Catharina Thörn, istraživačica na Odsjeku za kulturalne znanosti na Sveučilištu u Göteborgu: "Švedski sustav socijalne države funkcionira kao mit - odnosno ideja demokracije i socijalne države - koji je nerijetko pomjeren kako iz svog historijskog podrijetla, tako i iz vremena sadašnjeg."

"Danas postoji mobilizacija u predgrađima sa zahtjevima koji se moraju čuti, i mora im se dati prostor i stvarni utjecaj."

Sredinom 2013.  godine pobuna je zahvatila urbanu jezgru Švedske. Husby, četvrt u Stockholmu s većinskim imigrantskim stanovništvom postalo je poprište sukoba koji su u jednom trenutku prerasli u brutalno nasilje: više od 200 vozila je zapaljeno, deseci policajaca i prosvjednika ozlijeđeno, a višednevni prosvjedi prošireni su i na druga predgrađa te na koncu i druge dijelove Švedske. Sve je počelo nakon što je, uslijed višemjesečne represivne policijske politike prema imigrantima, ubijen jedan 67-godišnjak portugalskog podrijetla, uz policijsko lažiranje izvještaja o ovom događaju i naknadno razotkriveni rasizam koji prema Drugima gaji policijski sustav u ovoj zemlji.


Foto: debatt.svt.se

megafonen_debatt.svt.se__a79.jpg megafonen_debatt.svt.se__a79.jpg

Taj je događaj potaknuo mobilizaciju društvenih pokreta, poput pokreta stanara "Megafonen", koji je mjesecima unazad upozoravao kako je policijski tretman siromašnih i imigranata samo jedan od brojnih simptoma znatno širih društvenih tendencija, poput investicijskih projekata koji pod egidom preporoda četvrti nalik Husbyju služe za izmještanje siromašnog stanovništva putem rezanja javnih budžeta i radikalnog povećavanja najamnina na ovim područjima. Prosvjedi su iznenadili međunarodnu javnost, pogotovo zbog činjenice da se švedska azilna politika smatra jednom od najliberalnijih na svijetu, što pokazuje i činjenica da je tamo 2012. primljeno više sirijskih izbjeglica nego u bilo kojoj drugoj europskoj državi.

Catharina Thörn, istraživačica na Odsjeku za kulturalne znanosti na Sveučilištu u Göteborgu, već mjesecima aktivno sudjeluje u borbi protiv sličnih tendencija u dijelu grada Penny Lane u kojem živi; vlasnici stambenog kompleksa planiraju drastično povećati stanarinu tisućama građana, kako bi time teret obnove potrošenih zgrada mogli prebaciti u potpunosti na one koji žive u njima kao najmoprimci. Ova znanstvenica u više je navrata rečene fenomene okarakterizirala kao još jedan simptom iščezavanja švedske socijaldemokracije, odnosno dokaz da je švedska država blagostanja pohabani mit ispod kojeg kulja znatno mrklija realnost, praćena institucionaliziranim rasizmom i intenzivnim klasnim ratovanjem koje više desetljeća provodi društveno-politička elita, među ostalim i putem deregulacije, privatizacije i grabeži zajedničkih dobara, prvenstveno u kontekstu restrukturiranja urbano/prostornih i društvenih odnosa, što su dobrim dijelom područja ekspertize Catherine Thörn. Upravo to je bio povod za njezin intervju "H-Alteru".

Kakva je trenutna situacija u Husbyju?

Postoje uvjerenja da već imamo zgotovljenu demokraciju - kao da je demokracija nešto što se može instalirati pa onda reproducirati samo od sebe. Demokracija, međutim, nije nešto što postoji na takav način

Policijska istraga oko pucnjave je bila odbačena, ali je odnedavno ponovno pokrenuta. Odvijala se i javna debata oko ponašanja policije, a nedavno je u javnost dospjela informacija o "zatvorenoj" Facebook stranici koju je koristila policija. Na njoj su otkriveni citati koji opisuju događaje u Husbyju kao "deportaciju smeća". Trenutno je u toj četvrti poprilično živahno. Švedska aktivistička grupa Megafonen i dalje radi na društvenim aktivnostima, organizira besplatnu pomoć oko školskih obaveza za djecu, javna predavanja i diskusije o pravdi, demokraciji, gradskom planiranju i brojnim drugim stvarima.

Pozadina ovogodišnjih švedskih prosvjeda je usko povezana s imigrantskim pitanjem, odnosno s pitanjem "stranaca" u švedskom društvu. Međutim, u brojnim državama, uključujući i Hrvatsku, Švedska i dalje ima reputaciju tolerantne i progresivne države, ponajprije prema doseljenicima koji u ovu zemlju dolaze u potrazi za boljim životom.

