Postaje uobičajeno da pristalice desno-konzervativnih ideja, iz redova društvenih i političkih znanosti svoje djelovanje zasnivaju na ideologiji ciničnog uma. Budući su najčešće serviseri i služnici interesa kapitala, često prelaze rubikon elementarnog intelektualnog poštenja, pa su, tobože u ime znanstvene i filozofijske istine, spremni i dobrano tu istinu zaobići, kako bi izmanipulirali ionako već dezorijentirane mase. Svjesno neistinom u ljudima ubijaju nadu u mogućnost svijeta, koji bi bio radikalno drugačiji (to jest bolji) nego što već jest. Time se ne samo potkopava, već i onemogućava jedna od elementarnih ljudskih emancipacija – politička demokracija. Nje pak ne može ni biti, ukoliko se vrši manipulacija masom, koja dovodi do pristanka na neslobodu, odnosno što je isto, do bijega od slobode.
Ideološko manipuliranje
Anđelko Milardović, na primjer, u napisu pod naslovom Sloboda ili sigurnost? (Vjesnik, Komentari, 22.07.2006.) par exellance falsificira i reducira pojam i smisao slobode.
Postavlja se pitanje: kome je spomenuti napis zapravo namijenjen? Stručnoj javnosti svakako nije, jer se u tom slučaju Milardović ipak ne bi usudio potpisati tekst, koji je i znanstveno-stručno i filozofski potpuno neutemeljen. Ako je tako (a jest) onda nam preostaje samo jedan zaključak: spomenuti tekst je napisan iz razloga ideološkog manipuliranja takozvanim običnim ljudima, čitaocima Vjesnika.
Zakučasto pitanje
Sa slobodom je stvar ipak zakučastija, pa Milardović misli da na tom pitanju može uspješno prodavati maglu. Filozofski problematizirati slobodu nije moguće u nekoliko redaka, pak se time ovdje nećemo ni baviti. Radije ćemo ukazati na Milardovićevu manipulaciju. Prije svega on sasvim reducira i trivijalizira smisao i pojam slobode, kako bi dokazao tezu o takozvanoj tranziciji kao prijelazu iz neslobode u slobodu, a s kojom građani sada ne znaju što započeti. Tvrdnjom da danas ima slobode Milardović pokazuje da pojam slobode ne da ne razumije, već da ga zloupotrebljava u svrhu onemogućavanja svakog pokušaja izlaska iz horizonta izvanpovijesnog događanja. Ako se tvrdi da danas ima slobode onda se to ima analizirati, argumentirati i eventualno izvesti. No on to ne čini, smatrajući valjda da kao medijski i stručno eksponirana ličnost to niti ne mora.
Sloboda prije svega nije nikakvo stanje u koje se možemo ovako ili pak onako dovesti i nakon toga reći: mi smo sad slobodni. To bi bila negacija slobode. Sloboda je prije svega proces, neprekinuto kretanje. Ona je praksa, a čovjek jest slobodno biće prakse. To sad nećemo posebno razlagati, ali ćemo reći da sve to nema veze s Milardovićevim shvaćanjem slobode. Tvrdnjom da su građani ove zemlje sada napokon slobodni, on pojmu slobode daje sasvim ograničeno značenje, jer pod tim isključivo misli na uspostavljanje hrvatske države i na uspostavljanje, kako ga on zove, ekonomskog sistema slobode i tržišta, a ipak tim svojim okljaštrenim pojmom slobode barata kao egzistencijalnom i temeljnom vrijednosti.
