"Ne zaslužujete glas naroda"

H-Alterov "istraživački tim" ovih je dana izvršio uvid u 1899 nasumce odabranih glasačkih listića s biračkih mjesta na području Zagreba, koji su u drugom krugu predsjedničkih izbora održanom 11. siječnja bili proglašeni nevažećima.

Motivacija za ovo istraživanje bila je dvostruka. Prvo, neposredno nakon izbora postavili smo pitanje, koje je prilično snažno odjeknulo, legitimnosti izborne pobjednice koja, zbog male razlike u odnosu na protukandidata i zbog relativno velikog broja nevažećih listića, nije osvojila većinu svih birača koji su glasovali – premda Ustav upravo to postavlja kao nužan uvjet da bi se nekoga moglo smatrati predsjednikom/icom Dio glasača koji su dopisivali listu kandidata drugim imenima (ili institucijama) jasno je sugerirao vlastitu ocjenu da se hrvatska politika vodi negdje drugdjeRepublike. Drugo, pokazalo se da je u drugom krugu ovogodišnjih izbora bilo dvostruko više nevažećih listića nego u drugom krugu prethodnih predsjedničkih izbora, 2009. Godine. Tada je nevažećih bilo 1,36, a ove godine 2,69 posto.

Zanimalo nas je, dakle, kako izgledaju nevažeći glasački listići. Može li se, na osnovu poruka koje su na njima ostavili građani, zaključiti da se pretežno radi o "slučajno" nevažećima, pogrešno ispunjenim zbog nekakve greške, ili zbog neupućenosti dijela birača u način glasanja – ili se radi o očitoj i nedvosmislenoj namjeri da se listić poništi, dakle o izrazu protesta protiv ponuđenih kandidata koji su pobijedili u prvom krugu ili protiv predstavničkog izbornog sustava kao takvog?

Kao "slučajnu grešku" ili "neupućenost" protumačili smo neispunjene listiće, odnosno one na kojima je oboje kandidata zaokruženo, odnosno one na kojima je jedan od kandidata zaokružen, a drugi prekrižen, kao i one koji su pravilno zaokruženi, ali običnom, a ne ponuđenom kemijskom olovkom. Također i one na kojima je željeni kandidat/kandidatkinja istaknut zaokruživanjem imena i prezimena, a ne samo redne su Neki su građaniu odlučili ismijati predsjedničke izbore dopisujući čitavo galeriju imena strip-junaka, crtića i popularne literature: Mickey Mouse, Batman, Bilbo, Stanis Baratheon, prof. Baltazar, Alan Ford, Snoopy, King Kongbrojke pod kojom se nalaze na listiću, ili one na kojima je uz ime odabranog kandidata/kandidatkinje stajala i nekakva opaska.

Kao "očitu i nedvosmislenu namjeru" da se listić poništi, dakle kao izraz protesta, protumačili smo listiće na kojima je oboje kandidata prekriženo, ili nitko nije zaokružen ali je dodana brojka "3." (što sugerira da bi glasač želio nekog trećeg favorita), ili je pod brojkom "3." navedeno ime i/ili prezime neke treće osobe, ili je na glasačkom listiću dopisana nekakva poruka.

Rezultat je bio sljedeći: od 1899 pregledanih listića, 1696, odnosno 89 posto, ima obilježja na osnovu kojih s velikom sigurnošću možemo reći kako se radi o prosvjednom činu poništavanja listića. Za svega 203 mogli bismo utvrditi kako su nepravilno ispunjeni zbog slučajne greške ili neupućenosti glasača u način glasanja. Protegnemo li takav nalaz na osnovu uzorka na ukupan broj glasača koji su izašli na izbore, možemo utvrditi da je "protestno nevažećih" bilo otprilike onoliko koliko ih inače, prema učestalim anketama, ljudi glasa za neke od stranaka – sudionica vladine koalicije.

