Mit o izvrsnosti

Već neko se vrijeme u javnosti može čuti pozivanje na izvrsnost u obrazovanju. Škola za život nudi priliku za izvrsnost, a Algebra na godišnjoj razini održava konferencije na tu temu. Iako se isprva čini kao nešto pozitivno, ona skriva vrlo elitističku tendenciju modernog obrazovanja. Kako bismo saznali nešto više o kontekstu iz kojeg proizlazi, razgovarali smo s Karlom Držaićem, doktorskim studentom povijesti na Filozofskom fakultetu koji je nedavno napisao seriju članaka o izvrsnosti u obrazovanju. Držaić je bio predsjednik studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član Fakultetskog vijeća i niza drugih tijela koji se bave pitanjima studenata.

Na upit što je izvrsnost, gdje se pojavljuje i kako se razvija, Držaić je napomenuo da ne postoji precizna definicija:

"Svi autori koji pišu o tome koriste svoje različite definicije, a na razini pojedinih programatskih dokumenata gotovo se nikada točno ne definira što ona jest. Međutim, ako historijski pratimo taj pojam on se javlja u SAD-u 1958. godine kada Fundacija braće Rockefeller Ako je svrha znanosti povećati BDP, onda je logično da društveno-humanističke znanosti ne kotiraju dobro.objavljuje izvještaj The Pursuit of Excellence: Education and the Future of America. To je bila radna grupa bogatih pojedinaca koji su planirali reformirati obrazovanje kako bi se izdvajali najbolji učenici i poticali se na odlazak na najprestižnije fakultete. Na taj bi način ti bogati poslovni ljudi preko Fundacije mogli profilirati svoje buduće radnike od škole do penzije, a htjeli su što izvrsnije menadžere, poslovne analitičare, pravnike. To samo po sebi nije loše, ali fokus na izvrsne u obrazovanju za sobom je povlačio manjak rada s dobrim, prosječnim i ispodprosječnim učenicima, koji bi na koncu, u kontekstu ideologije izvrsnosti, postajali jeftina radna snaga. Tu se očituje taj elitistički moment.

Fundacija u početku nije bila uspješna, ali ideja izvrsnosti oživljava u kasnim sedamdesetima i početkom osamdesetih godana kada se događa izmjena ekonomske paradigme. Sedamdesetih se raspada sustav svojevrsne klasne harmonije, odnosno povezanosti poslodavaca i radnika, koja je uključivala jake sindikate i visoke poreze. Uvodi se neoliberalna politika čikaške škole preko administracija Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, a upravo su te dvije države bile glavne pokretačice globalnog procesa uvođenja izvrsnosti u obrazovanje. Budući da trenutni sustav očito dovodi do katastrofe, potrebno je kod djece poticati autonomiju kako bi mogla uspostaviti nešto novoCijeli koncept bio je jako povezan s neoliberalizmom."

Razlog zašto je taj fenomen u suštini elitistički predstavlja i činjenica da mnogi učenici ne uspjevaju biti izvrsni zbog loše financijske situacije kućanstva u kojem su odgajani. Recimo, u Hrvatskoj je stupanj obrazovanja mladih snažno povezan s financijama roditelja. Hrvatska je svrstana među društva niske pokretljivosti jer su šanse mladih za dostizanje drukčijeg obrazovnog i socioekonomskog statusa od onog njihovih roditelja izrazito slabe. Iz tih rezultata možemo zaključiti da izvrsnost zapravo perpetuira bogatstvo određenih obitelji, a ostavlja druge u siromaštvu.

Također, Držaić ističe da postoje brojna istraživanja koja pokazuju da je inteligencija iznimno povezana s kategorijama poput uvjeta života, količine slobodnog vremena, prehrane, mogućnosti sudjelovanja u izvannastavnim aktivnostima, a sve to je ovisno o financijskom, odnosno socijalnom položaju roditelja.

