Ovih dana čitam tekstove s portala Liberal.hr i pokušavam shvatiti način razmišljanja koji stoji iza te eksplozije internetskog entuzijazma. Djelomično, da bih došao do barem nekog uvida u to kako doprijeti do njihovih čitatelja. Naime, čini mi se da su koristi od puke kritike domaćih liberala ograničene. Pravo je pitanje kako pridobiti njihovu trenutnu publiku da započnu kritički prorađivati liberalne teze.
Teško je procjeniti koliki je utjecaj ovog portala. Međutim, sigurno je da su u usponu s obzirom da je pohvalno o njima pisao i Večernji list. Dodatnu vidljivost daju im u javnosti često viđeni liberali poput Nenada Bakića i Romana Bolkovića. Sve u svemu, mora se reći da je riječ o stranici koja je postala politički relevantna. To su razlozi zašto se tekstovi na portalu Liberal.hr mogu nazvati toksičnim. Nekritički promiču tržište, ne vide strukturne nejednakosti, perpetuiraju konzervativizam
Kako uopće utjecati na ljude da promjene svoje političke stavove oko ovakvih, lako zapaljivih tema? Lakih odgovora nema. Istraživanja pokazuju da se ljudi drže svojih stavova još i čvršće kada im se pokažu činjenice koje bi ih trebale razuvjeriti. Ali postoje načini. Primjerice, filozof i fizičar Pascal je o tome pisao vrlo lucidno.
Ako ljude ne konfrontirate, ako ih ne posramite, ako im ponudite zajednički teren, nekoliko stvari oko kojih se možete složiti, postoji šansa da se neće osjetiti ugroženo. Postoji šansa da će krenuti prema promjeni stava. U jednom američkom slučaju, jedan se čitatelj naljutio na feministički tekst, pisao autorici više puta i s vremenom došao do zaključka da je feminizam super stvar. Zato ostajem optimist da se i na čitatelje portala Liberal.hr može utjecati. Jer, čini mi se da je mnogo toga što im ovaj portal nudi toksično.
Ali najprije, potrebno je vidjeti zašto mnogo ljudi dijeli dijagnozu koju nude na Liberal.hr. A dijagnoza je: država je loša. U redu, svi imamo loša iskustva s državom. Spora je. Ima slab provedbeni kapacitet. Ako idete rješavati neku papirologiju, vjerojatno će vam neki činovnik reći da vam fali još jedan papir. Fali žig. Fali 20 kuna biljega. Ne može kopija, mora original. Vjerujem da oni koji pokreću svoj posao imaju ovakvih priča na bacanje. Svatko je od nas u jednoj prilici došao u neki državni ured i imao kafkijansko iskustvo, upitao se: pa u kojem smo mi to stoljeću?S time je povezana druga vrsta liberalnog sljepila: da borba nije potrebna. To je wishful thinking: da će nam dobre stvari doći same od sebe
Istovremeno, ta ista država konstantno od nas hoće još. Porezi na rad i pogotovo na potrošnju su visoki (iako su oni na kapital mali). Politička elita je očito bez smisla za razvoj. Ali imaju smisla za to da sebi povećavaju plaće i mirovine. Za političare audiji, a za dalmatinske vatrogasce fićo. I taj dio dijagnoze je nešto što svatko od nas može vidjeti svojim očima. Postojeća politička elita je manje-više beznadna. I kao što liberali upozoravaju, i HDZ i SDP su u tome dosta slični. Mislim da ni ta ocjena nije previše kontroverzna. Stranačko zapošljavanje i klijentelizam možda variraju u intenzitetu, ali postoje i kod jednih i kod drugih.
Iako ovo sve manje-više stoji, treba se ipak zapitati da li je lijek kojeg Liberal.hr zagovara zaista dobar. A njihov je lijek uvijek isti: tržište. Zašto je tržište tako primamljivo? Ono se čini superiornim jer tržišno posredovana odluka izgleda neutralna, meritokratska i nenasilna. Nečiji tržišni uspjeh je posljedica niza tihih odluka pojedinaca. Jedan dolar, jedan glas. Čini se da je taj mehanizam lišen arbitrarnosti politike i emocionalnosti demokracije. Ali je li zaista tako? Nisu li ukusi koji dovode do potrošačkih odluka također djelomično arbitrarni?
Nije li arbitrarno da Lionel Messi i Christiano Ronaldo zarađuju mnogo više of Sandre Perković i Sare Kolak, iako je u oba slučaja riječ o vrhunskim sportašima? Liberalni izlaz iz ovog problema je da jednostavno kažu da se o ukusima ne raspravlja. Ali očito je da arbitrarnost ostaje.
Ostaju i emocionalnost i hirovost koje se inače pripisuju demokratskoj politici. Tržišta su itekako sklona navalama i stampedima, bilo da se neka roba euforično kupuje ili da se panično rasprodaje. Također, tržište nije lišeno ni nasilja. Formalna ravnopravnost ugovornih odnosa često maskira nasilje koje jedna strana vrši nad drugom. U povijesti je to, naravno, bilo mnogo gore nego danas. Ropstvo je najeklatantniji primjer toga koliko su kapitalizam i nasilje bili usko povezani. Ali ni danas nije ta veza sasvim raskinuta.
