Nakon gotovo pola stoljeća postojanja, Mostarski teatar mladih suočava se s mogućim prestankom rada. Vijest je to koja se regijom širi presporo i na premalo mjesta, s još uvijek premalo svijesti o fatalnosti ovakvih scenarija. O razvoju i značaju teatra, teškoćama i pritiscima u radu, ali i široj političkoj i društvenoj situaciji o Mostaru, pričamo s redateljem i osnivačem Mostarskog teatra mladih Seadom Đulićem.
Krenimo od početka. Kada je i zašto osnovan Mostarski teatar mladih?
Kada je februara 1974. godine grupa mladih teatarskih buntovnika (Gradimir Gojer, Tahir Nikšić, Stojan Lasić, Zdravko Puvača, ja) odlučila napraviti svoj teatar ja sam danas siguran da nismo znali šta hoćemo, ali sam također i vrlo siguran da smo znali šta nećemo. Bili smo snažno Grad čije ime imamo u nazivu i čije ime pronosimo širom planete Zemlje mora uvažiti činjenicu da mi postojimo i shodno zakonskoj regulativi uvrstiti nas u neki od oblika finansiranja. Dok se to ne desi naš pritisak i naša borba neće statinadahnuti predstavama koje su tih godina izvođene na Festivalu malih i eksperimentalnih scena MESS u Sarajevu.
Možda je presudnu ulogu da se krene u konkretizaciju ideje odigrala sjajna predstava Plebejci uvježbavaju ustanak Gintera Grasa i u režiji Žorža Para. Bio je to drugačiji teatar od onog koji smo gledali u vlastitoj sredini. Monolog o "negaciji negacije" toliko nas je nadahnuo da smo razmišljali i o tome da se naš budući teatar upravo tako zove.
Kakva je u to vrijeme bila kazališna scena u Mostaru?
Bilo je to i zlatno doba oba mostarska pozorišta, i Narodnog i Pozorišta lutaka. Ali mi smo slutili nešto drugo, osjećali smo da ta čvrsta podjela na lutke i dramsku scenu nama ne odgovara, slutili smo, također, da ta podjela koja podrazumijeva uz lutku dijete, a uz živu scenu odraslog gledaoca ima nešto falše u samoj postavci. Tada nismo znali šta nije u redu i gdje je problem, ali smo čvrsto odlučili to ispitati i ispitivati. I ispitivali smo godinama. Do danas, jer naše traženje odgovora još traje.
Borili ste se i za naziv teatra...
Još tada smo odlučili i čvrsto branili stav da u našem nazivu pored odrednice "teatar mladih" mora stajati i "mostarski". Ni za ovaj naš stav nismo tada imali neke relevantne argumente, ali tvrdoglavost mladosti je pobijedila i tako smo registrovani. Možda smo se jednostavno ugledali na Zagrebačko kazalište mladih od kojeg smo kasnijih godina mnogo učili. To učenje značajno nas je formiralo.Naravno, sve se ovo dešava u gradu koji je ušao u uži izbor za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Da nije tužno bilo bi vrlo komično. Mi smo najtrofejniji teatar u gradu, ali nema nas niti u jednoj riječi pomenutih u toj aplikaciji, nema nas niti u jednom dokumentu grada koji tretira kulturu, mi za ovdašnju vlast ne postojimo
U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, čini mi se jako važnim da ima nešto što je i imenom mostarsko, dakle gradsko, dakle građansko. Znam da nismo bili vidoviti prije 45 godina, ali danas sam ponosan na tu mladalačku tvrdoglavost na kojoj smo godinama istrajavali, te učili one koji su kasnije dolazili da je to jako važno.
Ovdje odmah moram istaći da smo i tu našu odluku da se zovemo teatar, a ne pozorište ili kazalište, također svojevremeno morali braniti. Danas je to odrednica koja nije samo jezička ili estetska. Zbog nje smo minulih godina incidentna pojava, jer ona znači da nikome ne pripadamo.
