Vatrogasac napao vatrogasca, no napad nema veze s tim što su oni kolege, a niti s njihovim međusobnim odnosom. Pa s čime ima? Sa razumijevanjem pojma vatrogasac, upravo s tim.To je poruka vatrogasca slomljena nosa. Njemu je jasno bilo što činiti. Jedna je stvar slomljen nos, a sasvim druga ogoljena ispraznost. Sakrivena iza časnog poziva
Jedan je branio ljude od napada, drugi je te iste ljude napadao. Zašto ih je napadao? Odgovor je jednostavan iako ne potpun – jer on zapravo nije vatrogasac. Gasiti vatru i biti vatrogasac nije isto. Liječiti ljude i biti liječnica nisu sinonimi. Učiti ljude i biti učitelj, glumiti i biti glumac, pisati u novinama i biti novinarka, ima podudaranja, no bitna je razlika.
Ne govorim samo o profesiji, o pozivu govorim. Mnogi su vatrogasci neprofesionalci – oni ne žive od toga svoga – poziva, bar ne financijski, mnogi vjerojatno da, duhovno. Biti vatrogasac je plemenit poziv, traži žrtvu, odgovornost, empatiju, spremnost da se stavi glava u torbu, odličnu suradnju, uigranost, timski rad gdje svatko zna što mu je raditi i da, skromnost. Ništa od toga ne vidim u noćnom napadu, ispražnjenom od bilo kakvih ljudskih vrlina.
Zato, ne zamjerite, nije vatrogasca napao kolega. Poremetilo nam se sve to oko zanimanja, profesije, poziva, opisa radnog mjesta, titule, ponajmanje je u jeziku problem. Okruženi smo s izrazitom degradacijom svih onih naših identiteta koji govore o tome kako doprinosimo zajednici, kako drugima činimo život lakši, sigurniji, bolji. Potiskivanje identiteta koji ne ističu lojalnost Kolektivu je na djelu. Njihovo razvodnjavanje.Ponavljam, "reći ono što misliš", jer podjednako su važna oba glagola, i "reći" i "misliti"
Koliko prodavačica poznajete? Ne mislim nužno na ime i omiljenu im boju, već na to da možete odmah neku osobu identificirati kao prodavača/icu. Što jest razlika od osobe koja vam prodaje nešto. Ova potonja obavlja neke radnje potrebne da se prodajna transakcija obavi. Prodavač razumije što prodaje, poznaje svoju robu ili usluge, ima znanja i želje da spoji vašu potrebu i mogućnost s onim što vam treba, a on/a vam može prodati.
Učitelj i učiteljica su zanimljivi pojmovi, danas na kraju školske godine, da ih se sjetimo. Naime, na to smo spali kao društvo, učitelja se – prisjećamo. Ili im lupimo opomenu pred otkaz kada nas podsjete da je biti Učitelj/ica poziv, častan. Poziv koji uključuje osobnu posvećenost, spremnost na razmišljanje, na propitivanje, na iskoračivanje izvan zadanog i poznatog, što i jest možda najbolja definicija učenja.
Učitelj odgaja i kada obrazuje, način na koji unosi znanje u svoj prostor s učenicima je odgoj. Kako komunicira, kako iskazuje (ili ih sakriva, jer ih ljudi nemaju ) emocije, kako važe koju će ocjenu tko dobiti. Sve je to odgoj, a ocjene su sve osim vjerne slike znanja i sposobnosti neke osobe. Kao učitelj sam znao reći da se najviše uzdam u onu djecu koja su prolazila s vrlo dobrim ili dobrim, ne isključujući ni druge, baš zato jer su ocjene poput novca, mjerilo vrijednosti nečega što se niti može, niti smije vrednovati.Poremetilo nam se sve to oko zanimanja, profesije, poziva, opisa radnog mjesta, titule, ponajmanje je u jeziku problem. Okruženi smo s izrazitom degradacijom svih onih naših identiteta koji govore o tome kako doprinosimo zajednici, kako drugima činimo život lakši, sigurniji, bolji
Naš je Učitelj postavio neka pitanja koja se u pristojnom društvu ne postavljaju. Vezano uz temu koja se smije diskutirati samo na jedan način. Naglašavajući prešućeno i neizrečeno, kao da traganje za znanjem uključuje nepoznata područja. Naš se Učitelj zaigrao pa je na trenutak povjerovao da naša Škola zahtjeva od svojih Učitelja da budu baš to.