Iznenađena sam da je takva percepcija Švedske i dalje validna u brojnim državama, budući da se u ovoj zemlji dogodilo mnogo stvari koje su izravno suprotstavljene navedenom. Tijekom devedesetih godina imali smo slučajeve rasističkog nasilja praćene podmetnutim požarima u izbjegličkim kampovima; čovjek poznat kao Lasermannen pucao je po ljudima koji su izgledali kao stranci, dok je populistička stranka Nova demokracija ušla u parlament. Danas nije ništa drugačija situacija s ekstremnim nacionalistima u parlamentu, dok je serijski ubojica Peter Mangs ubijao ljude s imigrantskim zaleđem, da ne govorimo o ostalim oblicima rasističkog nasilja. Postoje, dakako, i pojedine priče u kojima su ljudi doista pronašli dobar život u Švedskoj.

Jesu li službeni potezi onih koji upravljaju politikama u vezi s ovakvim negativnim trendovima? Uzmimo kao primjer činjenicu da je početkom 2013. usvojen program za deportaciju imigranata bez papira, koji policiji daje znatno veće ovlasti, poput uličnog pretresa onih koji, pojednostavljeno rečeno, izgledaju kao stranci.

Jesu. Dovoljno je samo spomenuti posljednje izvješće o policiji o kojem se u zadnje vrijeme raspravlja ovdje u Švedskoj.

S rastom nejednakosti raste i socijalna nepravda. Ovo uklanja mogućnost demokracije koja sve više biva svedena na formalnu proceduru glasovanja

Otkriveno je da je švedska policija tajno sastavila ilegalne baze podataka o Romima, i to u sklopu programa koji je originalno napravljen za protuterorostičke operacije. Čak su i djeca pronađena u tim bazama.

Koliko je takav rasizam povezan s klasnim diskrepancijama u nekim urbanim područjima u Švedskoj i zašto smatrate da, osim švedskih nacionalista, u ovom kontekstu treba obratiti pažnju i na mentalitet švedske srednje klase?

Postoji očita veza između klase i rasizma - između siromaštva i boje nečije kože. Ali nejednakost koju  danas vidimo u urbanim krajolicima ne može se reducirati samo na klasu.

Moramo analizirati i razumjeti strukturalno funkcioniranje rasizma i diskriminacije. Tako da ja ustvari ne vidim rasizam kao problem mentaliteta, nego kao problem koji ima veze s tim kako je društvo organizirano, kako se raspodjeljuju sredstva, tko gdje živi i za koju plaću radi, tko je na vlasti i ima moć utjecanja na donošenje odluka, itd.

U svom sam članku htjela istaknuti da "mi", pripadnici bijele srednje klase, moramo shvatiti našu odgovornost u tome kako se raspravlja o rasizmu u javnom prostoru i u javnim diskusijama. Kako se dihotomija između "nas" i "njih" konstantno ponavlja - ne samo kada je riječ o siromašnim četvrtima.

Danas postoji mobilizacija u predgrađima sa zahtjevima koji se moraju čuti, i mora im se dati prostor i stvarni utjecaj.

Suprotno vašem mišljenju, švedska liberalna i konzervativna mainstream javnost u više je navrata te glasove iz predgrađa - društvene pokrete poput Megafonena - okarakterizirala kao destruktivne faktore koji su fundamentalni neprijatelji demokracije u vašem društvu. Otkud ovakve percepcije?

Vlasnici privatnih nekretnina igraju značajnu ulogu u prilagođavanju urbanog pejzaža zahtjevima globalnog kapitalizma. Njihov utjecaj na političku agendu povećan je kroz privatizaciju i deregulaciju stambenog tržišta, politike nulte tolerancije prema javnom prostoru i kroz demontažu stanarskog prava

Mislim da postoji više od nekoliko odgovora na ovo pitanje. Osobno bih kazala kako to ima veze s mitom švedske države blagostanja - uvjerenja da već imamo zgotovljenu demokraciju - kao da je demokracija nešto što se može instalirati pa onda reproducirati samo od sebe. Demokracija, međutim, nije nešto što postoji na takav način. Za nju je potrebna opetovana borba i opetovane reinvencije demokratskih promjena. Portugalski pisac Jose Saramago jednom je kazao kako je "demokracija kao neka vrsta sveca na oltaru od kojeg se čuda više ne očekuju". Švedska se trenutno suočava sa situacijom u kojoj marginalizirani ljudi zahtijevaju prostor i glas. Oni izazivaju postojeći imaginarij idealizirane demokracije, vraćajući se pritom riječima ustava prema kojima "sva moć proizlazi od građana" - reinterpretirajući to iz vlastitih iskustava. To će, dakako, uzrokovati nove konflikte, budući da se svodi na pitanja moći i redistribucije resursa.