Pripadati Gradu, znači ne pripadati nikome, jer Grad u tom kapacitetu ne postoji. Ovdje se mora pripadati "svom narodu" da bi postojao. Zato je važan i naziv jer se iz njega odmah vidi ko jesi i kome pripadaš. To se vidi i iz našeg naziva, ali se iz njega, također, vidi da mi ne pripadamo tom podijeljenom društvu koje zauzima stav i donosi ocjene i odluke na osnovu naziva pozorište, kazalište, teatar.
Danas je to snažno sredstvo podjela koje nam je nametnula politika. Zato tu odluku da u imenu pored riječi "mostarski" imamo i riječ "teatar", donesenu prije 45 godina danas slavimo i veličamo, jer nam je omogućila distancu od primitivne stvarnosti i dala šansu da drugačije mislimo, radimo i razvijamo našu budućnost.
Što danas gledate kao najveća postignuća kroz sva ova desetljeća rada?
Uistinu najvećim dostignućem našeg rada u minulih 45 godina smatram hiljade djece i mladih ljudi koji su radeći u dramskim studijima eMTeeM-a odrastali u bolje ljude. Oni su sada liječnici, inžinjeri, trgovci, profesori, majstori, vojnici itd., ali ono što su naučili u teatru, po njihovim redovnim iskazima, bilo je od presudne važnosti u njihovom obrazovanju i radu.U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, čini mi se jako važnim da ima nešto što je i imenom mostarsko, dakle gradsko, dakle građansko. Znam da nismo bili vidoviti prije 45 godina, ali danas sam ponosan na tu mladalačku tvrdoglavost na kojoj smo godinama istrajavali, te učili one koji su kasnije dolazili da je to jako važno
Naravno, iz teatra su izrasli mnogi sjajni umjetnici različitih profila, naprimjer Dragan Despot, Nebojša Kundačina, Belma Lizde Kurt, Snježana Martinović, Tea Alagić i mnogi drugi. Sa predstavama i radionicama obišli smo, doslovno, cijeli svijet, bili na brojnim festivalima, osvojili veoma značajne domaće i međunarodne nagrade za umjetnička dostignuća, ugostili mnoge umjetnike i Mostar upisali u svjetsku mapu važnih teatarskih i dramsko-pedagoških destinacija. Ali, možda je ipak naš najveći uspjeh to što smo opstali sve ove godine.
Kažete kako je opstanak možda najveći uspjeh. Nije bilo lako. Koje su vam bile najveće poteškoće, prepreke na koje ste nailazili?
Kontinuirano najveća prepreka bilo je nerazumijevanje onih koji odlučuju o kulturi u gradu svega što mi radimo. Nekad je problem bio plakat, jer je previše "slobodan", nekad autor teksta jer je negdje nešto rekao što se važnom čovjeku ne sviđa, onda je bio problem jer previše predstava radimo po tekstovima "njihovih" pisaca, pa je opet problem što kritikujemo "naše" itd., itd.
Posljedica ovih prepreka je smanjenje ili ukidanje finansiranja, uskraćivanje adekvatnog prostora za rad, blokada medija i slično. Dakle, najveći problem sve ove godine bio je odnos vlasti prema nama. Nikad nije bilo sjajno, ali posljednjih dvadeset godina kontinuirana je borba za opstanak i sticanje prava građanstva. Što smo više radili i imali više rezultata bilo je više i problema. Ne uklapamo se u politički koncept vladajućih nacionalnih stranaka i po njihovom mišljenju bilo bi najbolje da nas nema. Mi im dođemo kao remetilački faktor u idili koju stvaraju.
Sead Đulić u predstavi Presuda: Tiha likvidacija (Foto: ytb-prtsc)
Sada se nalazite pred gašenjem, i to u gradu koji želi postati Europska prijestolnica kulture. Kako to?
