Antonio Šiber je znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu, široj javnosti poznat kao sudionik emisije Peti dan, čija je šesta sezona završila 29. travnja. Šiber je voditelj kolegija Molekularna biofizika na doktorskom studiju fizike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Objavio je više od pedeset radova u međunarodnim znanstvenim časopisima, te dvije knjige, Svemir kao slagalica (2005) i Problem promatrača (2009). Autor je velikog broja znanstvenih ilustracija, od kojih su mnoge objavljene na naslovnicama znanstvenih knjiga i časopisa. Šiber za sebe kaže kako je fizičar po zvanju i do sad redovno plaćenom djelovanju, ali mnogo toga po zanimanju, o čemu često piše na svojoj stranici Konstrukcija stvarnosti.
Sa Šiberom smo razgovarali o pritiscima tržišne ekonomije na znanost i život općenito, povezivanju prirodnih i društvenih znanosti, korupciji u Većina toga što se danas predstavlja kao hrvatska znanost zapravo je kukavička znanost, podvaljeno kukavičje jaje. Tome još pridodajte uobičajene ekonomske podvale, kao što je pitanje "zašto bi mi njih plaćali iz poreza" najvišim tijelima hrvatske znanosti, ali i o Einsteinu i socijalizmu.
Znanost sve više financiraju korporacije i zaklade zainteresirane za određene programe istraživanja, one se vode svojim interesima - tržišna ekonomija određuje priroritete. Kako to utječe na rad znanstvenika, ali i na samu ideju znanosti?
Ono što se događa nije samo promjena načina financiranja znanosti, događa se zapravo fundamentalni civilizacijski, kulturni pomak. On se očituje u tome da je sve jasnije da se prirodne znanosti smatraju inferiornima ekonomiji po intelektualnom autoritetu. Prirodna znanost više nije dominantna, već se ona i po smjerovima istraživanja, načinima istraživanja, a možda čak i metodologiji istraživanja, mora prilagođavati onome što određuju financijeri, koji su podložni posve drugim zakonitostima i zbivanjima, primarno ekonomskim. To nije dobro jer na nepovoljan način fiksira budućnost. Ekonomija kakvu danas poznajemo uvelike je određena povijesnim zbivanjima, ratovima i osvajanjima, redistribucijom bogatstva, izdvajanjem elite. Onaj dio ekonomije koji mi poznajemo odvija se na maloj skali, dok je preraspodjela moći, kapitala i vlasništva, pozadinski fakat koji se ne može promijeniti sadašnjim stanjem ekonomije. Znanost bi kroz tehnologiju, Tržišna dogma u naše se društvo ukorijenila dublje od nacionalizma, ona je zasjenila sve druge načine gledanja na svijet. Ljudi se, kada postavljaju takva pitanja, moraju prvo zapitati u kakvom društvu žele živjetikroz drugačiju upotrebu energije, mogla omogućiti društvene uvjete za odvijanje potpuno druge vrste ekonomije. Zato je iznimno opasno da se prirodne znanosti podvrgavaju ekonomskim tendencijama i praksi te lišavaju svog intelektualnog prvenstva.
Dobar primjer toga kako tržište uvjetuje rad jest istraživanje lijekova za rijetke bolesti, za koje ne postoji interes zbog premalenog tržišta, iako bi ta istraživanja bila od velikog značaja za ljude koji boluju od tih bolesti.
To je svakako problematično, ali ne moramo čak ni ići s takvim primjerom; postoji korupcija koja se tiče puno većeg postotka populacije, a to je korupcija istraživanja lijekova. Po svim zakonima, da biste plasirali lijek na tržište, morate proći kroz razne faze, od početnog istraživanja, testiranja na životinjama do testiranja u klinikama i objavljivanja istraživanja u znanstvenim časopisima, itd. Nakon čitavog tog procesa može se lako dogoditi i događa se da je čitav proces korumpiran, prvenstveno zbog interesa profita. Zašto bi se objavio negativan rezultat kada to nije u interesu, gdje je tu novac? To je dobro dokumentirano u knjizi Bena Goldacrea Loši lijekovi. I opet, za sve je to potrebna korupcija znanosti i njenog autoriteta – znanost je i tu na udaru ekonomskih kriterija, zamisli i želja, a sve na štetu konačnog korisnika – građanina.
Može li to znanost uopće izbjeći, kad mehanizmu tržišta u kapitalizmu podliježu sve sfere društva?
Istina, znanost je dugo u borbi s time što se može financirati, a što ne, na koji način osigurati sredstva. Ipak, s vremenom i kroz povijest smo Postoje ministri, kao što je Zlatko Hasanbegović, koji su svoje radove objavljivali samo kod nas ili u neposrednom susjedstvu, u okvirima vrlo problematičnog, a lako moguće i korumpiranog znanstvenog publiciranja. Na osnovu takvih radova oni napreduju i predstavljaju nam se kao stručnjaci stekli drugačije uvjete, stekli smo vrijednosti koje smatramo vrijednostima od javnog interesa, stekli smo djelatnosti za koje smatramo da ih kao društvo trebamo uvažavati, što je sve na neki način proizišlo iz stalne borbe protiv dominantne ekonomske paradigme. Među tim vrijednostima je i javna znanost. U uvodnim rečenicama Zakona o znanosti stoji da je znanost slobodna djelatnost. Ona nikako ne može biti slobodna ako je prvenstveno uvjetovana financiranjima samo onoga što je u navodnom nacionalnom interesu ili samo onoga što je primjenjivo. Bilo bi smiješno da nije tragično da se i u uvjetima za radna mjesta na Institutu Ruđer Bošković danas navodi vrlo konkretna pribavljena suma kroz vođenje projekata, suradnju s gospodarstvom i komercijalizaciju patenata u iznosu od najmanje 500.000,00 kuna. Pripustili smo menadžerske i ekonomske dogme i u svoje pravilnike.
Kad smo kod primjenjivosti - zapravo je tu na udaru najviše teorijska znanost, u prirodnim, ali i u društvenim znanostima.
Apsolutno. Zato što se teorija uvijek smatra nečim iznimno nekorisnim, nepraktičnim, iako zapravo nema praktičnije stvari od dobre teorije. Praksa bez dobre teorije je glavinjanje. Stvarnost je tolika, svijet je toliki, da ako nemate teoriju koja vas vodi, u praksi ne možete napraviti ništa. Praksa je zapravo precijenjena u današnjem svijetu. Taj udar na teoriju ide i prema društvenim i humanističkim znanostima, koje se proziva za "filozofiranje", a "filozofiranje" se, naravno, označava kao nešto jako negativno. Znanstvenici danas moraju opravdavati svoja istraživanja potencijalnim primjenama ili isplativošću projekata, moraju razmišljati o tome da ono što rade prikažu na način da izgleda pozitivno unutar dominatne ekonomske dogme. Stvar je u tome da mi dugoročno radimo medvjeđu uslugu Imamo ljude koji odlučuju o znanosti, u najvišim tijelima hrvatske znanosti, kao što je Nacionalno vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, koji dirigiraju po "ja tebi, ti meni" kriterijimaznanosti jer ju pokušavamo ukalupiti u ono što od nas traže menadžeri i financijeri.
Postoji, primjerice, veliko natjecanje za grantove. Sam koncept grantova je problematičan, radi se o natječajima na kojima odlučuju komisije u kojima nisu samo znanstveni stručnjaci, već često i ljudi iz sfere ekonomije, koji odobravaju projekte u skladu sa svojim interesima i prioritetima. Događa se to da su ljudi zapravo prisiljeni krivotvoriti ono što žele istraživati ne bi li dobili sredstva da nešto rade. To je korupcija prirodne znanosti, korupcija one vrste znatiželje, spoznaje i znanja koje bi trebala omogućiti bolju budućnost.
Sveprisutno je i forsiranje ideje poduzetništva.
