Cvijeta Biščević, Gordana Dragičević i Dražena Pavlović Lučić permakulturne su aktivistice i članice Parkticipacije koja je, zajedno s partnerima, pokrenula inicijativu za javni park na zagrebačkoj Kajzerici - kvartu koji doslovno nema javni park. U sklopu budućeg parka predlaže se i koncept urbanog voćnjaka, što je novina za Zagreb i nešto što bi za lokalnu sredinu predstavljalo iskorak i korak sa suvremenim kretanjima krajobrazne nadogradnje i održivosti gradova.
Možete li pojasniti koncept urbanih voćnjaka?
Cvijeta: Urbani voćnjaci su specifičan oblik javnog parka kojim se redefinira namjena prostora rezerviranog za odmor i rekreaciju građana. Urbani voćnjaci nude nov sadržaj i omogućavaju formiranje drugačijih, dodatnih, aktivnosti u javnom prostoru od onoga na što smo obično navikli – poput recimo edukacije o jestivim trajnim kulturama, što može oživjeti interes za tradicijom i očuvanjem autohtonih kultivara, odnosno pobuditi interes za voćarstvom i obnovom znanja i vještina kultiviranja voćaka.
Kao drugačije oblikovani javni prostori s edukacijskim karakterom koji uključuju trajne jestive kulture, urbani voćnjaci doprinose ne samo ljepšoj Što je potrebno uložiti da jedna voćka izraste u zdravo stablo koje će davati plodove? Energiju, pažnju i vrijeme – iste elemente koje ulažemo u odgajanje ljudskih bićaslici grada, već i prepoznatljivosti i lokalnoj posebnosti kvarta/četvrti, a ujedno pružaju i utočište životinjskim vrstama čija su staništa sve više ugrožena u urbanoj sredini. Također, doprinose i podizanju svijesti o lokalno uzgojenoj hrani i drugačijim prehrambenim navikama.
Od kada je gradova, stanovnici urbanih sredina pokušavaju ostvariti dijalog s prirodom kroz uređenje parkova, perivoja, šetnica, igrališta, kroz uspostavu rekreacijskih površina, botaničkih i zoloških vrtova, ili barem kroz uzgoj sobnog bilja, balkonskog cvijeća te držanje životinja kao kućnih ljubimaca. Pojačana stihijska urbanizacija i doslovna betonizacija prostora u posljednjih nekoliko desetljeća drastično su smanjile broj slobodnih, svrsishodnih, sadržajnih i/ili uopće planskih zelenih površina što je generacije urbanih stanovnika još više udaljilo od prirode. Iz intrinzične ljudske potrebe za uspostavom dijaloga s prirodom proizlazi potreba za većim brojem zelenih površina, a u suvremenim gradovima često nam sve više nedostaje prostor za kontakt s prirodom i drugim ljudima. No, javlja se i sve veća potreba za novim i drugačijim kreativnim sadržajima koji nisu samo u funkciji odmora i rekreacije, već i regeneracije bioraznolikosti koja je vitalna za našu vlastitu dobrobit; bioraznolikost nam daje kisik, čistu vodu, stvara humusno tlo, reciklira ogromne količine zagađenja koje svakodnevno proizvodimo, a kroz fotosinDobar primjer je grad Seattle, gdje se s promjenom gradske politike korištenja zelenih površina i ukidanjem zabrane prikupljanje voća i druge hrane dodatno potaknulo osnivanje sve većeg broja društvenih urbanih voćnjaka tezu i mikrobiološku aktivnost pohranjuje velike količine ugljika iz zraka u biljke i tlo. Urbani voćnjak je, dakle, mjesto gdje smo u javnom prostoru grada izloženi drugačijem iskustvu koje nas uči gledati prirodu i uočavati cikluse rasta, razvoja i sazrijevanja.
Dražena: Također urbani voćnjaci mogu biti odgovor kako nadopuniti današnje parkovne površine, oživjeti njihove travnjake, dijelom zamijeniti postojeće ukrasno bilje, čije je održavanje potpuno nerazumno budući da iziskuje velika ulaganja za kakav-takav opstanak tog zapravo osiromašenog i pesticidima onečišćenog lošeg oponašatelja prirode. Tako, uz uzgajanje svoje hrane u gradskim vrtovima, s urbanim voćnjacima dodatno proširujemo priču o "jestivim gradovima" - jer urbani krajolik može biti i jedna vrlo produktivna tvornica hrane - sve od vlastitog balkona do javnog parka.
