U posljednje se vrijeme susrećem s posebno frustrirajućim izgovorom za nedjelovanje: ljudi često tvrde da je prekasno, da su dosegnute razne kritične točke u smislu galopirajućeg globalnog zatopljenja, i to osobito zbog vremena kašnjenja između emisije ugljičnog dioksida i povišenja temperature. Već smo osuđeni, pa ima li borba smisla?

Najbolji način da se osigura da je prekasno je da se kaže da je prekasno i ne djeluje kako bi svijet kakvog znamo preživio, svijet s morskim psima i ribama, gdje šišmiši lepršaju po noći, a leptiri i bumbari uveseljavaju dan

Jeste li ikada primijetili koliko izgovora svi pronađemo da ne djelujemo u obranu planeta? Naravno, svi imamo posla, e-mailova na koje moramo odgovoriti, svi trebamo vrijeme za odmor, a problemi su tako veliki i [umetnite svoju najbolju ispriku ovdje]. Ali u posljednje se vrijeme susrećem s posebno frustrirajućim izgovorom za nedjelovanje: ljudi često tvrde da je prekasno, da su dosegnute razne kritične točke u smislu galopirajućeg globalnog zatopljenja, i to osobito zbog vremena kašnjenja između emisije ugljičnog dioksida i povišenja temperature. Već smo osuđeni, pa ima li borba smisla?

Ljuti me ovaj promašeni tragični stav. Još me više ljuti što su obrazloženja toliko uobičajena. Stalno se susrećem s istim. Doslovno u trenutku kada sam završio s tipkanjem ovoga gore, primio sam slijedeći e-mail: "Rješenja su neadekvatna, beskorisna i dolaze prekasno. Želim da ljudi to priznaju, a ne da se muče zadnjim besmislenim naporima... Baš kao što ljudi govore o 'peak oilu' i vrhuncu civilizacije, mi smo na vrhuncu života. Tri milijarde godina cijanobakterije, 500 milijuna godina sve složenijih oblika života, i preljev od višnje s previše inteligentnim ljudskim bićima. Ljudi dokazuju da je inteligentni život neodrživ, možda vraća složenost života na silaznu putanju i vraća planet svojoj mikrobnoj prošlosti." I tek što sam kopirao ovaj citat primio sam još jedan takav e-mail.

Ideja da su ljudi vrhovni oblik života (a svi drugi su samo pozadina) dovodi do osjećaja prava, što dovodi do zločina protiv onih koje se gleda kao manje-od-vrhovnih formi života. Uostalom, kakav to vrhovni oblik života svjesno narušava

tolowa-woman.jpg tolowa-woman.jpg

Nisam uvjeren da su ljudi osobito inteligentniji od papiga, hobotnica, lososa, drveća, rijeka, kamenja, i tako dalje, ali čak i ako vjerujete da su ljudi inteligentniji, to ne mijenja činjenicu da su Tolowa Indijanci živjeli ovdje gdje ja danas živim 12 500 godina i nisu uništili ovo mjesto. Mrzim pokušaje argumentiranja da Tolowe nisu uništili zemlju jer nisu bili dovoljno inteligentni da to učine.

No, postoji još nešto što sam ovdje htio istaknuti, što ima veze sa zauzimanjem tragičnog stava. U svojoj knjizi Komedija preživljavanja, Joseph Meeker ističe da su ljudske kulture kroz stoljeća stvarale komedije, ali samo je civilizacija stvorila žanr tragedije. U stvari, možete jednostavno reći da je tragična mana ove kulture tragedija. Tragična mana je pukotina u karakteru protagonista koja njega ili nju dovodi do uništenja. Nedostatak može biti neodlučnost, oholost, zavist, itd. Stvar je u tome da lik nije u stanju ili ne želi ispitati i prevazići taj nedostatak, te, barem iz moje perspektive, to je ono što ga vodi u propast, a ne mana sama. Tragedije pretpostavljaju neizbježnost, što podrazumijeva nemogućnost izbora. Kao što kaže jedna od definicija, "Tragični karakter pretpostavlja da promjena nije moguća i branit će ovu pretpostavku do smrti."

Ukoliko postoji i jedna tisućinka od jedan posto šanse da će se stvari kroz naše djelovanje poboljšati i za nas i za planet, onda je naša moralna dužnost da djelujemo i djelujemo i djelujemo. Prije nego postane prekasno

Uvijek sam smatrao da su klasične tragedije, kao što su Hamlet ili Otelo, više frustrirajuće nego katarzične. Ako vaše ponašanje vodi vas ili one oko vas u propast, zašto ne promijeniti svoje ponašanje? Zašto se čvrsto držati za karakternu manu koja ubija i vas i one koje volite? Tragični "heroj" postane svjestan svoje fatalne mane tek nakon što postane prekasno. Ja sam daleko više zainteresiran za zaustavljanje tragedije prije nego što bude prekasno nego za tugovanje ili suosjećanje s onima koji ne mogu ili ne žele promijeniti svoje destruktivno ponašanje. Još je gore što u ovoj ljudska-kultura-kao-tragični-junak priči, mana nije ništa tako jednostavno kao pohlepa, požuda, ljubomora, ili čak neodlučnost. Umjesto toga, tragična mana koju si ova kultura pripisuje je inteligencija. Jednostavno smo previše pametni da dozvolimo životu na planetu da se nastavi. I naravno, ne možemo se promijeniti, tako da se ništa ne može učiniti. Napomena suze, zavjesa pada.

Nisam zainteresiran.

waziyatawin.png

Moja prijateljica, velika Dakota aktivistica Waziyatawin, jednom je rekla: "Od tog defetističkog stava poželite vrištati. Bitke koje vodimo su velike, ali znamo da stvari neće biti bolje ako ništa ne radimo. Naša jedina nada je u tome da se dovoljno ljudi aktivira, ljudi spremnih na rizik odmah, tako da svi ne izgube sve kasnije. Jedini osjećaj osnaživanja dobiva se poduzimanjem nekih vrsta akcije, bilo da je to pisanje, rad na potkopavanju postojećih struktura, ili sjedenje u otvorenoj preriji u prosincu s Dakota muškarcem koji pokušava spasiti našu životnu osnovu. Ako naši postupci ne znače ništa, zašto bi itko želio dalje živjeti? Ta vrsta beznađa, u smislu kapitulacije, znači prihvaćanje statusa žrtve i potpune nemoći. Losos nas može mnogo toga naučiti: on ili stigne uzvodno do mrijestilišta, ili umre pokušavajući".

Ukoliko postoji i jedna tisućinka od jedan posto šanse da će se stvari kroz naše djelovanje poboljšati i za nas i za planet, onda je naša moralna dužnost da djelujemo i djelujemo i djelujemo. Prije nego postane prekasno.

Jesam li optimističan? Ni najmanje. Da li ću odustati? Nema šanse.


Objavljeno u časopisu Orion, izdanje Svibanj/lipanj 2011. (op. ur.)

jensen_1.jpg
<
Vezane vijesti