Dio glasača koji su dopisivali listu kandidata drugim imenima (ili institucijama) jasno je sugerirao vlastitu ocjenu da se hrvatska politika vodi negdje drugdje. Tako su se na listićima našli: Angela Merkel, Barack Obama, Vladimir Putin, MMF, a u tu bismo grupu možda mogli uvrstiti i papu Franju. Dio ih izražava nostalgiju za dragim pokojnicima i vremenima kojih više nema. Dopisivalo se, tako, ime Josipa Broza Tita, Franje Tuđmana, ali također i, nekima milog i dragog, Adolfa Hitlera. Među preostalim živućim junacima iz domaće ili inozemne politike i Apsolutni pobjednici među svim dopisanim "favoritima" su Ivan Vilibor Sinčić i Živi zid. Na ukupno 378 listića pronašli smo ime toga eliminiranog kandidata iz prvog izbornog kruga i/ili njegove organizacijejavnog života na listićima su se obreli Zdravko Mamić, Dobroslav Paraga, Marko Perković Thompson, Drago Vabec, Milan Kujundžić, Radnička fornta, a nekoliko "glasova" prikupio je i Mislav Bago; zatim Vojislav Šešelj, Mick Jagger, Joe Ramone… Tu je zatim i "spiritualistička" grupa birača davno preminulih ili imaginarnih likova, poput Matije Gupca, Nečastivog, Isisa Krista, pa zatim grupa onih koji su odlučili ismijati predsjedničke izbore dopisujući čitavo galeriju imena strip-junaka, crtića i popularne literature: Mickey Mouse, Batman, Bilbo, Stanis Baratheon, prof. Baltazar, Alan Ford, Snoopy, King Kong… neki su se odlučili za "izbor" kvartovskih ili obiteljskih anonimaca, a neki su jednostavno dopisali: "moja žena".

Ipak, apsolutni pobjednici među svim dopisanim "favoritima" su Ivan Vilibor Sinčić i Živi zid. Na ukupno 378 listića pronašli smo ime toga eliminiranog kandidata iz prvog izbornog kruga i/ili njegove organizacije.

Nažalost, Državno izborno povjerenstvo nam nije dopustilo izradu preslika nevažećih listića, tako da javnost (barem zasad) ostaje bez detalja koji najbolje ilustrira najzanimljiviji detalj njihova sadržaja – poruke koje su protestni glasači ispisivali na listićima. Među njima, izrazi čistog ogorčenja ovakvim strankama i njihovim kandidatima brojem daleko premašuju primjere visokih dometa pučke  književne minijature. No ipak pustimo neka se čuje vox popoli:

• "Majku vam jebem lopovsku"
• "Nemoj slušat govna politička, budi predmet vlastitog mišljenja - Zapruđe United"
• "Gamad"
• "Pokrali Hrvatsku – gade mi se"
• "Ne glasam za lopove"
• "Idem van iz Hrvatske"
• "Za hrvatsku sirotinju"
• "Ja se nisam borio za ovakvu Hrvatsku"
• "Jebite se!"
• "Ovo nije demokracija"
• "Sramota"
• "Smrt kapitalizmu"
• "Jadna nam majka svima"
• "Jebite se bando korumpirana"
• "Poso kuća birtija"
• "Banda lopovska"
• "Jebim im mater"
• "Debili"
• "Hrvat koji stvarno voli Hrvatsku – a ne kao naši političari"
• "Jebite se manekeni"
• "Kurve janjetina i Vuco"
• "Gubite se bando lopova"
• "Isti su"
• "Sve lopovi"
• "Power to the people"
• "Ne zaslužujete glas naroda"
• "Govno udbaško"
• "Ne treba nam predsjednik"

Brojne seksističke opaske na račun kandidatkinje Grabar-Kitarović ipak podvrgavamo cenzuri, premda ilustriraju da nedostatna svijest o rodnoj ravnopravnosti i pripadajući seksizam nisu udomaćeni samo unutar izborne baze HDZ-a. Cenzurirali smo i dio izjava koje se odnose na osobine ličnosti Ive Josipovića, kako ih vide pojedini građani. Simbola političkih pokreta i stranaka bilo je neočekivano malo, izuzev kukastog križa kojim je ukrašena nekolicina listića.

Istraživanje je, dakle, jasno pokazalo da nevažeće glasačke listiće ne možemo tumačiti kao posljedicu neupućenosti dijela glasača u način biranja, već kao jasni izraz odbijanja ponuđenih kandidata, ili višestranačke predstavničke demokracije kao takve. Antisistemske organizacije koje su vješte u korištenju društvenih mreža mogle bi u perspektivi ovakav oblik iskazivanja nezadovoljstva poput šumskog požara proširiti drugom polovicom potencijalnog biračkog tijela, onom koja sada uopće ne izlazi na izbore. A legitimitet izbornih pobjednika koji bi osvojili manje Istraživanje je jasno pokazalo da nevažeće glasačke listiće ne možemo tumačiti kao posljedicu neupućenosti dijela glasača u način biranja, već kao jasni izraz odbijanja ponuđenih kandidata, ili višestranačke predstavničke demokracije kao takveglasova od broja onih koji ih eksplicitno šalju u vražju mater - bio bi dosta krhak.