Cvijeta: Urbane voćnjake i vrtove vidimo i kao metafore za kultiviranje ljudskih bića. Što je potrebno uložiti da jedna voćka izraste u zdravo stablo koje će davati plodove? Energiju, pažnju i vrijeme – iste elemente koje ulažemo u odgajanje ljudskih bića. Kao i biljke, mi rastemo, učimo, mijenjamo se i prilagođavamo promjenama oko nas. Mijenjajući sebe, mijenjamo svijet, pa tako i kultivirajući hranu, zapravo, kultiviramo zajednicu, a samim time i grad. Urbani voćnjaci i vrtovi mogli bi omogućiti uzgajanje nekih novih kultura.
Kakva je danas praksa s voćkama u javnom prostoru Zagreba?
Dražena: Znamo da danas na gradskim zelenim površinama ponajviše rastu ukrasne vrste biljaka - od jednogodišnjih cvjetnica do grmolikih i drUrbani vrtovi: Nije prvi, a vjerojatno ni zadnji put da si Grad prisvaja zaslugu za projekte koje zapravo iniciraju građanivenastih trajnica čija je glavna uloga da zadovolje "estetske" norme hortikulturnog uljepšavanja grada. Tako još uvijek prisutna, po gradu raspršena, stabla starijih voćaka možemo tumačiti kao naslijeđe iz vremena kada je postojala praksa njihove sadnje ili koja su se sa širenjem urbanih površina ostavljala, kao preostatak tadašnjih (prigradskih) voćnjaka. Zanimljivo je pogledati i u Odluke o komunalnom redu, gdje se primjerice u verziji iz 1997. godine izričito zabranjuje branje jestivih plodova kako bi se spriječilo uništavanje javnih zelenih površina, dok se s naknadnim izmjenama, iz 2008., ta začudna "zaštitarska" odredba izbrisala, pa tako danas korištenje plodova gradskih voćki nije jasno definirano.
Ova službena percepcija položaja voćki u zagrebačkom gradskom zelenilu odražava i još uvijek najzastupljeniji pristup njegovih stanovnika, gdje se voćke u gradu ne koriste kao hrana, već se plodovi prepuštaju propadanju. Dobar primjer drukčijeg pristupa je grad Seattle, gdje se s promjenom gradske politike korištenja zelenih površina i ukidanjem zabrane prikupljanje voća i druge hrane dodatno potaknulo osnivanje sve većeg broja društvenih urbanih voćnjaka i to često na do tada nekorištenim gradskim zemljištima. Naravno i u ovom slučaju su prvo sami ljudi - gradske zajednice, preuzeli inicijativu za proširivanjem već prisutne urbane poljoprivrede i na voćke. Danas u Seattleu možete prošetati, i pritom pojesti pokoje voće, u gradskoj jestivoj park-šumi. Povratkom na još neke značajke ove teme za Zagreb, šetnjom po njegovim kvartovima možemo zaIz permakulturnog aspekta je bitno smanjenje ekološkog otiska grada i lokalizacija - hrana koja raste u kvartu, koju donosimo do stola pješice, a ne baca se ništa jer se ubere samo onoliko koliko nam treba mijetiti da su u privatnim dvorištima voćke mnogo češće, dok način kako se koriste za sada razumljivo isključivo ovisi o samim vlasnicima. Govoreći o najzastupljenijim vrstama u postojećim javnim i privatnim zelenim površinama to su trešnja, višnja, šljive, glogovi, dud, te one s orašastim plodovima - orah i lijeska.
Za prvi zagrebački urbani voćnjak zagovara se lokacija budućeg javnog parka na zagrebačkoj Kajzerici. Kvart je to bez javnog parka, a inicijativu za park pokrenuli ste s više partnera. O kakvoj je inicijativi riječ?
Gordana: Radi se o inicijativi više partnera: osim Parkticipacije tu su kvartovska udruga ZaKaj? Za Kajzericu!, te platforma 1POSTOZAGRAD , projekt Ars Publicae i Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata, a ključno je upravo da na Kajzerici već postoji aktivna i odlučna grupa građana koja je spremna zagovarati ovakvu pozitivnu promjenu u svojem kvartu. Parkticipacija je uvijek spremna podržati kvalitetne kvartovske inicijative.
