Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je uklanjanjem Titove biste, kao i drugih predmeta iz njegove ostavštine, zasigurno ispunila vlažni san svih revizionističkih historičara i drugih nusprodukata nacionalistički impostirane tranzicije devedesetih. Ona je time, s druge strane, jasno dala do znanja da antifašizam više ne igra ulogu stožerne vrijednosti hrvatskog društva. Dapače, svojim nastupima u Savskoj 66, bok uz Neće Karamarko otvarati logore, već će zatvarati bolnice i fakultete; neće konfiscirati manjinsku imovinu nego većinsku; neće deprivilegirati dosad privilegirane, već će još više deprivilegirati deprivilegiranebok sa svim ostalim velikanima hrvatske desnice, dala je do znanja da fašizam nije nešto pred čime se treba skanjivati i da su simboli sramotne hrvatske fašističke prošlosti manje problematičan prizor za predsjedničine oči od biste jednog od najvećih svjetskih antifašista i osloboditelja Europe.
Možda će netko reći da je time napokon raskrinkana ona famozna ujedno postizborna i predizborna hadezeovska retorika o nacionalnoj pomirbi i nacionalnom jedinstvu kao rješenju izlaska iz krize. Sada je jasno da se ne radi o nekom transideološkom pomirenju, o nadilaženju starih razmirica i zatvaranju vječnih polemika u ropotarnicu povijesti, već da je riječ o najobičnijem nacionalističkom ideološkom zaoštravanju koje ima snažnu interesnu komponentu i sasvim jasnu ulogu ideološke nadrgradnje za surove političke planove HDZ-a i prateće mu klike. Ipak, takvo zgražanje pred raznim potezima HDZ-a i njegove predsjednice koji raskrinkavaju njihove realne pozicije odaje naivno uvjerenje da je takva pomirba zaista i moguća, da je moguća doista kao transideološka te da predstavlja stvarnu mogućnost rješenja ekonomske krize u državi. Takvo se rezoniranje više manje svodi na nekoliko poznatih iluzija i dobru dozu samozavaravanja.
Prije svega mora biti jasno da nacionalna pomirba uvijek jedino može biti nacionalna. Ona pretpostavlja ne suspendiranje sukoba različitih ideNacionalna pomirba ne pretpostavlja suspendiranje sukoba različitih ideoloških koncepata, već nasilno nametanje nacionalnog ideologema kao vrhovnogoloških koncepata, već nasilno nametanje nacionalnog ideologema kao vrhovnog. Ona supsumira sve ostalo pod Naciju i apsolutizira kroz Naciju. Fundamentalna funkcija takve supsumcije nije da se ušutkavaju rasprave "gdje si bio 91'/45'" ili "navijaš li za Dinamo ili Hajduk", već da se realni interesi zamjenjuju jednim imaginarnim, brigom za očuvanje apstraktnog idejnog entiteta koji transcendira rodne, klasne i druge društvene pozicije. U tom smislu ona se nadaje kao mehanizam očuvanja statusa quo, kao instrument supresije onih centrifugalnih tendencija koje nužno nastaju kao produkt krize proizvodnih snaga i odnosa.
Kako ona onda može biti transideološka? Nikako. A je li uopće takvo nešto moguće? Nikako. Društvena pomirba, ako na kratko suspendiramo nacionalni predznak, nužno je ideološka u tom smislu što je ona sama ideološki konstrukt jednog realnog interesa, naime interesa očuvanja postojećeg stanja. I više od toga, društvena pomirba predstavlja direktan interes vladajuće klase. Ne samo zato jer bi društvena borba dovela u pitanje njihov povlašten položaj i potencijalno u opasnost status quo (red, zakon, porodicu i vlasništvo – tu mantru apologeta buržoaskog društva svih provenijencija), već jer se pod tom sintagnom skriva paket mjera koje dolaze kao nužne žrtve Nacije/Društva za njeno vlastito dobro.
Što znači nacionalna pomirba – Nacijo, ne svađaj se više nego učini ono što je nužno da opstaneš, stegni remen još više, zar ne znaš da je svaki Društvena pomirba, ako na kratko suspendiramo nacionalni predznak, nužno je ideološka u tom smislu što je ona sama ideološki konstrukt jednog realnog interesa, naime interesa očuvanja postojećeg stanjalijek ujedno i otrov; ne preispituj odluke svoje nacionalne stranke, ako oni predaju tvoje vlasništvo svojim poltronima, to je samo zato jer znaju da su to sposobni ljudi koji duboko skrbe za tebe, svoju Naciju. Sasvim jednostavno rečeno, HDZ-ova retorika nacionalne pomirbe nije ništa drugo nego vječno vraćanje istoga, politika za manjinu zapakirana u identitet za većinu.
Nacionalna i bilo koja druga pomirba ne može biti rješenje krize. Ono može jedino funkcionirati kao imaginarno područje za obitavanje u vremenima najjače krize, kao fantastično utočište koje pruža utjehu i lažnu nadu za rješenje problema. Nacionalna pomirba nije rješenje nego produkt krize, njen instiktivni religijski refleks, boksačka rukavica na šaci koja neumoljivo mlati.
Ako se, dakle, dogodi da kolektivna amnezija ponovno pomete hrvatsko društvo i ono izabere Karamarka za premijera, ne treba se bojati nekakve nacionalističke i fašističke retorike, već onoga što se skriva i što se uvijek skrivalo iza njih. Neće Karamarko otvarati logore, već će zatvarati bolnice i fakultete; neće konfiscirati manjinsku imovinu nego većinsku; neće deprivilegirati dosad privilegirane, već će još više deprivilegirati deprivilegirane. I to sve uz blagoslov i zadovoljne smiješke EU birokracije, sasvim nadnacionalne i veoma nepomirljive.