Kako točno ekonomski sustav utječe na obrazovni vrlo je zanimljivo pitanje, a dio odgovora se sigurno može pronaći u knjizi The Spirit Level Richarda Wilkinsona i Kate Pickett koja jasno pokazuje način na koji ekonomska nejednakost utječe na niz društvenih patologija poput ubojstava, inkarceracije, mentalnih bolesti, korištenja droge i nepovjerenja među ljudima. U principu, što je društvo nejednakije to su sve njegove patologije izraženije.

Nejednakost i nepovjerenje među ljudima u knjizi su posebno obrazloženi argumentom da što su međuklasne razlike izraženije, interesi ljudi sve više postaju različiti i jedni se drugima kreću dojmati značajnije drugačijima. Kako raslojavanje postaje izraženije, stvara se više beskućnika, iznimno siromašnih i siromašnih, dobrostojećih te bogatih i vrlo bogatih ljudi. Društvo se počinje sastojati od skupina sa značajno različitim životnim stilovima te političkim i ekonomskim interesima što stvara nepovjerenje.

Autori ističu da nejednaka društva stavljaju veću važnost na socijalni status jer postoji veća razlika između financijske moći pojedinaca. Kako će vas promatrati članovi obitelji, prijatelji, poznanici i kolege ovisi o vašem profesionalnom i financijskom statusu, što čitavo društvo, a pogotovo one koji primaju niske plaće, čini iznimno anksioznima. Dakle, veća nejednakost povećava osjećaj socijalne evaluacije i anksioznosti koja njome dolazi, a zbog toga primijećujemo i značajno veći broj slučajeva mentalnog oboljenja u nejednakijim društvima.

Kada se to uzme u obzir, logično je da će roditelji, na koje se vrši pritisak konstantne evaluacije od strane šefa, šire obitelji i prijatelja, zahtjevati izvrsnost kod svoje djece. To će dovesti do normalizacije programa izvrsnosti u školama, a ideja da se ne treba previše baviti s "lošim", "neodgovornim" ili "lijenim" učenicima također će postati zdravorazumska.

Držaić je u tom kontekstu spomenuo Louisa Althussera koji školstvo smatra ideološkim aparatom države koji uvijek reproducira ekonomsku Izvrsnost zapravo perpetuira bogatstvo određenih obitelji, a ostavlja druge u siromaštvuparadigmu na kojoj je sama država izgrađena.

"U medijima su heroji poduzetnici poput Elona Muska. Također, poduzetništvo se potiče u kurikulumu. Kako je građanski odgoj trebao biti uključen u sve predmete, tako ima i jedna stavka da se poduzetništvo treba provlačiti kroz niz predmeta."

Na upit postoje li alternativni pedagoški i obrazovni pristupi, Držaić je napomenuo da ih je vrlo malo jer je globalna tendencija takva kakva jest, ali da je finski obrazovni sustav puno osjetljiviji na one koji nisu izvrsni. "Oni i dalje potiču najbolje đake, ali će puno vremena posvetiti i onima koji nisu na njihovoj razini", navodi Držaić.

"Taj je sustav zasnovan na nordijskim kulturnim odlikama zakona Jante ili Janteloven, odnosno setu nepisanih pravila ponašanja koji su usmjereni protiv samohvale. U tom kontekstu država više financira lošije škole i rotira učitelje kako bi oni kvalitetniji došli u škole s lošijim rezultatima. Također, vrlo je važna destigmatizacija prosječnosti i ispodprosječnosti. To se primijećuje tako što mnogo učenika polazi dopunsku nastavu i sudjeluje u nastavi po donekle prilagođenim programima. To je kod njih sasvim normalno. Postoji jasno shvaćanje da će učenik nekada i u nečemu biti lošiji od drugih i da ga se treba potaknuti da bude bolji.

Također, prema posljednjem PISA istraživanju Finska je imala odlične rezultate, što ima smisla jer ako se inzistira na znanju svih učenika, pri mjerenju ukupnog znanja će rezultati biti odlični. PISA testovi imaju dobar pokazatelj unutar sebe jer mjere razlike u rezultatima unutar jedne Fokus na izvrsne u obrazovanju za sobom je povlačio manjak rada s dobrim, prosječnim i ispodprosječnim učenicima, koji bi na koncu, u kontekstu ideologije izvrsnosti, postajali jeftina radna snagaškole. Recimo, Finska i Danska se tu posebno ističu i imaju najmanje razlike među učenicima. Treba spomenuti da Hrvatska u tome nije loša i bolja je od prosjeka OECD zemalja. Doduše, u Hrvatskoj su najveći problem dosta različiti rezultati između urbanih i ruralnih škola, što je za očekivati s obzirom na ekonomski kontekst iz kojeg ruralni učenici dolaze, ali je svakako potrebno raditi na smanjenju razlika u rezultatima."

Držaić je zatim istaknuo kako je najpoznatiji primjer politike izvrsnosti u Hrvatskoj društvo znanja Dragana Primorca koje djeluje preko već spomenute Škole za život. Društvo znanja se na engleski prevodi kao "knowledge economy" i naziv je za gospodarski poredak u kojem je znanje utemeljno prema potrebama ekonomije. Znanje se u tom kontekstu koristi kao alat za stvaranje dobiti i često se naziva intelektualnim kapitalom, a društvo znanja kognitivnim kapitalizmom.

"Postoji čitav niz politika koje idu u tom smjeru. Recimo, zagrebački MIOC će uvijek dobiti više financijskih sredstava nego neka druga škola. Od Primorca nadalje se perpetuira ista stvar pod drugim imenima."

Na upit koja bi trebala biti svrha znanja i koja je u početku bila ideja Sveučilišta, Držaić odgovara:

"Universitas je predstavljao ideju zajednice jednakih, pogotovo u prosvjetiteljskom zamahu kada se osnivaju sveučilišta diljem Europe. Posljedično, kada se u 19. stoljeću osniva Sveučilište u Zagrebu, osjeća se taj zamah u pozadini njegovih osnivača. Prosvjetiteljstvo nije razumijevalo obrazovanje kao ideju najboljih, elitizma, izdvajanja izvrsnih i stvarajanja posebnih slojeva društva nego je težilo obrazovanju sviju i unapređenju čitavog društva. Tijekom vremena se ta ideja gubi, a prosvjetiteljstvo nestaje u 19. stoljeću. Međutim, treba spomenuti da socijalistički režimi 20. stoljeća gaje njegovu notu. To se osjeća jer je, recimo, u Hrvatskoj donedavno bilo uobičajeno mišljenje da obrazovanje treba biti dostupno svima, što više nije slučaj u zadnjih petnaestak godina od kada se pojavila ideja da se studij može naplaćivati."

Dakle, cilj obrazovanja bio je obrazovati radnike, seljake i sve druge ljude kako bi mogli uživati znanje kao takvo, ali i pomoću njega participirati u važnim društvenim odlukama i braniti svoj interes. Svrha obrazovanja nikada nije bila prilagođavanje ljudi ekonomiji, odnosno obrazovanje nikada nije trebalo postati tečaj.

Držaić je naveo da Hannah Arendt u svojim tekstovima o obrazovanju često upozorava kako smo pod konstantnom prijetnjom od katastrofe. Arendt uglavnom spominje nuklearnu, ali u suvremenom se kontekstu može dodati ekološka i biokemijska. Budući da trenutni sustav očito dovodi do katastrofe, potrebno je kod djece poticati autonomiju kako bi mogla uspostaviti nešto novo. Naime, ako ih obrazovanjem prilagođavamo statusu quo, naprosto perpetuiramo obrasce za predstojeću katastrofu, a s obzirom da smo naveli da ekonomski sustav nameće svoja pravila putem obrazovanja, moramo razmotrati kako ga nadići.

"Antonio Gramsci navodi da trebamo razvijati ideje koje su općeprihvaćene i oko kojih postoji društveni konsenzus, ali koje su protivne trenutnom sustavu. Naravno, postoji čitav niz problema kako potaknuti društvo koje je samo po sebi izuzetno kompleksno da prihvati nešto revolucionarno, odnosno da se odvoji od samoga sebe.