Svaki kvart, a to se ponajprije odnosi na gusto izgrađena nova naselja u kojima se nije vodilo računa da ostane dovoljno slobodnih zelenih površina između zgrada, treba javne površine za zajedničko korištenje. Jedan od osnovnih uvjeta da se zajednica poveže je postojanje upravo takvih zajedničkih prostora - kao što je javni park. Inicijativa na Kajzerici za javni park predlaže posljednju preostalu zelenu površinu u naselju i bilo bi racionalno od Gradskih vlasti da također podrže ovu inicijativu konkretnim odlukama - oko otkupa ili zamjene parcela koje još nisu u gradskom vlasništvu, te prenamjene zemljišta u zelenu površinu /javni park (Z1).
Čak i više bitno od toga što će se točno ostvariti u takvom parku - da li će to biti vrtovi, voćnjaci, ili samo prostor za rekreaciju i odmor - je da zaSljedeći koraci bi trebali biti prema uspostavi zajedničkih vrtova kojima upravljaju sami građani kroz vijeća vrtovajednica aktivno sudjeluje u osmišljavanju sadržaja i da se ostvari ono što je za tu zajednicu važno. Nema potrebe određivati "top-down" što jednoj zajednici treba. Ako građani kažu da im treba park s voćnjakom o kojem bi se oni zajednički brinuli, onda bi se trebalo ići u tom smjeru.
Gradonačelnik Bandić, odmah po puštanju iz pritovora, pojavio se na Kajzerici i najavio izgradnju crkve s pratećim sadržajima na mjestu za koje se zagovara javni park.
Gordana: Treba jasno istaknuti da za sve potencijalne izgradnje postoji slobodna zona u budućem fizičkom središtu kvarta, pored nove škole, pa je i utoliko svaka namjera gradnje na doslovno jedinoj zelenoj površini i to usred najgušće naseljenog dijela kvarta - neprihvatljiva.
Zanimljiv je podatak da Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučuje minimum od 9 kvadratnih metara zelenila po stanovniku u gradovima. S obzirom da na Kajzerici živi oko 5000 stanovnika, a ova zadnja veća zelena površina preostala za park je nešto manja od 15 000 Nije prihvatljiva sadašnja situacija u kojoj komunalni redar može narediti vrtlarima da "počiste korov" s vrta, ako vrtlar namjerno uzgaja koprivu ili gavez kao izrazito korisne jestive i ljekovite samonikle biljkem², vidimo da čak to nije niti približno dovoljno prema preporuci i da bi bilo nedopustivo da se išta na toj površini gradi. Kajzerica treba javni park!
Najvećim dijelom zahvaljući Partkicipaciji, Zagreb je 2013. godine, po prvi put u povijesti, dobio mrežu gradskih vrtova. Projekt je Grad nekorektno prisvojio pripisujući si sve zasluge pritom uopće ni ne spominjući građansku inicijativu koja im je projekt servirala i na provedbu ih na neki način i „prisilila“ kroz ekstenzivnu kampanju. Pritom svakako nedvojbeno jest uspjeh da se mreža vrtova Zagrebu dogodila. I u ovom slučaju došlo je do potvrde toga da napredne ideje u grad i Republiku zapravo unose upravo nevladine i to sto posto volonterske inicijative kojima je pogonsko gorivo jednostavno strast. Kako danas gledate na činjenicu da je tada započet trend i da sada svake godine sve više gradova u Hrvatskoj ima društvene vrtove?
Gordana: Nije prvi, a vjerojatno ni zadnji put da si Grad prisvaja zaslugu za projekte koje zapravo iniciraju građani - a u ovom slučaju se radilo o relativno jeftino ostvarivom projektu koji može donijeti puno političkih bodova. Još početkom 2013. Gradske vlasti su javno tvrdile da je to nemoguće ostvariti, a još jednom je dokazano da je uz političku odluku - naročito neposredno prije izbora - sve moguće!
