Spomen park Dotrščina (Foto: Katarina Zlatec/Virtualni muzej Dotrščina)Spomen park Dotrščina (Foto: Katarina Zlatec/Virtualni muzej Dotrščina)Svoj prvi spomenik žrtvama fašizma Zagreb je dobio 1954. godine na Zelenoj potkovi. Otprilike desetljeće kasnije uređeno je i spomen-područje Dotrščina, kao autentično mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba. Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama ustaškog režima zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je protokolarna reaktivacija postojećih i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz institucionalni revizionizam - Opomenik ustaškog terora.

Svoj prvi spomenik žrtvama fašizma Zagreb je dobio 1954. godine na Zelenoj potkovi tj. južnoj strani Strossmayerova trga, preko puta Pri uređenju današnjeg spomen-parka angažirani su neki od ponajboljih stručnjaka, Vojin Bakić, Josip Seissel i Jure Kaštelan. Ta prva faza uređenja završena je 1968. godine i danas predstavlja izuzetni primjer tretiranja mjesta sjećanja, poštivanja krajobraza i konačno materijalizacije i doprinosa izgradnji politika pamćenjaUmjetničkog paviljona. Reljef nazvan Strijeljanje talaca, rad Frana Kršnića, postavljen je na lokaciju na kojoj je od 1895. do tad stajao spomenik Petru Preradoviću, a koji je premješten na Cvjetni trg gdje se nalazi i danas.

Ne slučajno, novi spomenik posvećen žrtvama fašizma smješten je u tadašnjoj Ulici 8. maja 1945., nazvanoj po datumu oslobođenja grada. Taj Kršinićev rad, iako korektan, ne ističe se po kvaliteti, no njegova važnost je u tome da je s njim Zagreb, manje od deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i na taj način, u svoj javni prostor upisao podsjetnik na masovna stradanja tijekom fašističke okupacije.

Spomenik Petru Preradoviću na izvornoj lokaciji (Foto: Arhivske snimke) Spomenik Petru Preradoviću na izvornoj lokaciji (Foto: Arhivske snimke)

Otprilike desetljeće kasnije uređeno je i spomen-područje Dotrščina, kao autentično mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba, odnosno kao lokacija gdje je od strane ustaškog režima strijeljano nekoliko tisuća građana, ponajviše Zagrepčana i Zagrepčanki i osoba iz okolice grada, ali i drugih. Dotrščina je jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. No, prije svega, treba se zapitati čemu aktualna gradska uprava uopće probjegava spomeniku žrtvama Šoe dok se istovremeno u potpunosti, desetljećima, ignorira spomen-park Dotrščina - daleko najvažnije mjesto masovnog stradanja u povijesti glavnoga grada Hrvatske? Lokacija na kojoj su masovno ubijani i zagrebački Židovi

Pri uređenju današnjeg spomen-parka angažirani su neki od ponajboljih stručnjaka, Vojin Bakić, Josip Seissel i Jure Kaštelan. Ta prva faza uređenja završena je 1968. godine i danas predstavlja izuzetni primjer tretiranja mjesta sjećanja, poštivanja krajobraza i konačno materijalizacije i doprinosa izgradnji politika pamćenja.

Dotrščina je kasnije prošla i druge faze koje nisu dosegle onu incijalnu, pa čak i neke konceptualne nadogradnje iz mjesta stradanja u "park revolucija", što je u osnovi promašaj, iako su za neke od planiranih tema odabrana sjajna spomenička rješenja od kojih nijedno nije realizirano (izuzetak je spomenik revolucionarima prije rata).

Za trajanja socijalističke Jugoslavije sjećanja na fašističke zločine i veličinu i važnost otpora čiji su nositelji bili pripadnici antifašističkog pokreta predvođenog Komunističkom partijom, upisano je još na niz lokacija po gradu kroz spomenike, spomen-ploče i imena ulica od kojih je znatan dio preimenovan i uništen dolaskom na vlast HDZ-a 1990-ih godina i radikalnim zaokretom prema povijesnom revizionizmu koji traje i danas.