Bogati satrapi
Nakon perioda tokom kojeg se građanska država zbog intenzivne klasne borbe, u neku ruku pokušavala približiti Hegelovoj ideji o državi kao garantu slobode čovjeka-pojedinca, odnosno, nastojanju da se država u političko-pravnom aspektu shvati kao instrument prevladavanja bitnih protivuriječnosti, koje na društveno-političkom planu razdiru građansko društvo u njegovu temelju, danas je u toku razgradnja takve države i svođenje cjelokupnih društvenih odnosa na princip: Homo homini lupus. Rješenje, međutim, nije ni u jačanju države. Država je, naime, historijska kategorija, nastala kao proizvod i rezultat klasnih interesa. Ona je oruđe represije vlasničke, vladajuće klase. Samim time ona i ne može (niti je ikada mogla) biti medium razrješenja suprotnosti i protivurječnosti tih istih klasnih interesa, pogotovo ne u današnjem trenutku građanskog društva, u kojem su ove protivurječnosti ekstremno zaoštrene. Shodno tome o nekakvoj socijalnoj koheziji društva ne može biti ni govora. Država je izraz i realizacija faktičke neslobode, kako čovjeka kao pojedinca, tako i društva u cjelini. Ona je surogat slobode, a kao zajednica je iluzorna. Ona je posrednik između čovjeka i njegove slobode. Sam Marx je to lijepo formulirao iskazom, da država može biti slobodna država, a da čovjek u njoj i od nje ne bude istinski slobodan čovjek. Upravo su tu činjenicu građani Hrvatske i te kako osjetili na svojoj koži, nakon što su u procesima restauracije kapitalizma totalno opljačkani i de facto razvlašćeni.
Bitni raskorak
U postojećim klasno strukturiranim društvima, u otuđenim i postvarenim uvjetima života, blagostanje i sloboda su u bitnom raskoraku u smislu, da se čovjek možda i može osjećati sretan i zadovoljan u materijalnom smislu, ali ujedno i imati osjećaj gubitka ljudskog dostojanstva i stvarne slobode uz stalni popratni osjećaj životne praznine. No čovjeku nije primjereno da živi u takvom raskoraku. Čovjek stremi ka blagostanju i slobodi istovremeno, pa je ultimativna čovjekova potreba: realizacija jedinstva, a ne suprotnosti ili čak isključenja materijalnog blagostanja i sreće s jedne strane i slobode s druge. To znači da pored želje za bogatim i sretnim životom, čovjek želi biti i slobodno biće, oslobođeno ponižavanja i prisile od strane vlasti i čovjeku otuđena bogatstva, odnosno kako kaže E. Bloch: ....nema ljudskog dostojanstva bez nestanka bijede, ali ni sreće primjerene čovjeku bez nestanka stare i nove podložnosti (E. Bloch, Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1977.) No, na ovom je mjestu odmah nužno istaknuti i slijedeće Blochove riječi: Nije održivo da je čovjek od rođenja slobodan i jednak. Nema nikakvih urođenih prava, ona su sva stečena ili se još moraju u borbi steći. Uspravni hod bio je tek obdarenost za nešto što se mora izboriti; i noj ide uspravno, pa ipak zabada glavu u pijesak (E. Bloch, ibid).
Bitka za moć
Etički kapitalizam
Elementarne slobode i prava nedostatne su, ukoliko nisu nadopunjene socijalnom i ekonomskom slobodom, jer onda sva retorika u raznim deklaracijama i ustavima za najveći dio čovječanstava nema nikakvog značenja. Napose je zazivanje takozvanog etičkog kapitalizma izraz krajnjeg cinizma, jer pretpostavlja mogućnost pravednog kapitalizma, što pak je contradictio in adjecto. Privatno vlasništvo kao kapital jest uzrok svih zala ovog svijeta.
Izlaz iz te pervertirane situacije može biti samo radikalan u smislu Marxova kategoričkog imperativa: preobratiti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, ostavljeno, odvratno biće, što pak znači: revolucionarnim dokidanjem otuđenja i socijalnog deklasiranja uspostaviti solidarne, zajedničke životne uvjete. To pak je moguće samo ukidanjem kapitalističkih društvenih odnosa izrabljivanja i stvaranjem slobodne zajednice društvenih proizvođača u kojoj bi slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjetom slobodnog razvoja sviju (K. Marx, Komunistički manifest). Upravo takav cilj, na tragu radikalnog Marxovog mišljenja revolucije, imao bi biti ona esencija kojoj svaka borba za ljudska prava i slobodu ima težiti. Sve drugo je lutanje u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku.