Žao nam je da se nije više surađivalo s građanima oko uspostavljanja modela vrtova, a tu čak ne mislimo direktno na suradnju s Parkticipacijom, nego s građanima iz kvartova u kojima postoji potreba za vrtovima, ali bez obzira na sve izrazito je pozitivno da su se vrtovi "pokrenuli". Lavina se zakotrljala, već je velik broj gradova u Hrvatskoj pokrenuo procedure za dodjelu zemljišta građanima za urbano vrtlarenje i ono što je najbitnije u svemu je da stanovnici gradova sada imaju priliku saditi svoju zdravu hranu u mjestima stanovanja. To je izrazito važno kako iz ekonomskog aspekta, tako s aspekta društvene kohezije i povećanja kvalitete življenja u gradu. Također, ono što je nama iz permakulturnog aspekta možda i Cilj je uspostava vrtova u svim kvartovima, pa čak i onima koji su bliži urbanom centru. Mogućnosti uvijek postoje ako dovoljno fleksibilno promatramo zatečenu situacijunajbitnije, je smanjenje ekološkog otiska grada i lokalizacija - hrana koja raste u kvartu, koju donosimo do stola pješice, a ne baca se ništa jer se ubere samo onoliko koliko nam treba i svatko tko sam nešto uzgoji to zna više cijeniti.
Dražena: Važno je i jer se postupno mijenja i viđenje položaja vrtova u gradskim sredinama. Stavljajući sa strane primjetnu i podosta površnu medijsku popularizaciju urbanih vrtova kao svojevrsne dnevne "lake teme", ipak je bitno da se i pomoću sve veće medijske vidljivosti ta poopćena redukcionistička podjela grad-selo i kakve aktivnosti isključivo kojemu pripadaju polagano nadilaze. Tako postajemo i bliži razmišljanju i djelovanju da grad postupno, koliko može, sve više hrani sam sebe, umjesto da proždire sebe i sve oko sebe.
Koji bi bili daljnji koraci oko sadnje hrane u gradu?
Gordana: Sljedeći koraci bi trebali biti prema uspostavi zajedničkih vrtova kojima upravljaju sami građani kroz vijeća vrtova što je od početka bio prijedlog koji smo zagovarali, u kojima sami odlučuju kolika je veličina parcele koju mogu ili žele obraditi, te što na njoj raste. Recimo nije prihvatljiva sadašnja situacija u kojoj komunalni redar može narediti vrtlarima da "počiste korov" s vrta, ako vrtlar namjerno uzgaja koprivu ili gavez kao izrazito korisne jestive i ljekovite samonikle biljke od kojih se spravlja organsko gnojivo ili ostavlja dio vrta prekriven maslačkom koji rahli tlo.
Također uspostava vrtova u svim kvartovima, pa čak i onima koji su bliži urbanom centru. Mogućnosti uvijek postoje ako dovoljno fleksibilno promatramo zatečenu situaciju - od sadnje na krovovima i u mobilnim posudama u gradskim dvorištima, do sadnje voćaka i ostalih jestivih biljaka Primjer održavanja Battery Parka u New Yorku nam pokazuje kako je moguće lokalno zatvoriti krug proizvodnje hrane i organskog održavanja javnog parka umjesto onih isključivo ukrasnih. Jestiva hortikultura je itekako prisutna u velikim svjetskim gradovima. Odličan primjer je Berlin u kojem se odlukom Grada na javnim površinama sade isključivo jestive biljke, a voćke su naročito pogodne za sadnju u gradu, jer plodovi ne upijaju teške metale. Pokazuje se da sugrađani lako zavole i nauče paziti svaki samoinicijativno nastali urbani mini-vrt, dok se vandaliziraju i zatrpavaju smećem uglavnom samo klonirani travnjaci s klupama i slično.
Inače hortikultura koja je isključivo ukrasna je relativno novog vijeka i izvorno plod hohštapleraja. Još uvijek postoje nacrti i opisi renesansnih i srednjevjekovnih vrtova koji su bili izrazito estetski atraktivni, ali sadržavali su isključivo jestive biljke. Mnoge jestive biljke su ujedno i lijepe! S druge strane, u našim krajevima su se tradicionalno sadile cvjetnice u povrtnjacima kao biološka zaštita povrća od štetočina i postojalo je razumijevanje o spajanju lijepog s korisnim. Inzistiranje na sadnji isključivo nejestivih odnosno nekorisnih biljaka je besmisleno, tim više što su neke "ukrasne" vrste poput tise vrlo otrovne, a time i potencijalno opasne za djecu, a neke „ukrasne“ biljke popularne u urbanoj hortikulturi zapravo su poprilično ružne - koliko puta ste po gradu primijetili polu-osušene čempresolike grmove i zapitali se čemu to služi?