Dovoljno je podsjetiti na neke od najsramotnijih epizoda kao što je bilo preimenovanje tj. ukidanje zagrebačkog Ne slučajno, novi spomenik posvećen žrtvama fašizma smješten je u tadašnjoj Ulici 8. maja 1945., nazvanoj po datumu oslobođenja grada. Taj Kršinićev rad, iako korektan, ne ističe se po kvaliteti, no njegova važnost je u tome da je s njim Zagreb, manje od deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i na taj način, u svoj javni prostor upisao podsjetnik na masovna stradanja tijekom fašističke okupacijeTrga žrtava fašizma ili odluku tzv. Vukojevićeve, saborske (!), komisije koja je sve dotrščinske žrtve ubijene od ustaša jednostavno pripisala partizanima.

Rezultat takvih politika - institucionalnog revizionizma - je i aktualna namjera gradskih vlasti da Zagreb dobije spomenik žrtvama Holokausta koji je problematičan u svim svojim aspketima: od teme do tretiranja lokacije, odnosno samog na recentno provedenom javnom natječaju odabranog rješenja.

Posveta spomenika žrtvama Holokausta sam po sebi ne bi bila sporna, no nemoguće je izostaviti vrijeme i kontekst zemlje i grada u kojoj se spomenik podiže. Zemlje u kojoj je jedno od najprisutnijih političkih pitanja ono Drugog svjetskog rata i u kojoj dominantni problem nije antisemitizam, već mržnja usmjerena na Srbe. Utoliko je takav spomenik i u službi izmjene narativa koji problem ustaškog zločina u lokalnom kontekstu prebacuje na onaj opći, načelni, bez da se lokalni i gorući adresira.

No, prije svega, treba se zapitati čemu aktualna gradska uprava uopće probjegava spomeniku žrtvama Šoe dok se istovremeno u potpunosti, desetljećima, ignorira spomen-park Dotrščina - daleko najvažnije mjesto masovnog stradanja u povijesti glavnoga grada Hrvatske? Lokacija na kojoj su masovno ubijani i zagrebački Židovi.

Detalj središnjeg spomenika na Dotrščini (Foto: Katarina Zlatec/Virtualni muzej Dotrščina) Detalj središnjeg spomenika na Dotrščini (Foto: Katarina Zlatec/Virtualni muzej Dotrščina)

Dotrščina koja je već od samog kraja Drugog svjetskog rata rata postala mjesto komemoracija, od 1990-ih nije dio protokola predstavnika republičkih i gradskih vlasti o važnim datumima i to neovisno o tome kojem političkom spektru pripadali (izuzetak je kvartovska stranačka razina, budući da lokalni SDP, uz lokalne antifa organizacije, kontinuirano komemorira žrtve na Dotrščini).I konačno, Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama fašizma zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je primjereni civilizacijski odnos - protokolarna reaktivacija postojećih, i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz kontinuirani institucionalni revizionizam

U tome smislu Dotrščina, odnosno kultura zaborava i sustavno brisanje iz kolektivne memorije koje karakterizira lokaciju u tuđmanizmu, najbolje ukazuje na stanje stvari hrvatskog društva. I spomenuti centralni spomenik žrtvama fašizma na Strossmayerovom trgu uopće nije mjesto komemorativnih praksi vlasti (nije tome ni prilagođen).

Dotrščina je po svom profilu, značenju i važnosti prvo mjesto u Zagrebu koje bi neizostavno trebalo biti dijelom državnog protokola o prigodnim datumima. U izostanku toga, podizanje još jednog spomenika čija je uloga pritom ona zamagljivanja lokalnog karaktera ustaškog zločina, samo doprinosi tome da se sva postojeća mjesta sjećanja, poput Dotrščine, dodatno marginaliziraju i izbrišu.

Doprinos tome je i promašeni rezultat javnog natječaja tj. recentno odabrani prijedlog za spomenik žrtvama Holokausta koji je u raskoraku sa suvremenim tendencijama. Spomenik koji je isprazan i u vizualnom jeziku i posredovanju značenja, i koji ne unosi ništa novo, koji ne doprinosi lokaciji i koji je po svom ukupnom profilu zapravo - a to je ključno - neučinkovit.

Notorna je činjenica da je spomenička plastika i pristupi njenom oblikovanju u Hrvatskoj opala na niske grane (čime precizno odražava svoje vrijeme). Čak i oni spomenici koji se ponekad ističu kao iskoraci, u objektivnoj procjeni ne predstavljaju nešto osobito, već jednostavno pomak u odnosu na banalna i nazadna rješenja koja karakteriziraju duh vremena, razdoblje, a često i teme. Na natječaju odabrani spomenik žrtvama Holokausta samo je nastavak takve prakse koja kaska za naprednijim shvaćanjima izgradnje memorijala.

Pobjedničko rješenje autora arhitekta Krešimira Rogine (člana stranke Milana Bandića) i kipara Dalibora Stošića Pobjedničko rješenje autora arhitekta Krešimira Rogine (člana stranke Milana Bandića) i kipara Dalibora Stošića

Jedan od najveći propusta rješenja koje bi se imalo izgraditi je izuzetno slab doprinos lokaciji. Zamišljen je na dobroj lokaciji - platou između Glavnog kolodvora i pošte u Branimirovoj - koja je, međutim, potpuno pogrešno tretirana.Dotrščina je po svom profilu, značenju i važnosti prvo mjesto u Zagrebu koje bi neizostavno trebalo biti dijelom državnog protokola o prigodnim datumima. U izostanku toga, podizanje još jednog spomenika čija je uloga pritom ona zamagljivanja lokalnog karaktera ustaškog zločina, samo doprinosi tome da se sva postojeća mjesta sjećanja, poput Dotrščine, dodatno marginaliziraju i izbrišu

Rad koji je odabran ne gradi mjesto, tek ga ispunjava pritom poništavajući potencijal. Naime, mjesto za koje je namijenjen vapi za reprogramiranjem, a njegove koordinate - ne i njegovo sadašnje stanje - upućuju na potencijalno izuzetnu točku u samom središtu grada. Ona doslovno dotiče perone Glavnog kolodvora, mogući je pa i izgledni koridor za Gredelj i Trnjansku cestu te ima direktnu vezu sa Zelenom potkovom.

Takvo sjecište zaslužuje primjereniji, sveobuhvatniji i pametniji odnos. Uputno bi bilo tamo formirati javni park koji će komunikacijski spajati sve navedeno, ali i nuditi jednu zagrebačku osobitost, a to je peron u parku. Novi park pritom ne isključuje i dodatne sadržaje, poput onih memorijalnih (koje sad već dijelom i ima, samo neoznačene. Tamošnja lokomotiva, prenesena iz logora Danica, služila je i za deportacije.).

Kod promišljanja totala mjesta, što bi se trebalo i podrazumijevati, doista nema razloga da ikoji spomenik ima prednost pred gradom, odnosno uspješni odnos ide na ruku i jednom i drugom.

Nasuprot višestruko promašenom rješenju koji se planira izgraditi, recentno se od strane grupe pojedinaca i nevladinih organizacija pojavila i ideja da Zagreb dobije spomen-obilježje koje bi podsjećalo na ustaški teror. Kao incijativa zahtjev je u konačnici formuliran na način da traži preprogramiranje naziva i teksta već odabranog spomenika i to na način da se umjesto žrtvama Holokausta, memorijal posveti žrtvama ustaškog režima te da to bude i upisano na nekoliko jezika naroda žrtava (dobra ideja Žarka Puhovskog).

Ta incijativa, međutim, ne dovodi u pitanje samo rješenje spomenika koji se npr. naslaganim koferima referira na deportacije. Činjenica je da mnogi građani uopće nisu deportorani, već ubijani i na niz lokacija po gradu, a njih čak nekoliko tisuća na Dotrščini.

Ulice Zagreba za vrijeme fašističke okupacije (Foto: arhivske snimke) Ulice Zagreba za vrijeme fašističke okupacije (Foto: arhivske snimke)

Spomen-obilježje koje bi ukazivalo na ustaški teror Zagrebu i Hrvatskoj treba, no nije svejedno kako će se zvati, gdje će se nalaziti i kako će izgledati. Sve to direktno i presudno utječe na njegovu uspješnost ispunjavanja zadaće s kojom se podiže. Kako sve počinje na razini govora, valjalo bi odmah u startu demonstrirati preciznost, ali i višestruki otklon od zastarjele terminologije koja prati sam termin spomenika.Rad koji je odabran ne gradi mjesto, tek ga ispunjava pritom poništavajući potencijal. Naime, mjesto za koje je namijenjen vapi za reprogramiranjem, a njegove koordinate - ne i njegovo sadašnje stanje - upućuju na potencijalno izuzetnu točku u samom središtu grada. Ona doslovno dotiče perone Glavnog kolodvora, mogući je pa i izgledni koridor za Gredelj i Trnjansku cestu te ima direktnu vezu sa Zelenom potkovom

S obzirom na temu i namjeru, moguće je posegnuti za terminom "opomenik" koji se koristi u njemačkoj kulturnoj tradiciji. S druge strane, i kako se tema odnosi na podsjećanje na horor ustaške strahovlade, tu činjenicu ime bi trebalo odražavati kratko, jasno i nedvosmisleno.

Takvo ime moglo bi biti Opomenik ustaškog terora. Takvo spomen-obilježje imalo bi intervenirati u kolektivnu memoriju društva s dijagnozom i ukazivati da budućnost ne možemo graditi na relativizaciji ustaškog zločina, već se prema njemu jasno i uvijek odrediti kao prema notornom zlu.

Uz ime ili temu kao temeljni, drugi ključni segment odabir je lokacija u javnom prostoru glavnog grada Hrvatake gdje bi se takav objekt imao nalaziti. Općenito je odabir lokacije doslovno podjednako važan kao i izbor samoga djela. Pri izboru lokacije važnu ulogu igraju parametri zadatka, budući da izgradnjom spomen-obilježja koje trajno ulazi u javni prostor, istovremeno stvaramo i sam grad, tj. odnose koji će ga određivati, društvenost na koju će utjecati i poruku koju će odašiljati.

Moguće je naći lokaciju koja ima naglašeni gradotvorni element, a neovisno o kojoj točki u gradu se u konačnici radilo, taj moment bi svakako trebalo osigurati za svako spomen-obolježje većeg mjerila. Specifičnost zadatka pritom nameće ponešto drugačija očekivanja od npr. onih spomen-obolježja koja nešto slave. Ono što upozorava treba nuditi drugi set emocija, ali ne zanemarivati da je dijelom javnog prostora koji ima i svoje simultane upotrebe.S obzirom na temu i namjeru, moguće je posegnuti za terminom "opomenik" koji se koristi u njemačkoj kulturnoj tradiciji. S druge strane, i kako se tema odnosi na podsjećanje na horor ustaške strahovlade, tu činjenicu ime bi trebalo odražavati kratko, jasno i nedvosmisleno. Takvo ime moglo bi biti Opomenik ustaškog terora

Utoliko je zadatak kompleksan – od pripreme programa, izbora lokacije i konačno izbora djela. Pritom bi temeljno polazište trebalala biti suvremenost i progresivno shvaćanje zadaće. I ovdje je potrebno posegnuti za pristupima koji se odmiču od autoferefentnih objekata u prostoru tj. odustati od spomeničkih praksi 20. stoljeća i pribjeći onima 21. stoljeća. Dakle, svemu onome što planirani zagrebački spomenik žrtvama Holokausta nije, neovisno o tome kako se njegova posveta u konačnici definirala.

I konačno, Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama fašizma zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je primjereni civilizacijski odnos - protokolarna reaktivacija postojećih, i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz kontinuirani institucionalni revizionizam.

U potonjem slučaju, takav kompleksni zadatak traži vrijeme i kompetencije, a glavna razlika u rezultatu je ta da li ćemo dobiti tek neki spomenik, ili učinkovito spomen-obilježje koje daleko nadilazi svoju fizičku formu. Oba scenarija su moguća, a ključ je u procesu.

 

Autor teksta, Saša Šimpraga, je osnivač i voditelj Virtualnog muzeja Dotrščina.

 

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy75078.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta "Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru" koji je dio projekta "Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u" sufinanciranog sredstvima Europske unije.
<
Vezane vijesti