Vladavina ološa
Nešto o nostalgiji za sigurnim vremenima. Svaka je nostalgija sjećanje na nešto što je bilo ugodno, a prošlo je i više ga nepovratno nema. Nije, naime, moguće osjetiti nostalgiju u odnosu na nešto proživljeno, a što je bilo neugodno. To nekako svatko zna i iz vlastitog iskustva. Takozvani optimizam memorije svakako ima utjecaja na formiranje osjećaja nostalgije, posebno onda ako je sadašnjost brutalna (a ova naša je svakako takva). No ipak bi bilo prilično trivijalno nostalgiju o kojoj govorimo svesti samo na taj samozavaravajući sindrom optimizma memorije, odnosno gledanja na prošlost kroz ružičaste naočale. Što je dakle uzrok pojave te nostalgije usprkos silno razmahane antisamoupravne i antisocijalističke histerije?
Kritičari nostalgije namjerno zaboravljaju, da je njen uzrok u petnaestak godina dugom i za većinu po egzistenciju opasnom besperspektivnom životarenju u uvjetima vladavine ološa. Stoga je sasvim legitiman stav, kako onih ljudi koji misle drugačije od doktrine nametnute sredstvima moći, tako i onih takozvanih običnih ljudi-građana, koji osjećaju drugačije. Ljudi, koji pokušavaju nekako preživjeti u uvjetima krajnje pauperizacije i gušenja elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak najbolje znaju kada im je bilo bolje i zašto im je bilo bolje. Nije uopće bitno, što većina ljudi nije u mogućnosti jasno artikulirati tu nostalgiju.
Bitan je jedino taj moment osjećanja, sjećanja i budnog sanjanja o nečem što je bilo ili pak još nije bilo i što je poželjno da bude. Radi se tu o nečem doživljenom i duboko usađenom u ljude ovih prostora. Što više, radi se o nečem, što je još daleko važnije, a moglo bi se nazvati - sjećanjem na utopiju, odnosno svojevrsnim sjećanjem na budućnost. Upravo je taj momenat važan: pojavljivanje tih fragmenata, koji su u prošlosti predstavljali tendenciju, odnosno mogućnost budućnosti. To bi imalo biti sjećanje na mogući čovjekov svijet u kojem ne bi bilo gazdi i svega onog što gazde znače; to je sjećanje na mogućnost i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. No, to sjećanje na utopiju svakako jest svjedočenje i garant da nema i ne može biti stvarnog oproštaja od utopije. To možda nekom i nalikuje na slamčicu spasa, no odražava upravo ono što se uvijek nastoji previdjeti i sakriti: čovjeka koji upravo zato što je nesavršeno biće, jest biće mogućnosti, pa time i re-evolutivno, dakle revolucionarno odnosno slobodno biće prakse (premda se za tu slobodu uvijek iznova treba izboriti). Dakako, da nije tako danas bi svi bili još uvijek u - pećini., jer: Utopijsko je tako otvoreni bezdan postojećeg, dakle faktičke zbilje, u kojemu se svagda iznova kroji njezina sudbina da bude ili ne bude, ovo ili ono, po principu onoga što još nije, i što sama zbilja još nije. Utopijska “dimenzija” održava zbilju u onome što ona jest i što postaje samo time što je stalno stavlja u pitanje po principu njezine vlastite mogućnosti i budućnosti. I još: Bez utopijske dimenzije – a to sada nije samo jedna od dimenzija, nego sam temelj povijesnoga i njegova mogućnost – bilo koja zbilja: prošla, sadašnja, postojeća, faktička, ova i ona, ili buduća bila bi ne samo puko vegetiranje na pretpostavci golog životinjskog samoodržanja (kao što se to zbiva u građanskom svijetu na pretpostavci političke ekonomije), nego i totalna besmislenost života bez duha, što je samoj ljudskoj prirodi bitno neprimjereno i kao takvo neizdrživo. (M. Kangrga: Zbilja i utopija, Čovjek i svijet, biblioteka Razlog, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1975.).
Dr.sc. Saša Blagus viši je znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković
