Tko god postane ministar kulture nakon pada Oreškovićeve vlade, dovršit će barem jedan od poslova trenutačnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića onako kako ga je ovaj i započeo: provest će kroz institucije njegov Zakon o kulturnim vijećima i potrudit će se da bude prihvaćen u Saboru.
Neposredno po zauzimanju najprve fotelje u Runjaninovoj Hasanbegović se dao na izradu novog Zakona o kulturnim vijećima, čiji rezultat, u obliku nacrta zakona, od polovice svibnja imamo priliku pročitati, i proćakulati o njemu, na stranicama E-savjetovanja. Osnovne namjere toga zaŠto bi se dogodilo kada bi pravila igre bila uspostavljena tako da članice i članovi KV-a budu zaista nezavisni spram ministra: dijametralno suprotno od Hasanbegovićevog rješenja, po kojem bi članovi KV-ka koje je imenovao neki ministar morali ponuditi ostavku nakon što taj ministar izgubi vlast?konodavnog uratka su – nominalno smanjivaje utjecaja kulturnih vijeća na političke odluke o kulturi i nominalno smanjivanje transparentnosti njihova rada. Smanjivanje njihova utjecaja sastoji se u tome da novi zakon, u osnosu na dotadašnji (iz 2004. godine, koji je potom u par navrata bio krpan i prekrajan), "oslobađa" KV-ove odgovornosti za predlaganje ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenje, te ih svodi isključivo na razinu savjetodavnih tijela za predlaganje Programa javnih potreba u kulturi. Dakle njihov jedini smisao sveo bi se na to da savjetuju ministra kako da raspodijeli budžetske novce. Druga novost, povezana sa smanjenjem njihova utjecaja, sastoji se i u tome da se mandat članova KV-a striktno povezuje s mandatom ministra: "Član Vijeća stavlja mandat na raspolaganje ako prestane mandat ministru nadležnom za kulturu koji je donio odluku o njegovom imenovanju". To još jasnije pokazuje intenciju da se KV-ovi legaliziraju kao džepna savjetodavna tijela koje ustvari svojim "savjetima" potvrđuje političku volju aktualnog ministra, i odgovaraju isključivo njemu, a ne javnosti, čime se ovome definitivno legaliziraju napoleonske ovlasti u sferi kulture. Ideja participativnosti kulturnih scena i šire javnosti koja figurira ili bi trebala figurirati kao krajnji korisnik proizvoda iz oblasti kulture, na kulturne politike koje se kuhaju unutar nadležnog ministarstva, ostala je ovim zakonskim izmjenama – nominalno, ponavljamo – samo u tragovima.
Nominalno smanjivanje transparentnosti rada KV-ova vidljivo je iz Hasanbegovićevog zakonskog rješenja iz kojeg je ispala ranija odredba prema kojoj je "rad Vijeća javan". Hasanbegović ju je suzio svojim preciziranjem prema kojem se "javnost rada Vijeća ostvaruje objavljivanjem zapisnika" s njihovih sjednica.
Hasanbegović je u bitnome potvrdio i način upravljanja sukobom interesa koji je u zakon bila uvela ministrica Andrea Zlatar Violić. Naime, zakonom iz 2004. godine bilo je izrijekom zabranjeno da osoba koja ima udio u vlasništvu ili sudjeluje u upravljanju pravne osobe koja obavlja djeHasanbegović je prvi ministar u povijesti hrvatske kulture koji je isprovocirao prosvjed i ostavke tri petine članstva jednog KV-a (doduše nepuna dva i pol tjedna prije kraja mandata, ali bože moj...), donijevši "odluke koje ne odgovaraju preporukama Vijeća" latnosti u kulturi iz područja kulturnog vijeća bude član dotičnog KV-a. Zlatar je ukinula ovu zabranu, uvevši rješenje prema kojem član/članica KV-a može imati udio u vlasništvu itd, ali ne može sudjelovati u raspravi i izuzet je od odlučivanja o pitanju koje se odnosi na umjetnički ili kulturni projekt u kojemu on/ona ili s njim/njom povezane osobe sudjeluju, ili o pitanju koje se odnosi na kulturni ili umjetnički projekt koji je predložila pravna osoba s kojom je na isti način povezan/povezana.