Upravo tako. U knjizi koju sam nedavno pročitao, biografiji Maxa Perutza, koji je dobio Nobelovu nagradu za određivanje strukture molekule hemoglobina, jedan od likova u knjizi, dvostruki nobelovac Frederick Sanger, za sebe je rekao kako je "samo tip koji prtlja po laboratoriju". To sasvim iskreno i lijepo oslikava znatiželju znanstvenika. Tu se dakle radi o slavnoj generaciji znanstvenika koja je djelovala na Cambridgeu nakon Drugog svjetskog rata. Za usporedbu, nedavno sam pročitao kako je Igor Štagljar, hrvatski znanstvenik koji radi u Kanadi, za sebe rekao kako je "menadžer znanstvenog laboratorija". Primijetite li razliku? Ovo ne govorim Hrvatska znanstvena scena je po mnogočemu provincijska. Hrvatska javnost zbog političkog utjecaja, ali i neadekvatnog znanstvenog novinarstva, uopće ne prepoznaje hrvatsku znanost, ne prepoznaje ni zašto je važna društvu, ni način na koji je uklopljena u društvo kako bih ismijavao Štagljara, već ukazao na to kako znanost danas funkcionira. On se očigledno prilagodio ulozi koja se od njega traži.
I sam Peter Higgs je rekao kako u današnjim znanstvenim uvjetima ne bi mogao postići uspjeh kakav je postigao.
Tako je. Pojavljuju se danas svakakvi "znanstveni mesije" koji bi znanost o kojoj govorim nazvali zabludjelim pogledom na znanost, povijesno prevaziđenim modelom. Oni tvrde da je "prava" današnja znanost ona koja se radi u velikim laboratorijima, s međunarodnim suradnjima, menadžerima i financijerima. To je još jedno mjesto gdje društvene i prirodne znanosti moraju razgovarati, povezati se, zbog znanstvene kulture autorstva koju ipak dijele. Naime, dolazi do potpune negacije individualca. Znanstvenici se udružuju u sve veće grupacije i stvara se kolaborativna znanost, koju se predstavlja kao jedinu pravu znanost. To je industrijski koncept kojim se znanost odmiče od intelektualnog i spoznajnog prema polubirokratskom, poluindustrijskom, menadžerskom konceptu. Jedan nedavno objavljen članak koji sam čitao ima preko pet tisuća autora. To je potpuno suludo. Kako njih svih pet tisuća mogu biti autori tog rada?
Još jednom se devalvira znanost, jer ljudi u takvim kolaboracijama ostvaruju utjecaj u grupi koji nema nužno veze sa znanstvenom inspiracijom i kvalitetom. Ti ljudi promoviraju navodnu "izvrsnost", vode se načelima networkinga, power playa, što je potpuno udaljeno od suštine znanosti. Ono što smatram znanstvenom kulturom uopće nije kompatibilno s tzv. menadžerskom kulturom. Menadžeri nisu na svoje pozicije nužno došli zbog znanja koje imaju, već upravo zbog power playa, načina na koji se predstavljaju, veza koje su stekliŽivimo u sustavu u kojemu se za sve zna koliko košta, ali ničemu se ne zna vrijednost. Ono što smatram znanstvenom kulturom uopće nije kompatibilno s tzv. menadžerskom kulturom. Menadžeri nisu na svoje pozicije nužno došli zbog znanja koje imaju, već upravo zbog power playa, načina na koji se predstavljaju, veza koje su stekli. Taj isti model se sada prenosi u znanost, što je dugoročno jako štetno.
Tu možemo pričati i o ekstovertiranosti koja se nameće kao standard – brojne su knjige posvećene idealu ekstrovertiranosti u današnjem svijetu, i zapravo ispada da ponekad nije važno koliko znaš, već način na koji ćeš sebe i/ili svoje znanje predstaviti drugima.
Naravno, ekstovertiranost se nameće s ovim novim modelima bavljenja znanošću. Znanost je dugo bila zaštićena od toga, jer je postojao prostor znanstvene publikacije i u tom su prostoru znanstvenici pokazivali svoja znanja. Naravno, postoje i ekstrovertirani i introvertirani znanstvenici, ali brojni introvertirani, genijalni znanstvenici nikada ne bi uspjeli u današnjem svijetu u kojem su primorani predstavljati svoj rad na drugačiji način. Sam prostor znanstvenog objavljivanja je zagađen kolaboracijama, umrežavanjima, financijama koja stoje iza grupa, recenzentima koji se međusobno poznaju, urednicima časopisa koji često preferiraju "ekonomski pravovjerna" istraživanja, itd. Sve je počelo erodirati, između ostalog i zato što se znanstvena zajednica tim promjenama nije adekvatno suprotstavila.
Kada govorimo o limitiranosti ekonomskog pogleda na svijet, na hrvatski ste preveli Einsteinov esej o socijalizmu, u kojem piše kako Znanstvenici se udružuju u sve veće grupacije i stvara se kolaborativna znanost, koju se predstavlja kao jedinu pravu znanost. To je industrijski koncept kojim se znanost odmiče od intelektualnog i spoznajnog prema polubirokratskom, poluindustrijskom, menadžerskom konceptuekonomska znanost ne može ništa značajno reći o socijalističkom društvu budućnosti. Einstein također iznosi kako ne valja precijeniti znanstvene metode kada se radi o pitanjima ljudskih problema i organizacije društva.
Često čujemo kako je socijalizam nemoguć, kako je isproban toliko i toliko puta bezuspješno. Naravno da je bio nemoguć u tim povijesnim okolnostima, ali radi se o tome da određene stvari u određenom trenutku i u određenim tehnološkim uvjetima postanu moguće. Ne može se iz sadašnje pozicije, iz sadašnje ekonomije, zaključiti nešto o ekonomiji koja bi mogla biti. Leonardo da Vinci je sanjao helikopter, ali ga nije mogao napraviti zato što nije imao izvora energije i materijala, imao je drvo i platno. Ali, kako znanstvena tehnologija i promišljanje napreduje, utopija prestaje biti utopija. Socijalizam je možda bio utopija prije 250 godina, ali to ne znači nužno da je i dalje utopija. Zato je opasno da se znanosti, i prirodne i društvene, podvrgava ekonomskim mehanizmima pod svaku cijenu.
Što se tiče pitanja ljudskih problema, mislim da je potrebno više inzistirati na povezivanju prirodnih i društvenih znanosti na mjestima na kojima se one mogu povezati. Postoji dio sociologije u koji prirodna znanost i modeli i simulacije mogu jako duboko ući. Također, prirodnim bi znanostima dobro došle filozofija i sociologija, ali i kolegij koji bi se bavio komunikologijom. Mislim da se prirodnjaci moraju više baviti načinima na koje se treba komunicirati o prirodnoj znanosti. Sve ono što mi kao znanstvenici znamo trebalo bi moći približiti ljudima na način koji bi kod njih rezonirao. Prirodna znanost ima sve veću ulogu u ovome svijetu, baš zato jer je sve više odgovorna za ovaj svijet. Zato je važno da se više približi društvenim i humanističkim znanostima, a ne da i dalje odvajamo grane Ljudi su zapravo prisiljeni krivotvoriti ono što žele istraživati ne bi li dobili sredstva da nešto rade. To je korupcija prirodne znanostiznanja koje prirodno sežu jedna drugoj.
Na tragu rečenoga, fizika i filozofija su jako slične, veže ih želja za spoznajom, promišljanje svijeta i života, velika pitanja, ali i često nalijepljena etiketa manjka praktične primjene. Fiziku tu donekle izvlači onaj manje apstraktni dio, koji omogućava "pragmatičnu primjenu". Kako gledate na povezanost filozofije i fizike, zašto se u obrazovnom sustavu ona ne prepoznaje?
Ja sam na studiju imao kolegij Filozofija fizike, ali sve se manje uvažava činjenicu da je fizika u svom korijenu sestra filozofiji, a sve se više razmišlja o teflonskim tavama. S jedne strane je fizika, pogotovo teorijska, sestra filozofiji, a s druge strane je majka inžinjeringu. Ekonomisti su pogrešno shvatili da im ovaj dio koji je vezan uz filozofiju nije nužno potreban pa se zato inzistira na ovom drugom kraju, što je potpuno krivo. Fizika ne može funkcionirati bez onog dijela koji je nakačen na apstraktno, koji je nakačen na filozofiju.
Govorili smo o promjenama s kojima se znanost danas generalno susreće. Kakva je situacija na hrvatskoj znanstvenoj sceni?
Hrvatska znanstvena scena je po mnogočemu provincijska. Hrvatska javnost zbog političkog utjecaja, ali i neadekvatnog znanstvenog novPraksa je precijenjena u današnjem svijetu. Taj udar na teoriju ide i prema društvenim i humanističkim znanostima, koje se proziva za "filozofiranje", a "filozofiranje" se, naravno, označava kao nešto jako negativnoinarstva, uopće ne prepoznaje hrvatsku znanost, ne prepoznaje ni zašto je važna društvu, ni način na koji je uklopljena u društvo. Evo vam primjera Saše Cvetojevića, koji vozi Teslu zbog "ekoloških razloga", i pita se zašto bi on plaćao iz svog poreza da neki znanstvenici rade na Ruđeru i drugim institutima. Nevjerojatno je da ljudi masovno podržavaju izjave tog tipa – zašto bismo mi plaćali poreze? Tko je odgovoran za takvo razumijevanje znanosti u javnosti? Znanstvena zajednica je odgovorna jer se nije na pravi način predstavila društvu, jer uopće ne postoji komunikacija prema vani. Odgovorni smo i zato što imamo natječaje na kojima se redovito prolazi po podobnosti, a ne po kvaliteti. Imamo ljude koji odlučuju o znanosti, u najvišim tijelima hrvatske znanosti, kao što je Nacionalno vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, koji dirigiraju po "ja tebi, ti meni" kriterijima.
Upravo je to problem svake vlasti, i ove i prethodnih. Imali smo ljude u Ministarstvu znanosti koji su postavili svoje ljude po upravnim vijećima, pobrinuli su se da javni novac skrene tamo gdje ne treba, ali gdje njima treba, i urlali su na sav glas kako su oni i njihovi iznimno ekonomski važni jer navodno proizvode nešto, npr. računaju lijekove na računalima od pedesetak milijuna kuna smještenim u novim gigantskim zgradama. Baš zbog propagiranja te potpuno štetne i pogrešne dogme, korumpiranog znanstvenog modela koji su propagirali i veliki ljevičari iz SDP-a, i jesmo u znanosti tu gdje jesmo.
Većina toga što se danas predstavlja kao hrvatska znanost zapravo je kukavička znanost, podvaljeno kukavičje jaje. Tome još pridodajte uobičajene ekonomske podvale, kao što je pitanje "zašto bi mi njih plaćali iz poreza". Tržišna dogma u naše se društvo ukorijenila dublje od nacionalizma, ona je zasjenila sve druge načine gledanja na svijet. Ljudi se, kada postavljaju takva pitanja, moraju prvo zapitati u kakvom društvu žele U uvodnim rečenicama Zakona o znanosti stoji da je znanost slobodna djelatnost. Ona nikako ne može biti slobodna ako je prvenstveno uvjetovana financiranjima samo onoga što je u navodnom nacionalnom interesu ili samo onoga što je primjenjivoživjeti. Tko će učiti djecu, tko će učiti profesore koji uče djecu? Želimo li zaista potpunu degradaciju društva? Mi bismo se od vrtića do smrti morali opravdavati o tome koja je naša ekonomska korist. Je li to društvo kojem težimo? Šokatno je da takve kritike često dolaze i od ljudi koji su na dnu društvene ljestvice, koji sami ne razumiju da je takvo razmišljanje protiv njihovih interesa, ali je njihov život do te mjere sveden na borbu za svaku kunu da to ne vide.
Kako vi funkcionirate unutar tog sustava koji neprestano erodira?
Što se tiče mog znanstvenog rada, ja sam njime zadovoljan. On je prepoznat i vani, i to mi je omogućilo određenu neovisnost. Ipak, nije to neovisnost koja bi bila potrebna da čovjek stvarno doprinosi znanstveno - što više može, neovisno o stvarima koje mu se nameću. Toliko je problema koji koče sa svih strana. Kod nas je temeljito korumpiran proces ocjenjivanja znanstvenih projekata, što sam dokumentirao na svojoj stranici mnogo puta. U svom radu istražujem viruse, što je pomalo neobično, jer se ne radi o mainstreamu fizike i fizičara. Koliko god da se bunim protiv ponekad prenaglašene važnosti citiranja i normiranja, to u nekoj mjeri znači da je ono što radite prepoznatljivo. Društvene i humanističke znanosti često kritiziraju taj model, ali mislim da je bitno da se on usvoji u određenom opsegu.