Zato nam trebaju i država i sindikati i javni mediji. Također, ne treba misliti da je nasilje uvijek spektakularno. I sporo nasilje je nasilje. Pitajte sve one koji rade težak ili prljav posao koliko su fizički umorni na kraju dana. A o psihičkom mobbingu na radnom mjestu da ne govorimo. Osim toga, tržišni uspjeh ne mora uopće biti meritokratski legitiman ako je netko započeo s pozicija niza naslijeđenih prednosti. Tu dolazim do pitanja nejednakosti, koja je za liberale uvijek neka vrsta slijepe pjege.
Naime, liberali kao da nisu u stanju vidjeti da je nejednakost sveprisutna činjenica. Ne radi se samo o nejednakosti plaća, pa čak ni naslijeđene imovine. Naše je društvo prepuno niza naoko sitnih nejednakosti koje se od prvih godina života nadovezuju jedna na drugu. Je li dijete imalo pristup pravoj zdravstvenoj skrbi? Je li imalo pristup vrtiću? Je li imalo vremena da se igra? S roditeljima? Jesu li mu (češće joj) govorili da neke stvari ne radi zbog svog spola? Je li osoba imala problema u traženju posla jer se preziva Trifunović, a ne Lučić?Zato nam trebaju i država i sindikati i javni mediji. Također, ne treba misliti da je nasilje uvijek spektakularno. I sporo nasilje je nasilje.
Je li osoba imala pravo na drugu šansu ako je imala problema sa zakonom? To je ono što sociolozi nazivaju "kumulativnim prednostima/hendikepima". Oni koji su rođeni u svijet privilegija najčešće te privilegije ni ne vide, upravo zato jer plivaju u njima. Liberalna mantra je "jednakost šansi, a ne jednakost ishoda". Međutim, ako živimo u svijetu "kumulativnih hendikepa" onda zagovaranje "jednakosti šansi" nije dovoljno. Neće biti efikasno. Također, tržište neće te nejednakosti ukloniti, samo će ih pojačati. Protiv takvih se neravnopravnosti moramo boriti.
S time je povezana druga vrsta liberalnog sljepila: da borba nije potrebna. To je wishful thinking: da će nam dobre stvari doći same od sebe. U praktičnom svijetu politike, to vodi u demobilizaciju kolektivnih aktera i rastakanje solidarnosti. Liberalna vjera u tržište je toliko jaka da se čini da društveni pokreti nisu potrebni. Recimo, da se nema smisla zalagati za izbacivanje vjeronauka iz škola.Liberali kao da nisu u stanju vidjeti da je nejednakost sveprisutna činjenica. Ne radi se samo o nejednakosti plaća, pa čak ni naslijeđene imovine
Međutim, svi su institucionalni aranžmani koje danas uzimamo zdravo za gotovo posljedica nekog sukoba od prije 50, 100 ili 150 godina. I ništa od toga nije dobiveno bez borbe: ni pobačaj, ni vikend, ni sekularne škole. Netko je zbog tih stvari dobio pendrekom po glavi. I za očekivati je da će – ako želimo te stvari sačuvati – neki od nas danas-sutra morati dobiti po glavi. Liberali misle da to nije tako i uzdaju se u neku vrstu povijesnog optimizma. Međutim, nema garancije da je povijest jednostavno linearno napredovanje.
I na kraju bih spomenuo još jednu vrstu sljepila. Nju je vjerojatno najteže priznati: sljepilo na vlastito perpetuiranje konzervativizma. Teško je sebi priznati da možda idemo na ruku nacionalizmu i šovinizmu protiv kojih zauzimamo deklarativni stav. Ovdje je riječ o tome jesmo li u stanju pitati sami sebe: "Promičem li ovim stavom nacionalizam? Promičem li patrijarhalnost?" Primjerice, jedan tekst na Liberal.hr piše o tome kako se Hrvatska ne treba nikome ispričavati zbog Oluje. Kažu za Srbe koji su otišli da je to bila "njihova svojevoljna odluka". Tako se osnažuje dominantni nacionalizam. Ili, primjerice, tvrdi se da bi ljudi manje mrzili homoseksualce kada gej parade ne bi bile poduprte javnim novcem. Zašto je tržište tako primamljivo? Ono se čini superiornim jer tržišno posredovana odluka izgleda neutralna, meritokratska i nenasilna
Takvi stavovi osnažuju homofobni konzervativizam. Kada je riječ o ženskim pravima, sugeriraju da žena nema na vodećim društvenim položajima jer to same ne žele. Umjesto da se govori o strukturnim preprekama. Takav stav samo perpetuira patrijarhalne stavove u našem društvu.
To su razlozi zašto se tekstovi na portalu Liberal.hr mogu nazvati toksičnim. Nekritički promiču tržište, ne vide strukturne nejednakosti, perpetuiraju konzervativizam. A za državu, kao jedan od mehanizama koji nam može poslužiti da se protiv tih stvari borimo, ne nude nikakvu pozitivnu viziju. Nikakav prijedlog kako ju unaprijediti, kako ju razviti, osnažiti. Oni bi državu zamrznuli u ovom slabom stanju, a možda i još oslabili i rastočili. A to nam nije u interesu.
Foto: Prtscr