Ne ljudi koji ispunjavaju zadatke unutar odgojno-obrazovnog procesa propisanog od nadležnih autoriteta, već ljudi koji sami uobličuju što Učenje jest, spoznavanje, traganje, lutanje, igranje, izazivanje moćnih, testiranje zadanih obrazaca, propitivanje sloboda, trenutnih istina.
Siguran sam da nema baš veze što naš Učitelj predaje informatiku. Znam mnogo prosvjetnih radnica koji predaju razne predmete i sjajno otjelovljuju Učiteljice, kojih se sjećamo i zahvalni smo i kada smo u mirovini.
No kako je to kada predajete baš informatiku, a intenzivno svjedočite procesu u kojem se narušavaju elementarna znanja prijenosa informacija, njihovog prikupljanja, obrade, pohrane, dostupnosti, prezentacije i interpretacije. Možda kao da ste Vozač pa gledate kako kamion s 90 km/h gazi djecu, sretnu jer se mogu malo rastegnuti nakon duge vožnje busom?Biti vatrogasac je plemenit poziv, traži žrtvu, odgovornost, empatiju, spremnost da se stavi glava u torbu, odličnu suradnju, uigranost, timski rad gdje svatko zna što mu je raditi i da, skromnost. Ništa od toga ne vidim u noćnom napadu, ispražnjenom od bilo kakvih ljudskih vrlina
Ili je to kao da ste Pekar pa gledate kruh koji nije nimalo ono što je Isus lomio sa svojim učenicima već je razorna tehnološka kemija koja s nutricionizmom ne želi ni razgovarati ? Osiliti se danas reći ono što misliš je toliko neuobičajeno da mi ne znamo kako na to reagirati.
Ponavljam, "reći ono što misliš", jer podjednako su važna oba glagola, i "reći" i "misliti". Što kada netko kaže, napiše ono što misli? To je u redu dok je u skladu s društvenim vrijednostima, ali nimalo ako odudara od njih ili ih provocira. Kako znamo koje su društvene vrijednosti ? Iz Ustava ili zakonodavstva usklađenog s europskom pravnom stečevinom? Možda ako vam je to pitanje na fakultetu, no inače – ne, to je krivi put.
Društvene se vrijednosti iščitavaju na drugim mjestima. U neuređenim društvima. Kao našem. One se promoviraju ili osuđuju od strane državnih dužnosnika, skoro sam napisao i uglednika, što je jedan potpuno drugi pojam. Pojavljuju se, ističu, ponavljaju u najgledanijim terminima najgledanijih medija, nalazimo ih u stavkama troškova naših zajedničkih proračuna, u praksi naših sudova, u ponašanju policajaca, na masovnim okupljanjima.
Opisujem li upravo sva ona mjesta na kojima nema učitelja, učenja, znanja, osim u tragovima? Niti vatrogasaca, pogotovo ne u doba pripreme za sezonu požara, još manje kada im treba dati odštetu za invalidnost.
Tko je koga napao neki dan u Supetru? Mladi ljudi mlade ljude? Domaći došljake iz drugog dijela iste zemlje? Besposleni one koji rade? Čuvari Istine, ljude koji bi ju potencijalno mogli ugroziti? Traumatizirani, asocijalni, bolesni sugrađani naši da nam kažu da je nacionalizam zloćudni virus?Društvene se vrijednosti iščitavaju na drugim mjestima. U neuređenim društvima. Kao našem
Vatrogasac je išao gasiti plamen mržnje, jer to vatrogasci čine – gase plamen, ali gase i mržnju. Političari su propustili gasiti taj plamen, jer kada je mržnja u pitanju, taj je plamen njima važan. Vjerujem da to nije ni svjesna reakcija, namjerno poticanje zla svojim nečinjenjem. Još gore, ona je podsvjesna, to se naprosto ne radi danas u Hrvatskoj ako si političar/ka.
Zato je važno pažljivo slušati i osluškivati sve one koji su ili žele ući u politiku. Važno ih je znati slušati i htjeti prepoznavati što nam oni točno govore i kako, a o čemu šute. Gdje im je strast i eros, a gdje samo "osuda svih zločina". Moramo jedni drugima pomagati u tom osluškivanju. Kako bi od silne magle mogli jasno razumjeti o čemu se radi.
To je poruka vatrogasca slomljena nosa. Njemu je jasno bilo što činiti. Jedna je stvar slomljen nos, a sasvim druga ogoljena ispraznost. Sakrivena iza časnog poziva.