Ukoliko se tako nešto, čiji se začeci zasad tek naziru, počne ozbiljnije ostvarivati, etablirane stranke bi mu na nekakav način morale pokušati parirati. Možda bi to bio dobar trenutak da se sjete uglednog politologa Ivana Prpića, bivšeg vanjskog člana saborskog Odbora za Ustav, koji je početkom prošloga desetljeća, zajedno s grupom sveučilišnih profesora (Padjen, Lalović, Kregar, Kasapović, Omejec, Flego…), inicirao izradu Zakona o strankama. Zakon je trebao osigurati daleko veću razinu unutarstranačke demokracije, kako bi široko članstvo kroz njih moglo utjecati na kreiranje javnih politika i kako bi se u njima mogle "kuhati" dobre političke ideje. Trebao je definirati i obaveze stranaka spram javnosti te osigurati njihovu transparentnost, kao i regulirati njihovo financiranje. Prpićev su zakonski prijedlog 2004. godine složno odbacile sve parlamentarne stranke – nakon čega su se utvrdile kao interesne sljedbe bezidejnih aparatčika, legla klijentelizma i neprikrivene korupcije. "Političari su, očito, uvjereni da vikom i galamom mogu ušutkati jedan pametan prijedlog da se njihove profesionalne aktivnosti konačno privedu razumu i transparentnosti. Vikom i galamom, međutim, neće moći zaustaviti biračku apstinenciju i antistranačko raspoloženje koje se proizvodi dosadašnjim ponašanjem partija prema javnosti", pisao je u to vrijeme Zoran Daskalović u Feralu o političarskoj recepciji Zakona o strankama. Danas još jasnije vidimo da stvari idu upravo tim putem.

Berto Šalaj, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu:

SDP, HDZ i njihove klijentelističke mreže

Može li namjerno poništavanje glasačkih listića dovesti u pitanje legitimitet izbora?

Teoretski, moguće je da nevažećih listića bude više od glasova za najuspješnijeg kandidata, ali u Hrvatskoj bi to još uvijek značilo da je pobijedio kandidat koji je osvojio najveći broj važećih listića. U raspravama o poboljšanju izbornog modela postoji i prijedlog da nevažeći glasovi budu posebna kategorija, kako bi se uvažio njihov protestni potencijal. Ukoliko bi taj broj listića bio najveći, izbori bi se morali ponoviti. To bi bilo Iz analize koju ste napravili, "protestni" nevažeći listići predstavljaju oblik građanskog aktivizma. Njih nikako ne bih tumačio kao znak alijenacije ili apatijepravedno, i omogućilo bi građanima da kažu kako postojeći kandidati nisu oni kojima žele dati svoj glas. To rješenje omogućava građanima njihov izlazak na izbore, ne pasivizira ih i pruža im priliku da izraze svoj aktivan stav, koji može biti protivan svim postojećim kandidatima. Tada bismo uistinu mogli vidjeti kakav je protestni potencijal građana, jer u sadašnjem modelu mnogi nezadovoljni građani nisu uopće bili motivirani za izlazak na izbore. Ipak, u Hrvatskoj se prijedlozi poput ovoga uopće ne puštaju u javnost.

Znači, moguće je provoditi razliku između građana koji su izašli na izbore i izrazili svoj protestni stav, pa makar im listić bio i poništen, i onih koji uopće nisu izašli. Ovo prvo ipak je oblik svojevrsnog građanskog aktivizma?

Iz analize koju ste napravili, "protestni" nevažeći listići predstavljaju oblik građanskog aktivizma. Njih nikako ne bih tumačio kao znak alijenacije ili apatije; to su ljudi koji su si dali truda da izađu na izbore i da se aktivno distanciraju od kandidiranih političara. Već sad vidimo da je postotak nevažećih listića povećan, mada ne znamo koliko među gotovo 50 posto građana koji nisu izašli na izbore ima onih koji bi, da model sadrži i mogućnost uvažavanja njihova stava, uistinu izašli.