Pristup oblikovanju krajobraza u urbanim sredinama prolazi veliku promjenu paradigme urbaniteta, no promišljanja i oblikovanja krajobraza u Hrvatskoj je na prilično zastaloj razini, osobito u kotekstu održivosti. U zagrebačkom slučaju primjer je npr. Bundek, lišen svih grmašica, a time i ambijenata itd. Za primjer, u londonskim gradskim parkovima, a to uključuje i one najpovjesnije, između ostaloga, ostavljaju se zone za divlju travu tj. autohtoni i prirodni rast. Gdje je problem u uvažavanju i primjeni pogresivnih shvaćanja, zapravo suvremenosti u tom vidu kulture prostora?
Cvijeta: Krajobrazno uređenje i održavanje zelenih površina u Hrvatskoj još se uvijek velikim dijelom oslanja na tradiciju i kulturu davno prošlih Nemamo ništa protiv sudjelovanja u aktivnostima koje imaju budžet, a niti protiv eventualne profesionalizacije u budućnosti, ali izgledno je da će javne kampanje kakve radimo uvijek biti sto posto volonterske i to nam je u reduvremena. Ne misilm pod time planiranih i osmišljenih povijesnih perivoja i parkova, već da se uglavnom koriste neautohtone sorte uslijed još uvijek prevladavajućeg svjetonazora da je trava zelenija u tuđem dvorištu. Gradski prostor zorno odražava kulturu nekog vremena i odnos društva prema živom svijetu, a kako se ophodimo prema zelenim površinama, govori da još uvijek nismo nadišli automatizmom preuzete odrednice i uzorke povijesno istrošenih tradicija.
Dražena: Također se sve više unose strane vrste drveća, koje osim što zamjenjuju domaće vrste, međuostalim i voćke, predstavljaju i potencijalnu opasnost za ekološku ravnotežu prirodnih staništa. Jedan od novijih primjera je danas u hortikulturnom uređenju gradova sveprisutnija sjevernoamerička brzorastuća vrsta gledičije - stabla koje je na primjer posađeno u drvoredu Gajeve i Varšavske. Počela se širiti i van grada, te se sve više i to dosta agresivno širi u prirodi, poglavito u mladim šumama, te na napuštenim livadama, pašnjacima. Dodatno, kao jednu od najinvazivnijih vrsta trebalo bi spomenuti i pajasen, koji je došao iz Kine u Europu još krajem 18. stoljeća. Kao i u drugim urbanim sredinama, i u Zagrebu se jako proširio budući da se može ukorijeniti u doslovno zrnu dostupnog tla. Tako bi se prostodušno moglo ustvrditi da i dobro i dođe jer može razbiti beton i doprinijeti volumenu gradskog zelenila. No, zapravo ugrožava bioraznolikost, te je danas prisutan svugdje u Europi. Posebno se njegova invazivnost može primijetiti u krhkim ekosustavima, poput tipičnog mediteranskog, gdje uz obalu i na otocima zarašćuje nisku i mladu vegetaciju i tvori vlastite monokulture. Nadalje, za napomenuti je da osim što se svojim brojnim i laganim sjemenom širi vrlo brzo u okoliš, ljudi ga znadu u svojim dvorištima neovisno o ovome (neodgovorno) saditi, pod opravdanjem da brzo raste i stvara (kakvu-takvu) sjenu, i tome slično. Jasno je da bi s ovom praksom trebalo prestati i zapravo krenuti u svojevrsne radne akcije čišćenja površina od pajasena i pošumljavanja s domaćim – autohtonim vrstama, pri čemu bi se pripomoglo prirodnoj obnovi danas degradiranih staništa. U slučaju jadranskog područja Ideja je da zajedno s građanima pronađemo odgovarajuću lokaciju te pokrenemo novu inicijativu koja uključuje sudjelovanje neposrednog stanovništva u formiranju malog društvenog vrtato bi za početak bio primarno alepski bor u kombinaciji s grmolikim autohtonim vrstama. Oni bi postupno pripremili tlo i stanište za stabilnije i trajnije biljne zajednice s hrastom crnikom, vrstom drveća koja je nekoć tvorila guste komplekse šuma na obali.