Dio problema je što je takvo razmišljanje upravo obrnuto od trendencije današnjeg društva koje svodi politiku na sve uži okvir. Obrazovanje prestaje biti političko pitanje, a o ekonomiji da ne govorim. Politika je svedena na formalno političko djelovanje, a ovo o čemu mi sada pričamo Svi autori koji pišu o izvrsnosti koriste svoje različite definicije, a na razini pojedinih programatskih dokumenata gotovo se nikada točno ne definira što ona jestnije smatrano političkim pitanjem."

Također, Držaić ističe kako izvrsnost često dovodi do suprotnog rezultata jer mnogi nobelovci nisu uspjevali dobiti financije za istraživanja koja su se naknadno pokazala vrijednima te prestižne nagrade:

"Postoji nekoliko istraživanja o dobitnicima Nobelove i Fieldsove nagrade te Fulbrightove stipendije – tri najprestižnije nagrade ili stipendije na svijetu. Istraživanja pokazuju kako se znanstvenicima vrlo često odbijaju istraživanja za čije rezultate deset godina kasnije dobivaju te nagrade ili stipendije. Dakle, sustav ne može prepoznati nešto inovativno i izvrsno, iako inzistira na tako nečemu.

Doduše, tu dolazimo do Jacquesa Derride koji definira novost kao nešto što dolazi izvana i nikad ne može biti spoznatljivo trenutnim metodama spoznaje. Ako ćemo biti iskreni, nijedan sustav ne može predvidjeti što će za deset godina biti inovativno. Međutim, postoji mogućnost poticanja slobode istraživanja iz koje proizlaze inovativne stvari. Ideja je prepustiti znanstvenicima da slobodno istražuju što ih zanima bez da ovise o financijama bogatih investitora koji od samog početka ideje izvrsnosti definiraju što ona jest. Naime, kada danas prijavljuješ znanstveni projekt i želiš dobiti financije, iznimno je važno istaknuti što će točno biti rezultat tvog istraživanja i ne smiješ nikada predstaviti sumnju da ono neće doći do rezultata kojeg si unaprijed odredio. Postoje mnogi stručnjaci za pisanje tih projekata koji će to potvrditi."

Ta tendencija dovodi do toga da znanstvenici izbjegavaju riskantnije dijelove svog znanstvenog područja i jako puno toga što je vrijedno istraživanja i potencijalno bi dovelo do znanstvene revolucije ostaje neistraženo. Znanstvenici se boje da neće doći do svoje unaprijed određene hipoteze i posljedično neće dobiti financije za iduće istraživanje.

"Thomas Kuhn je bio zagovornik takozvane normalne znanosti, prema kojoj znanstvenici ne bi unaprijed odlučivali o inovativnosti svojega rada nego bi se bavili uobičajenim istraživanjima. Iz te normalne znanosti bi zatim akumulacijom, a ponekad i inovacijom, proizašlo nešto potpuno novo. Znanost bi trebala istovremeno potvrđivati i negirati vlastite hipoteze, a postotak dokazanih početnih hipoteza zbog ovisnosti o privatnim financijama iz godine u godinu raste."

Držaić je za kraj istaknuo da se u suvremenom svijetu postavlja pitanje koja je uopće korist društveno-humanističkih znanosti, na što je svakako teško odgovoriti s obzirom da se korist definira kao boljitak ekonomije same, odnosno kao porast BDP-a. "Ako je svrha znanosti povećati BDP, onda je logično da društveno-humanističke znanosti ne kotiraju dobro."

Ako se vratimo na spomenutu knjigu The Spirit Level, koja je uostalom rezultat istraživanja društvenih znanosti, uočit ćemo da se navedene patologije mogu češće pojavljivati u državama koje imaju viši BDP. Recimo, u SAD-u je on iznimno visok, ali zbog izražene nejednakosti ima intenzivne društvene probleme. S druge strane, Finska ima puno manji BDP, ali zbog jače jednakosti značajno manje društvenih patologija. U kontekstu paradigme izvrsnosti, društveno-humanističke znanosti kao one znanosti koje ne doprinose porastu BDP-a, nego čak kritiziraju kratkovidnost takvog načina promatranja svijeta, nužno dobivaju negativan status.