Siguran sam da postoje  birači koji bi htjeli drugačije, nove političare Postoje li ikakva istraživanja strukture te velike grupe, odnosno karaktera njihove motivacije da ne izađu na izbore?

Za takva istraživanja ne znam, premda se radi o vrlo zanimljivom pitanju. Zasigurno postoje građani koje politika uopće ne zanima, odnosno oni koji su izgubili povjerenje u bilo kakvu politiku. Siguran sam da postoje i birači koji bi htjeli drugačije, nove političare. Ne mogu tvrditi koliki je postotak jednih ili drugih, a sustavna politološka istraživanja izbornih apstinenata ne postoje.

Na prošlim je predsjedničkim izborima u drugom krugu bilo 1,36 posto nevažećih, da bi se taj broj ove godine gotovo udvostručio. Možemo li to smatrati relevantnim podatkom, premda se ipak radi o malim brojevima?

To je još uvijek relativno mali postotak, ali u odnosu na prošle izbore ti odnosi pokazuju rast. Tu je veliku ulogu odigrao "faktor Sinčić". U svojem ste istraživanju pokazali da je na značajnom broju listića nadopisano Sinčićevo ime: u prvom krugu on je dobio velik broj glasova, ne nužno zbog oduševljenja građana njegovim programom, već također i kao izraz nezadovoljstva građana drugim ponuđenim kandidatima. U S 50 posto birača koji izađu na izbore HDZ i SDP uvijek mogu računati s time da će, uz pomoć relativno visoke prohibitivne klauzule i D'Hondtove metode, jedni ili drugi pobijeditidrugom krugu neki od njih su ostali kod kuće, a drugi su se odlučili na ovakav izraz protesta. Za razliku od Borisa Mikšića na predsjedničkim izborima 2005. godine, Sinčić je otvoreno pozivao na bojkot, i to je razlog ovako velikog broja nevažećih listića.

Što bi velike, etablirane stranke trebale napraviti da preokrenu trend apstinencije i "protestnog" poništavanja listića? Čini se da je velik broj ljudi indigniran njihovim taktikama izborne kampanje koje se odvijaju striktno po uputama PR-a, bez ikakva relevantnog političkog sadržaja. S druge strane, uvriježeno je mišljenje da je korupcija naglašeno prisutna u svim strankama, a takvo se mišljenje vidi i iz sadržaja dijela nevažećih listića.

Dvjema glavnim političkim strankama u Hrvatskoj ovakvo stanje apsolutno odgovara. HDZ-u i SDP-u odgovara odaziv od oko 50 posto; to znači da su te dvije stranke aktivirale svoje birače, kao i da se nije aktiviralo previše birača "sa strane". S 50 posto birača koji izađu na izbore HDZ i SDP uvijek mogu računati s time da će, uz pomoć relativno visoke prohibitivne klauzule i D'Hondtove metode, jedni ili drugi pobijediti, i one taj sustav neće htjeti mijenjati. Te dvije stranke najviše su razvukle i svoje klijentelističke mreže, pa im stoga upravo ovakav sustav odgovara. To se vidjelo još prije desetak-dvanaest godina, kada su HDZ i SDP, zajedno s drugim parlamentarnim strankama, postigle vrlo visoku razinu Mislim da bi stručna javnost i nevladine organizacije trebale insistirati da se stranke mijenjaju, reaktualizirajući prijedlog Zakona o strankama u izvornom ili prilagođenom obliku konsenzusa oko toga da prijedlog Zakona o strankama koji je izradila grupa sveučilišnih profesora na čelu s dr. Ivanom Prpićem, ne prođe u Saboru.

Može li se ipak takvo ustrajavanje na sustavu koji održava njihovu klijentelističku poziciju SDP-u i HDZ-u obiti o glavu? U vrijeme masovne internetske umreženosti, inicijativa za aktivan bojkot poništavanjem listića mogla bi se uoči parlamentarnih izbora proširiti poput šumskog požara… To ipak ne bi bio sretan ishod, govorimo li o legitimitetu vlasti. Ne bi li danas trebalo reaktualizirati prijedlog Zakona o strankama koji ste spomenuli?

Mislim da bi stručna javnost i nevladine organizacije trebale insistirati da se stranke mijenjaju, reaktualizirajući taj prijedlog Zakona o strankama u izvornom ili prilagođenom obliku. Ako se stranke ne pristanu mijenjati moglo bi se dogoditi to što najavljujete, ali bojim se da će proteći još dosta vremena dok se za takvo što stvori kritična masa građana. Po svim anketama SDP i HDZ dobivaju između 20 i 30 posto glasova, pa će se ova naša agonija još neko vrijeme nastaviti. Treba nam kao društvu još vremena da osvijestimo kako ove dvije stranke ne mogu biti rješenje problema, već su one ustvari njegov generator.

Koliko prijedlog Platforme 112 i GONG-a koji je Sabor usvojio prošli tjedan doprinosi porastu kredibilnosti stranaka i privlačnosti političkih izbora?  Radi se, u bitnome, o uvođenju preferencijalnog glasanja i o oduzimanju "pasivnog izbornog prava" počiniteljima određenih kategorija kriminalnih djela.

Te promjene su korak prema naprijed, ma koliko mali. Kad ne bismo znali kontekst u kojem su one uvedene, trebali bismo ih pozdraviti. Puno više od HDZ-a i SDP-a brine me to što dio naših građana nema nikakvih problema da bira političare kojima je pravomoćno presuđeno za političku korupcijuMeđutim, kontekst je takav da HDZ bojkotira te promjene, pa ne možemo znati kako se ta stranka odnosi prema njima. SDP sa svojom koalicijom usvaja ih u Saboru, pružajući istodobno potporu dubrovačkom gradonačelniku Andri Vlahušiću koji ima pravomoćnu presudu za političku korupciju i podignutu drugu optužnicu za istu vrstu kaznenog djela. Kada premijer dan-dva po izglasavanju zakonskih promjena daje potporu političaru koji je zloupotrijebio javnu poziciju, SDP time dezavuira samu sebe. Međutim, puno više od HDZ-a i SDP-a brine me to što dio naših građana nema nikakvih problema da bira političare kojima je pravomoćno presuđeno za političku korupciju – pri čemu g. Vlahušić nije jedini primjer. Moja najveća kritika SDP-u upravo je to što ne radi na promjeni političke kulture građana. Oni to i ne mogu raditi, kada sami ulaze u ovakve kontradikcije.

Koliko grupa građana kojima korupcija "nije problem" korespondira s onom kojoj "nije problem" ratni zločin? Radi li se o identičnoj vrsti političke nekulture?

I to bi bilo zanimljivo istražiti. Čini mi se da se grupa kojoj politička korupcija nije problem sastoji, pojednostavljeno govoreći, iz dva dijela: jednom pripadaju oni koji su toliko ideološki zadojeni da u SDP-u uvijek vide "jugoslavene i komunjare", odnosno u HDZ-u "ustaše", pa će redovito glasati za HDZ odnosno SDP bez obzira na njihovu korumpiranost. Drugi dio sačinjavaju racionalni građani – koji glasuju zato što imaju neki tip koristi od HDZ-a ili SDP-a. Ta korist može biti izražena na lokalnoj razini: nemojmo smetnuti s uma da se teritorijalna reforma, Najbolji dokaz nespremnosti i intelektualne lijenosti stranak jest da one iz opozicije dolaze na vlast bez ikakve strategije i vizije javnih politika odnosno reforma javne uprave, ne provodi, ne zato što bi to bilo presloženo tehničko pitanje. Ne provodi se zato što je SDP-u i HDZ-u racionalno ne provoditi je, a racionalno im je zato što od ovakvog upravnog i teritorijalnog modela određeni broj ljudi i njihove obitelji imaju koristi pa će stoga glasovati za te stranke bez obzira na sve.

Analizom poruka ispisanih na nevažećim glasačkim listićima vidimo da dio građana u cijelosti odbacuje politički sistem višestranačke, parlamentarne demokracije, što zasigurno može sadržavati i elemente ekstremizma. Ipak, je li višestranački sistem moguće dorađivati kako bi bio uvjerljiviji i učinkovitiji? Na brojnim primjerima vidimo da demokratski izražena volja, pa i kada je najdemokratičnija, ne mora nužno biti i najbolja, pa se tako dešava da na izborima dobro prolazi i politički diletantizam. 