Jedna od aktivnosti Parkticipacije je i zagovaranje izmjena zakona o hrani. O čemu je riječ? Kakve veze ima hrana s otpadom?
Gordana: Kao i u drugim razvijenim zemljama - a bez obzira na to što građani Hrvatske često vole sebe vidjeti kao zakinute, Hrvatska jest relativno razvijena i dobrostojeća zemlja - pojela nas je "kultura" konzumerizma i bacaju se sramotne količine hrane dobre za konzumaciju - nešto od toga propadne u hladnjaku jer redovno kupujemo više nego nam treba, nešto propadne u dućanu ili na tržnicama jer se ne proda, a nešto još i prije nego dospije do mjesta prodaje jer mnogo malih poljoprivrednih gospodarstava ne može konkurirati cijenom velikim prehrambenim tvrtkama, iako redovno nude kvalitetnije proizvode. S druge strane, kao i u većini bogatog svijeta velike su imovinske razlike između onih koji imaju dosta i onih koji imaju nedovoljno, pa smo svjedoci situacije u kojoj si velik dio stanovništva ne može priuštiti raznoliku prehranu, a to se naročito odnosi na svježe povrće i voće.
Što možemo napraviti po tom pitanju? Možemo naučiti cijeniti hranu tako da probamo nešto i sami uzgojiti, makar jednu blitvu ili malo salate u posudi na prozoru. Možemo s drugima podijeliti znanja oko uzgoja hrane i pokretati nove urbane vrtove. Ali možemo se, a i moramo potruditi da se hrana koja je već uzgojena, ne baci. Novi zakon o hrani uključuje i neke izrazito pozitivne pomake, kao što je ukidanje obaveze plaćanja poreza na doniranje hrane - plaćanje tog poreza je dosad većim tvrtkama bio glavni argument za bacanje neprodane hrane jer im se nije isplatilo te namirnice donirati, pa u bliskoj budućnosti očekujemo više suradnje s humanitarnim udrugama i socijalnim samoposlugama kako bi se ta hrana iskoristila i došla do onih kojima je najpotrebnija. Također su u izradi pravilnici bitni za prevenciju bacanja hrane, za koje se uzimaju u obzir potrebe zajednica u pojedinim mjesnim samoupravama, što je važno jer nisu potrebe i mogućnosti posvuda jednake. Međutim i dalje će neke stvari ostati neriješene, pa je na nama - građanima, da se organiziramo i pokažemo primjerom što se može, te zagovaramo dalje. Neprodano Parkticipacija otpočetka ima konsenzus da se nećemo baviti ničim čemu bi jedina svrha bila da se održi udruga, a razlog zašto postojimo je upravo društvena promjena kroz građansku samoorganizacijuvoće i povrće s gradskih tržnica i pekarski proizvodi od jučer bi se mogli iskoristiti u građanskim javnim kantinama ili čak gurmanskim "restoranima bačene hrane" koji su u inozemstvu sve popularniji, ali potrebni su nam zakoni koji omogućavaju osnivanje takvih.
Inače čak i ono što više nije dobro za konzumaciju, odnosno spada u organski otpad, može se korisno iskoristiti i nema razloga da se otprema na odlagalište otpada. Od otpadaka voće i povrća, te od vrtnog otpada (npr. otkos i lišće) može se na jednostavan način praviti kompost. Radi se o low-tech postupku koji svatko može prakticirati kod kuće. Idealno je ako imamo vrt, ali kompostirati se može i u gradu - na terasi, balkonu ili čak u stanu. Pravilnim kompostiranjem rješavamo se neugodnih mirisa koji se inače stvara truljenjem biootpada, a proizvodimo kvalitetan substrat za uzgoj biljaka. Kućno kompostiranje odnosno odvojeno prikupljanje biootpada na nivou grada bi moglo smanjiti količinu otpada na odlagalištu za 30 -40%, a dobili bismo novi resurs. Bilo bi idealno uzgajati povrće na kompostu koji smo proizveli na licu mjesta i tako zatvoriti krug hrane. Parkticipacija zagovara održiva i jeftina rješenja za održivi grad, pa nam je tako i kompostiranje jedan od prioriteta.