Zašto to mislite?
Zato što se nama u Hrvatskoj prodaju eksperti koji to nisu. Postoje ministri, kao što je Zlatko Hasanbegović, koji su svoje radove objavljivali samo kod nas ili u neposrednom susjedstvu, u okvirima vrlo problematičnog, a lako moguće i korumpiranog znanstvenog publiciranja gdje su autori u izravnim vezama s urednicima časopisa. Na osnovu takvih radova oni napreduju i predstavljaju nam se kao stručnjaci, a nigdje u Europi ni u svijetu, unutar svjetske znanstvene kulture koja je kultura dopisivanja i citiranja, nisu prepoznati kao stručnjaci. Tko njih uopće citira? Zbog toga me i brinu izmjene Pravilnika o napredovanju, gdje se sada zahtijeva da se pola radova napiše na hrvatskom jeziku. To je u nekoj mjeri u redu, u smislu približavanja znanstvenog opusa javnosti, ali nije u redu kao uvjet za profesionalno napredovanje.
Naravno da valja biti oprezan i s kvantifikacijom kao mjerilom. Imali smo nedavno situaciju kada su iz HDZ-a novoizabranog predsjednika Sabora Željka Reinera proglasili najcitiranijim hrvatskim medicinarem. Istina je da akademik Reiner ima ogroman broj citata, ali gotovo svi ti citati su posljedica njegove pozicije u međunarodnim tijelima koja se bave preporukama za liječenje srčanih bolesti, dislipidemija, i slično. Svaki puta kada se sastavlja lista preporuka za, primjerice, ljude s visokim tlakom, naravno da će biti citirana preporuka strukovnih udruženja. Istina je da se radi o velikom broju citata, ali sadržaj tih citata otkriva da se ne radi o znanstvenim dostignućima nego o strukovnim preporukama, a strogo govoreći, to nisu ni znanstveni radovi. Akademik Reiner je u tim radovima jedan od članova strukovnih udruga, a radovi na kojima se on navodi kao Da biste plasirali lijek na tržište, morate proći kroz razne faze, od početnog istraživanja, testiranja na životinjama do testiranja u klinikama i objavljivanja istraživanja u znanstvenim časopisima, itd. Nakon čitavog tog procesa može se lako dogoditi i događa se da je čitav proces korumpiran, prvenstveno zbog interesa profitaautor opet su tipični za kolektivnu znanost (ili ovaj puta "znanost" pod navodnim znacima) koju sam ranije spominjao. Citiranost je u takvim slučajevima posljedica znanstvenog umrežavanja i znanstvene sociologije, a ne nužno znanstvene kvalitete.
Naposljetku, možemo li uopće govoriti o znanosti kao univerzalnom pojmu? Kakav je odnos tzv. zapadnjačke znanosti naspram znanosti u ostalim dijelovima svijeta, gdje dolazi do drugačijeg poimanja znanosti i onoga što bi znanost trebala biti?
Naravno da postoje neke razlike, ali mislim da možemo govorito općenito o znanosti, u smislu same srži onoga što čini znanost. Naposljetku, kroz povijest je bilo toliko međusobnih doticaja i utjecaja, da je teško govoriti izolirano o znanosti određenih područja. Suština znanosti je u potpunosti odvojena od religijskog, od transcendentalnog, ali i od kulturnog. Ona je možda najljudskija od svega što znamo, najbolje se približava kognitivnim procesima, načinu na koji poimamo svijet i pokušavamo nešto iz njega zaključiti - ona je zapis našeg razumnog. Mislim da je na najuniverzalniji način odredila ono što nas čini ljudima. Ljudi često inzistiraju na religiji i religijskom moralu kao onome što bi nas trebalo ujediniti, ali mislim da na univerzalnu ljudskost religija ne može pretendirati na način na koji znanost može. Međutim, "problem" prirodne znanosti je upravo to što nema moralni element... Tu je ponovno vidljiva potreba za etičkom nadogradnjom, za povezivanjem s društvenim i humanističkim znanostima. Znanost koja uključuje humanizam, vrednovanje svakog ljudskog bića, bila bi mnogo šira podloga za izgradnju društva.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.