Prvi bih pozdravio nova lica na političkoj sceni, ali neka od njih izjavljuju ono što bi nas u najmanju ruku trebalo zabrinuti. Primjerice, g. Sinčić je izjavljivao da, bude li izabran za predsjednika Republike, neće dati mandat za sastav vlade SDP-u ili HDZ-u, što je vrlo upitno iz perspektive demokratske procedure. Očito je da se u uvjetima duboke ekonomske i socijalne krize otvaraju novi prostori, pa tako i za one koje možemo nazvati "političkim diletantima". Iz povijesti dobro znamo kakav prostor se otvara u vremenima krize. Parlamentarna demokracija jest u krizi, ali pitanje je što s time u vezi možemo napraviti. Slavoj Žižek je rekao da direktna demokracija u parku može funkcionirati mjesec dana, a potom se nešto mora promijeniti – inače ćemo se razići kućama. Predstavničku demokraciju treba nadopunjavati izravnom, ali moramo biti svjesni da niti ona nije panaceja. Kao što politička klasa griješi, i narod može donijeti pogrešne odluke. Bilo bi dobro uravnotežiti ta dva elementa, Očito je da se u uvjetima duboke ekonomske i socijalne krize otvaraju novi prostori, pa tako i za one koje možemo nazvati "političkim diletantima". Iz povijesti dobro znamo kakav prostor se otvara u vremenima krizepredstavničku i direktnu demokraciju. Ali moramo biti svjesni i da o tome svemu govorimo u uvjetima naše nerazvijene političke kulture.

Očito je da su političke stranke u parlamentarnim demokracijama fokusirane na što bolji prolaz u relativno kratkim, četverogodišnjim ciklusima i da ne razmišljaju dugoročno o problemima koji sve više pogađaju društva i globalne odnose. Ivan Supek je svojedobno, prilikom rasprave o ukidanju Županijskog doma, predlagao da se on pretvori u savjetodavno parlamentarno tijelo u kojem će intelektualci raspravljati o strateškim pitanjima i dugoročnim politikama, budući da stranke taj posao ne obavljaju. Smatrate li da su političke stranke i sustavi u kojima djeluju dorasli današnjem "historijskom trenutku"?

Česti izborni ciklusi ustvari su izgovor političkim strankama, da moraju neprekidno biti u izbornim utrkama i podilaziti građanima, pa stoga ne mogu provoditi "bolne reforme". Najbolji dokaz njihove nespremnosti i intelektualne lijenosti jest da one iz opozicije dolaze na vlast bez ikakve strategije i vizije javnih politika. Posljedica takve intelektualne lijenosti koja prevladava u strankama na kraju jest ta da na kraju, npr. po pitanju ekonomske politike, ne razlikujete HDZ i SDP. "Lijevi" ekonomisti za njih kažu da provode neoliberalnu ekonomsku politiku, ekonomisti poput Velimira Šonje kažu da je to ustvari socijalistička ekonomska politika – a ja bih rekao da ne provode nikakvu ekonomsku politiku, već da imaju samo ad hoc rješenja. Prihvaćam davnu tezu prof. Supeka da bi strategijska pitanja trebalo intelektualizirati, ali to je opet stvar političke volje Predstavničku demokraciju treba nadopunjavati izravnom, ali moramo biti svjesni da niti ona nije "panaceja"stranaka i njihove intelektualne lijenosti; njima je lakše ovako, nego da se ozbiljno raspravlja o problemima.

Kako biste prokomentirali praksu koju inaugurira OraH, da godinu-dvije prije izbora kroz javnu raspravu kreira svoje javne politike?

To svakako jest drugačiji pokušaj; to je pošteno, a vidjet ćemo koliko će biti uspješno. Kritičari često OraH-u prigovaraju odsustvo javnih politika, ali to nije točno. Njegove javne politike možemo kritizirati i ne slagati se s njima, ali ne možemo reći da ta stranka ne radi na njima. Bit će mi zanimljivo promatrati kako će građani reagirati na njihov pokušaj: zasad, čini mi se da ORaH ima problem utoliko što nije "proizveo" širi krug političara koji bi njegove javne politike javno prezentirao, izuzev Mirele Holy. Osim toga, ta bi stranka morala i ad hoc reagirati u vezi čitavog niza važnih, aktualnih svakodnevnih političkih pitanja. Ona otvara nov način vođenja politike, ali mora biti prisutnija u javnosti.