Cvijeta: Primjer održavanja Battery Parka u New Yorku nam pokazuje kako je moguće lokalno zatvoriti krug proizvodnje hrane i organskog održavanja javnog parka. Naime, površina parka od 10 hektara održava se isljučivo organski, dakle bez ikakve upotrebe sintetskih gnojiva, herbicida i pesticida, odnosno samo uz pomoć kontinuirane aplikacije komposta i kompostnog čaja, a park je, osim monumentalnog i povijesnog sadržaja, dom i urbanoj farmi koja služi za edukaciju građana, studenata i posjetitelja. Hrana koja se proizvede donira se školskim kafeterijama ili društvenom poduzeću koje distribuira hranu kamionima na lokalnoj razini zapošljavajući mlade deikvente i bivše zatvorenike, a sav eventualni višak hrane se kompostira zajedno s ostalim organiskim otpadom iz parka kako bi se subvencionirali ulazni troškovi programa.
Parkticipacija je jedna od najprogresivnijih i najuspješnijih aktivističkih grupa u Zagrebu. Sav rad je sto posto volonterski. Koji su vam još planovi?
Gordana: Nemamo ništa protiv sudjelovanja u aktivnostima koje imaju budžet, a niti protiv eventualne profesionalizacije u budućnosti, ali izgledno je da će javne kampanje kakve radimo uvijek biti sto posto volonterske i to nam je u redu. Parkticipacija otpočetka ima konsenzus da se nećemo baviti ničim čemu bi jedina svrha bila da se održi udruga, a razlog zašto postojimo je upravo društvena promjena kroz građansku samoorganizaciju.
Kampanja za kompostiranje će vjerojatno potrajati, jer se radi o temi koja je jednako nova kao što je to bio i prijedlog urbanih, društveni, vrtova bio prije nekoliko godina, a možda nije toliko na prvu atraktivna.
Spomenuti zakon o hrani bi trebao smanjiti količine bačene hrane, ali inicijative građana će i dalje trebati raditi na tome da se sve korisno iskoristi.
Cvijeta: Kao što nam i samo ime kaže (parkticipacija) – potičemo participaciju u javnom prostoru, odnosno promičemo oplemenjivanje prostora kroz suradnju i samoorganizaciju. Upravo smo pokrenuli i on-line formular za mapiranje potencijalnih lokacija za vrtlarenje u širem centru Zagreba. Ako poznajete neku dobru lokaciju za zajednički vrt, te ako želite vrtlariti, možete podijelite s nama informacije tako da ispunite formular. Kampanja je tek započela, a svi bismo voljeli da ne samo da rezultira velikim javnim parkom za Kajzericu, nego i da bude primjer građanskim inicijativama u drugim naseljima, te korak prema boljem planiranju izgradnje i razvoja gradaIdeja je da zajedno s građanima pronađemo odgovarajuću lokaciju te pokrenemo novu inicijativu koja uključuje sudjelovanje neposrednog stanovništva u formiranju malog društvenog vrta od samog početka.
U neku ruku se bavimo inspiriranjem i osnaživanjem ljudi. Ukazujemo na mogućnosti koje su svima pred nosom ali ih uzimamo zdravo za govoto ili ih ne primjećujemo jer su zapravo vrlo jednostavne. Ukazujemo i na to da je monokultura u društvenom smislu jednako štetna kao i monokultura u vrtu – ne postoji samo jedan način bivanja u svijetu i to je ok. Grad je kompleksni ekosustav, stanište za ljude, i jednako koliko je bitno paziti na bioraznolikost bilo kojeg ekosustava kako bi svi organizmi koji u njemu obitavaju bili vitalni, tako je i u gradu poželjno kultivirati što veću raznolikost stanovnika i sadržaja te podržavati i poticati međusobne razlike radi što veće otpornosti zajednice. Što je veća raznolikost, to si više toga možemo međusobno ponuditi da bi smo zadovoljili različite društvene potrebe.
Nevladine i volonterske inicijative pokrenule su nešto što su plaćene gradske službe odavno bile dužne osigurati, naime, javni park kao javni interes. Što očekujete od kampanje na Kajzerici?
Gordana: Kampanja je tek započela, a svi bismo voljeli da ne samo da rezultira velikim javnim parkom za Kajzericu, nego i da bude primjer građanskim inicijativama u drugim naseljima, te korak prema boljem planiranju izgradnje i razvoja grada i osmišljavanju javnih prostora i drugih zajedničkih resursa koji trebaju služiti prvenstveno zajednici i kvaliteti življenja u gradu.
