Pročitao sam, mada naročito ne pratim poeziju, sve što je Aleksandar Stanković napisao u zadnjih godinu dana. I mogu reći da je to dobro. Jebeno dobro. Kako je rekao jednom Platon za Heraklita: ono što sam shvatio odlično je, a sigurno i ono što nisam, samo bih trebao biti delfski ronac, pa da to do kraja razumijem.
Čini mi se da on nema uzora ni sljedbenika, odnosno da je sam svoj vlastiti predak i potomak, kako bi rekao Đuro Šušnjić, jedan naš sociolog. Kod Stankovića nalazim tri važne stvari, koje ga čine različitim od ostalih meni poznatih pjesnika današnjice. Jedna je potreba za otkrivanjem tragičnog ili barem tužnog u svakodnevnom. Jer tamo se skriva ono ljudsko. U tome leži neodoljiva čar dostojevštine. Ljubav prema patnji, to tako slavenski zvuči.
Honorarac je dobio otkaz
a na stolu je ostao sendvič-keks
još neko vrijeme
keks tako stoji na stolu
a onda ga čistačica
baca u smeće
To je forma vrlo bliska vrhunskoj haiku pjesmi. Netko bi drugi lakonski prošao pored ovog zgarišta minijaturne honorarne kataklizme, a on ga uoči kao moment istinske žalosti. Teško je živjeti uz tako hipertrofirane instrumente za empatiju. Stanković bi lakše disao da je manje osjetljiv, ali onda ne bismo imali te pjesme. Dio njih bi se mogao zvati i Ovo malo duše, kao jedan bosanski film.
Meni Stanković po duševnosti nalikuje na Abdulaha Sidrana, a to nije malo. I nikad ne ide u patos. To rijetkima polazi za rukom.
Drugo je kinička demisitifikacija sebe sama - to je ozbiljan dokaz inteligencije. Biti podsmješljiv na svoj račun, to rijetkima polazi za rukom. Općeitno toga nedostaje ovoj kulturi i ovom podneblju, te i takove stakovićevštine. U nekim pjesmama on podsjeća na Konstantina Kavafisa:
Svima sam sve objasnio.
Bio sam aktivan u raspravama.
Zauzeo sam značajnu pozu prilikom jedne polemike.
Često bih noću razmišljao o tome kako sam stvoren za velika djela.
Bio sam pristojan u neposrednim kontaktima.
Davao sam važne izjave o pravdi.
Obukao sam odijelo koje su svi zamijetili.
...kako itko može živjeti bez mene?
Čovjek ismijava predodžu sebe kao karijatide. Filozof Sloterdijk bi gornje stihove opisao kao kinizam. To je pobuna protiv cinizma naše, prosvjetiteljske civlizacije, koja je započela s idejom slobode, a završila u općem porobljavanju, kolonizaciji svijeta, života. "Suprotni pojam je 'kinizam', ('pasja') pobuna odozdo protiv 'polurazumnosti' svijeta" reći će Ulrich Sand. "Prototip 'kiničara' je poznati antički filozof iz bačve, Diogen iz Sinope, koji je na racionalno kompleksne skrupule razmišljanja i filozofska nadmudrivanja odgovorio tjelesnom jednoznačnošću i odbijanjem logosa... "
Pitanjem "kako itko može živjeti bez mene" Stanković odbija logos kojim se vode svi koji sebe shvaćaju mrtvački ozbiljno.
Ako je takav prema sebi, ima pravo biti nemilosrdan i prema okolini. A on uglavnom jest vrlo nemilosrdan. U njegovom dućanu nikad ne piše "Popust" ili "Sve po 12 kuna".
Doista imam zanimljivo mišljenje o Kerumovom kurvanju
i reći ću ga naglas
vikao sam to cijeli dan na cesti
i zato su me navečer pozvali u uvaženu tv-emisiju
da ja njima kažem što mislim o Kerumovom kurvanju.
Dajte mi ljudi priliku da nešto kažem o Kerumovom kurvanju
I nećete zažaliti
To sam vam ja!
Kada je došao red na mene da nešto kažem o Kerumovom kurvanju
iz usta su mi umjesto riječi ispale nekakve odvratne kuglice.
Voditeljka se poskliznula na kuglice i sa sobom u padu povukla i
cijelu scenografiju.
Umjesto glupe drvenarije sada se pred svima nama ukazalo ooogromno
lice Željka Keruma.
"To je naša nova scenografija", ponosno će voditeljka.
Doista imam zanimljivo mišljenje o Kerumovom kurvanju,
ali ako me tjeraš da mu ga kažem u lice, to sigurno neću učiniti.
Treća je intelektualna lucidnost. On je jedan reklo bi se dadaist svakodnevnih logika, on izvrće svakodnevni govor radeći paradokse.
brojao sam korake
ujutro ih napravim 400
na poslu još 400
kod kuće i u šetnji s djetetom
oko 1.000
ako navečer trčim
još tri hiljade
dakle, sve skupa 4.800
normalan Hrvat pitat će
zašto pišem besmislice
međutim normalan ne zna
da ako četvorku malo razvučem
osmicu i nule stavim vodoravno
pa sve to zakrivim
dobijem sasvim solidan kišobran
koji odlično štiti od smisla i od normalnog
Meni se čini da Stanković, kada piše poeziju, nimalo ne kalkulira. On baš piše do jaja. To je rijetkost. Ne laže, ne obmanjuje ni sebe ni druge. Ako išta znamo o prirodi umjetničkog, onda znamo da je iskrenost pretpostavka bez koje se ne može iako sama za sebe nije dovoljna bez one prokleto nedohvatne stvari što se zove nadahnuće.
Umro je Rade Marković
pa su na rts-u pustili stari intervju
gdje novinarka konstatira
kako nam eto cijeli život obećavaju
da će biti bolje, od stabilizacije, preko rata, do pristupa EU
ali to bolje nikako da dođe
pa pita sugovornika
"imate li vi dojam da vam je cijeli život prošao u čekanju"
a on odgovara
"ne, meni nije"
ne poznajem baš dobro filmski opus g. Markovića
više znam o njegovom sinu
ali što želim reći
pa to, da je jednostavno dobro
kad si star pa ti s tri kamere dođu u stan
i postave pitanje
imate li dojam da vam je cijeli život prošao u čekanju
a ti kažeš ne
Stanković je takav i u sferi političkog koje se svi boje kao vraga. Ne boji se. Baca rukavicu u lice. Demonstrira usred emisije za svoje kolege. Proziva vladu, a to se ne smije. Na cijeloj TV od 3400 ljudi imate tri četiri takva čovjeka. Postavlja zabranjena pitanja. Radi igrokaze s goropadnom premijerkom, koja je jako osvetoljubiva žena. Ispituje Sanadera o seksualnim tabuima. Keruma pita bi li Srpkinju za snahu.
Kažu, lako je Stankoviću, dobio je dobar termin. Nedjeljom u dva je očajan termin. Hajte vi, evo vam nedjeljom u dva. Sad kažu, lako je njemu uspjeti s pjesmama. Jest, kako da ne. Tko god misli da je lako, evo mu pero i papir pa neka proba.
a_stankovic.jpg