Hasanbegovićev novum u odnosu na Zlatarino razvodnjavanje odredbe o zabrani sukoba interesa članica i članova KV-ova sastoji se uglavnom u tome što je jasnije odredio sadržaj pojma "povezane osobe" i što je uveo rigoroznu "disciplinsku mjeru" prema kojoj ministra obavezuje da razriješi člana KV-a koji/koja se ne izuzme iz raspravljanja i odlučivanja u stvarima u kojima se nalazi u sukobu interesa.
Ovim je zakonskim izmjenama ustvari tek normirao dosadašnu praksu svih prethodnih ministara kulture i većine kulturnih vijeća.
Notorna je stvar da se kultura poštivanja zakonitosti i vladavine prava nikada se nije udomaćila u Ministarstvu kulture. Zakonske odredbe koje se odnose na transparentnost rada KV-ova i na sukob interesa bile su redovito ignorirane, kako u odnosu na zakon iz 2004. (koji je pripremio Vujićev, a dovršio Biškupićev kabinet), tako i na zakonske izmjene iz 2013. koje je autorizirala Zlatar Violić. To sve na kraju se obilo o glavu minPosve su nevjerojatne ocjene pojedinih analitičara zbivanja u kulturnoj politici, da s Hasanbegovićevim nacrtom novog Zakona o KV-ima "rad kulturnih vijeća više nije javan", odnosno da se novim zakonom "želi u potpunosti pacificirati cijelu kulturnu zajednicu i struci zapravo oduzeti ikakvo pravo glasa"istrici, koja nije na vrijeme registrirala postojanje dvaju novih nezavisnih instirucija – Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i Povjerenika za informiranje (a nije bila posve svjesna ni postojanja Državne revizije), koje su počele doskakati takvoj praksi.
Od konstituiranja kulturnih vijeća 2001. godine, bez obzira na činjenicu da je u tadašnjem zakonu pisalo kako je "Rad Vijeća javan”, te da "javnost rada Vijeća osiguravaju predsjednici vijeća” koji su "za to odgovorni”, rad KV-a bio je obavijen debelim velom tajnosti. To znači, redom, da javnost nikada nije mogla znati ocjene i mišljenja KV-a o pojedinim projektima ili programima koji su bili prijavljeni na natječaje za javne potrebe u kulturi; da, shodno tome, javnost nije mogla znati postoje li razlike između mišljenja i ocjena KV-a u odnosu na konačne ministarske odluke o financiranju; da javnost nije mogla znati ništa o prijedlozima ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenje koje su KV-i dostavljali ministrima, odnosno kako su ministri (i ministrica) na te prijedloge reagirali; da zaspisnici sa sjednica kulturnih vijeća nikad nisu bili službeno objavljivani; i naravno, da najave sjednica KV-a zajedno s dnevnim redovima, mogućnostima neposrednog praćenja njihova rada i svime ostalim što nalaže Zakon o pravu na pristup informacijama nikada nisu objavljivane.
Tako da KV-i od 2001. godine, kada su konstituirani s idejom da budu participativna tijela putem kojih (kulturna i šira) javnost može su-djelovati u kreiranju javnih kulturnih politika, pa sve do Hasanbegovićeve ere, faktički niti nisu bila puno više više od džepnih savjetodavnih tijela ovog ili onog ministra ili ministrice, koja su najvećim dijelom funkcionirala kao pseudodemokratski smokvin list koji prikriva njihove političke odluke. A Hasanbegović svojim zakonom, u pogledu javnosti i transparentnosti, samo legalizira kulturnopolitičku praksu koju je zatekao. I time radi uslugu svojim nasljednicimačlanice i članovi KV-a nikada, uz par iznimki, nisu narušavala kulturno-političku harmoniju iskazujući otpor takvoj vlastitoj poziciji.
Stvari su se bile počele stidljivo mijenjati nakon što je povjerenica za informiranje Anamarija Musa, u jednom rješenju iz 2014. godine kojim je odbacila zahtjev potpisnika ovih redaka da mu Ministarstvo dostavlja najave sjednica KV-ova, napisala: "U trenutku kada Ministarstvo kulture utvrdi termine rada Kulturnih vijeća to je informacija koja je izrađena i koju bi Ministarstvo trebalo učiniti dostupnom na internetskoj stranici kako bi se novinari mogli prijaviti za praćenje rada Kulturnih vijeća te na taj način osigurati javnost rada." Pozivajući se na taj citat zatražili smo od Ministarsva da postupi tako, a nakon što nije postupilo, zatražili smo intervenciju povjerenice za informiranje. Tek potom, neki su KV-i počeli neredovito objavljivati zapisnike sa svojih sjednica – i to je bilo sve.
Zbog toga su posve nevjerojatne ocjene pojedinih analitičara zbivanja u kulturnoj politici, da s Hasanbegovićevim nacrtom novog Zakona o KV-ima "rad kulturnih vijeća više nije javan", odnosno da se novim zakonom "želi u potpunosti pacificirati cijelu kulturnu zajednicu i struci zapravo oduzeti ikakvo pravo glasa". Prava je istina da Hasanbegović svojim zakonom, u pogledu javnosti i transparentnosti, samo legalizira kulturnopoliOd 2001. godine, kada su konstituirani s idejom da budu participativna tijela putem kojih (kulturna i šira) javnost može su-djelovati u kreiranju javnih kulturnih politika, pa sve do Hasanbegovićeve ere, KV-i faktički niti nisu bili puno više više od džepnih savjetodavnih tijela ovog ili onog ministra ili ministricetičku praksu koju je zatekao. I time je radi uslugu svojim nasljednicima iz SDP-a, HNS-a i satelitskih im stranaka, kao i dosadašnjim odnosima u kulturi koji se zasnivaju, a zasnivat će se i dalje, prije svega na klanovskom nagodbenjaštvu. I svaki novi ministar znat će cijeniti ovaj vrijedni Hasanbegovićev legislativni doprinos.
Hasanbegović je pritom prvi ministar u povijesti hrvatske kulture koji je isprovocirao prosvjed i ostavke tri petine članstva jednog KV-a (doduše nepuna dva i pol tjedna prije kraja mandata, ali bože moj...), donijevši "odluke koje ne odgovaraju preporukama Vijeća". Time smo, prvi put, doznali da je moguća određena diskrepancija između stava KV-a i odluke ministra, a sama ta činjenica dokaz je da smo bili u pravu kada smo na ovim stranicama godinama zahtijevali javnost rada KV-a, javnu dostupnost njihovih ocjena natječajnih prijedloga u postupku odlučivanja o javnim potrebama u kluturi i jasno obrazloženje ministra ako se s nekim ocjenama KV-a ne slaže.
Nakon ove "nemile scene" mogli bismo se zapitati što bi se dogodilo kada bi pravila igre bila uspostavljena tako da članice i članovi KV-a budu zaista nezavisni spram ministra: dijametralno suprotno od Hasanbegovićevog rješenja, po kojem bi članovi KV-ka koje je imenovao neki ministar morali ponuditi ostavku nakon što taj ministar izgubi vlast. To bi značilo dosljedno uvažavanje načela checks and balances u kulturnoj politici. Možda bismo češće prisustvovlti sličnim događajima, što bi u svakom slučaju povećalo razinu demokratičnosti u odlučivanju o stvarima kulturne politike, i općenito, bilo bi korisno sredstvo za ventiliranje hrvatske kulturne žabokrečine.