Mi smo u situaciji da više ne možemo servisirati troškove zakupa dvorane u kojoj radimo i igramo naše predstave. Jedini smo u gradu koji za dvoranu plaćaju zakup. Ako ne izmirimo sve obaveze do 31. avgusta moramo isprazniti dvoranu i predati ključeve. To smo saopštili javnosti. Uistinu najvećim dostignućem našeg rada u minulih 45 godina smatram hiljade djece i mladih ljudi koji su radeći u dramskim studijima eMTeeM-a odrastali u bolje ljude. Oni su sada liječnici, inžinjeri, trgovci, profesori, majstori, vojnici itd., ali ono što su naučili u teatru, po njihovim redovnim iskazima, bilo je od presudne važnosti u njihovom obrazovanju i raduNismo niti jednom riječju rekli da se gasi teatar.
Naravno, sve se ovo dešava u gradu koji je ušao u uži izbor za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Da nije tužno bilo bi vrlo komično. Mi smo najtrofejniji teatar u gradu, ali nema nas niti u jednoj riječi pomenutih u toj aplikaciji, nema nas niti u jednom dokumentu grada koji tretira kulturu, mi za ovdašnju vlast ne postojimo. Naravno, o svemu ćemo obavijestiti one koji odlučuju o pomenutim kandidaturama.
Zašto nas nema? Mislimo svojom glavom, ne prihvatamo nacionalni koncept, jer dok oni grade zidove mi gradimo mostove i o svemu svjedočimo našim predstavama.
Rekli ste mi kako su mladi ljudi eMTeeM-a tipična grupa mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Kakva je uopće njihova ljudska i teatarska perspektiva sada?
Dvije su mogućnosti postale opće mjesto. Prva je otići iz zemlje. Pokušati živjeti i preživjeti u inozemstvu. U Svijetu. Neizvjesnost i sve tegobe stranstvovanja, između ostalog, Druga je ostati u zemlji. Neizvjesnost i sve tegobe utapanja u sivilo svakodnevnice. U šeme i probleme društvenog i teatarskog konteksta. Složenih. Često obeshrabrujućih.
Dakle, šta? eMTeeM odabire treće. Ostati, raditi skupa, ostvariti komunikaciju sa Svijetom, pokazati mu vlastitu kreativnost, znanje, mogućnost, istinu o sebi u Svijetu i svijetu u sebi. Krenuli smo jedno prema drugom, mi, eMTeeM i Svijet. I kao da se desila ljubav.
To znači da ćete se boriti da teatar nastavi s radom. Na koje načine, što se može napraviti sada?
Naravno. Mi se borimo 45 godina, imamo već dovoljno iskustva. S vremena na vrijeme idemo u javnost i pravimo pritisak, ali i tražimo podrškuNe uklapamo se u politički koncept vladajućih nacionalnih stranaka i po njihovom mišljenju bilo bi najbolje da nas nema. Mi im dođemo kao remetilački faktor u idili koju stvaraju. Sami ne možemo ništa. Tako je i danas. Hiljade naših bivših članova, ali i građana Mostara, naše bivše i sadašnje publike, od kojih su mnogi rasuti diljem svijeta diglo je svoj glas i stupilo u akciju. Glas su digle i naše brojne kolege iz svijeta. Stiže i finansijska pomoć.
Uvjeren sam da će ti sjajni prijatelji do 31. avgusta riješiti pitanje zaostalih mjesečnih potraživanja na ime zakupa za dvoranu i da ćemo mi nastaviti sa korištenjem te dvorane. Ali to nije dugoročno riješenje.
Grad čije ime imamo u nazivu i čije ime pronosimo širom planete Zemlje mora uvažiti činjenicu da mi postojimo i shodno zakonskoj regulativi uvrstiti nas u neki od oblika finansiranja. Dok se to ne desi naš pritisak i naša borba neće stati. Svi oni u vlasti su, ipak, prolazni, a teatarska umjetnost je vječna. Valja izdržati.
