakon Homera" naplaćujem do 900 kuna; lova solarna, znači na sunce odmah i bez poreza;
- Ocjenu "Najbolji balkanski pjesnik nakon Homera i prije Homera" naplaćujem preko dvije tisuće kuna; ostali uvjeti isti;
- Ocjenu "Usporediv sa Kavafisom" naplaćujem tri tisuće kuna, a ako se tome doda i Sidrana, još dvije;
- Ocjenu "Najbolji balkanski pjesnik nakon Homera i prije Homera, usporediv sa Kavafisom i Sidranom" naplaćujem do 10 tisuća kuna, dva pojavljivanja na televiziji i porciju janjetine sa mladim lukom.
Poput Jaroslava Hašeka, ja imam općepoznatu tarifu i zna se kako što naplaćujem
"Ima li poezije nakon Auschwitza", pita se Adorno. "Ne znam za Adorna, ali mene baš krenulo" kaže Boris Dežulović. E, mene nije! Ne znam za Boru i Teodora, ali mene je, brate, sjebalo. Ja sam nakon ovih "lirskih" kritika lirske kritike prinuđen zapitati se - ima li Auschwitza nakon poezije?
Jednom sam, za vrijeme crnog rata, napisao neki antidržavni pamflet pa mi je pokojni pjesnik D.H. posvetio u Vjesniku članak pod naslovom Graktanje crnih vrana. Sociologu Slavenu L. predbacio sam neke imovinske delikte, a on mi je napisao članak pod naslovom Život sa stricem - neš ti, Život sa stricem - i nekoliko sličnih stvari, a neka mi žena svakog tjedna piše dopisnicu koja započinje uvijek istim riječima: "Druže rašeta, ti tvoji titisti i staljinisti nikako se ne možete pomiriti s hrvatskom slobodom i demokracijom i umjesto da dadete Konstruktivnu Kritiku ili nešto pametno vi stalno pljujete po Hrvatskoj vladi stoko nepismena...."
Dakle, to su vrhunci martirija kojega sam proživio kao javna ličnost na terenu politike koja mi se sad nakon svega, u odnosu na ovo, pričinja kao Disney world. To je svijet u ružičastom.
Prenerazila me tvrdnja da ne poznajem modernu hrvatsku liriku. Čitao sam dosta radova:
Hrvatska je velika
I samo bog je od nje veći
Ima li kraja
Tolikoj sreći
(Tomislav Merčep)
Zmija gleda žabu
Žaba plače
Jadna žaba
(Luka Bebić)
Noćas
obeščašćene su moje krizanteme
zloslutni vjetar nije plakao nad mirisom tamjana
bilo je dugo i nije bilo lijepo
jer svatko je išao svojoj ljubavi
Ili:
Znala sam
da ni toplina moga života
neće biti dovoljna da vrati snagu
prosjacima koji su noćas
umirali u šampanjskim bocama moje bludnje.
(Jadranka Kosor)
Ili:
Nennia Salonitana...
(Ona Pobjegulja)
Sa nekima od tih pjesama sam istinski suosjećao. Više od toga. Preveo sam ih u život. Mnoge sam kolegice otvoreno i lirski pitao: "Mogu li obečšastiti tvoje krizanteme?" Ili: "Želiš li umrijeti u šampanjskim potocima moje bludnje?" Jednoj sam kolegici ponudio i Desankinu nagradu, a zauzvrat dobio pljusku.
I što još da učinim kako bih dokazao da istinski živim liriku?
Štovani ljubitelji poezije. Moram vam reći da nakon ovakve lirske pljuvačine do kraja života ne mislim recenzirati pjesme. Raskrinkali ste me, popljuvali, i time moje daljnje zadržavanje na ovom poetskom terenu, čak i sa kišobranom, učinili nemogućim. Lijepo si nađite drugu budalu. Čitajte Zidića. Ja se vraćam u politiku. Tamo je manje ljepoduha, manje zavisti i manje teških riječi. Da se nastavim baviti poezijom morao bih odmah potražiti vezu na Traumi, a svi znamo kako je to danas teško.
S poštovanjem vaš: Boris Rašeta