Koji su najveći problemi u švedskom društvu i kolika je duboka socijalna nepravda ispod vidljive površine?

Rekla bih kako je najveći problem u Švedskoj upravo ovo pitanje demokracije. S rastom nejednakosti raste i socijalna nepravda. Ovo uklanja mogućnost demokracije koja sve više biva svedena na formalnu proceduru glasovanja.

O švedskim neredima napisali ste tekst Ustanak u Stockholmu i mit o švedskoj socijaldemokraciji, koji je objavljen i u hrvatskoj verziji Le monde diplomatiquea. Zašto smatrate da se radi o mitu?

Riječ je o mitu u onoj mjeri u kojoj to Roland Barthes argumentira u knjizi Mitologije. Za njega mit pomjera povijest iz jezika i umjesto toga prezentira ideju ili simbole kao prirodne, apsolutističke, gotovo zamrznute u vremenu. Švedski sustav socijalne države funkcionira kao mit - odnosno ideja demokracije i socijalne države - koji je nerijetko pomjeren kako iz svog historijskog podrijetla, tako i iz vremena sadašnjeg.

Tko stoji iza napada na švedsku socijalnu državu?

Urbani krajolici u najvećim gradovima su vrlo polarizirani - s bogatim bjelačkim centrom i predgrađima nastanjenim siromašnim ljudima s imigrantskom pozadinom. O tome se već dugo raspravlja kao o "problemu segregacije" s brojnim programima  donesenima kako bi se to "riješilo"

Švedska socijalna država deregulira se i rastače još od devedesetih godina naovamo. Vlada desnog centra i socijaldemokrati odgovorni su za to. Radi se o pomjeranju iz javnog u privatno na mnogim razinama u kojima privatni interesi dobijaju sve više utjecaja na razvoj društva. Zajednički resursi također su eksploatirani ili privatizirani. Radi se o primjeru onoga što je David Harvey nazvao "akomulacija otimačinom". U mom području istraživanja - stambena politika i urbani razvoj - vlasnici privatnih nekretnina igraju značajnu ulogu u prilagođavanju urbanog pejzaža zahtjevima globalnog kapitalizma. Njihov utjecaj na političku agendu povećan je kroz privatizaciju i deregulaciju stambenog tržišta, politike nulte tolerancije prema javnom prostoru i kroz demontažu stanarskog prava.

U području gdje živim - Penny Lane u Göteborgu - trenutno je na djelu borba između vlasnika stanova, Stena Real Estate i stanara. Zgrade s 771 stanova izgrađene su kao pilot-projekt Stambeni prostor za milijune tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina kako bi se riješio nedostatak životnog prostora, a sada se moraju renovirati. Vlasnik predlaže obnovu uz porast stanarine između 60 i 82 posto. Prema istraživanju koje je provela organizacija stanara, većina građana u tom dijelu grada, njih 80 posto, biti će prisiljeni odseliti se ukoliko se renovacija odobri.

Više od 18 mjeseci stanari organiziraju prosvjede protiv toga, uz borbu svim raspoloživim pravnim sredstvima. Naša borba u Göteborgu je zapravo dosta slična borbi koju su vodili stanari u četvrti Husby protiv renovacija uz drastično povećanje stanarina; vlasnici nastoje prebaciti sve troškove renoviranja - koji je prijeko potreban - na stanare koji to neće moći platiti. Isto tako, situacija je značajna zato jer je nekad davno stanarsko pravo s dobrim standardom i razumnim troškovima u Švedskoj smatrano temeljem socijalne države.

Što možemo naučiti o socijalnoj nejednakosti u urbanom krajoliku najvećih švedskih gradova?

Otkriveno je da je švedska policija tajno sastavila ilegalne baze podataka o  Romima, i to u sklopu programa koji je originalno napravljen za protuterorostičke operacije. Čak su i djeca pronađena u tim bazama

Urbani krajolici u najvećim gradovima su vrlo polarizirani - s bogatim bjelačkim centrom i predgrađima nastanjenim siromašnim ljudima s imigrantskom pozadinom. O tome se već dugo raspravlja kao o "problemu segregacije" s brojnim programima  donesenima kako bi se to "riješilo". Problem je u tome što su istovremeno dok se provode takvi manji programi uvedene velike strukturalne promjene unutar stambenog tržišta, kao i nove strategije kako bi se uži centar grada prilagodio zahtjevima globalnog kapitalizma. Zahvaljujući tome dolazi do sve veće gentrifikacije i izmiještanja siromašnog stanovništva iz šireg centra grada i produbljenja socijalne polarizacije unutar urbanog prostora.

Jesu li i politike "održivog urbanog razvoja" u Švedskoj također dio takvih tendencija? Sudjelovali ste u studiji koja se fokusirala na Kvillebäcken, "područje koje se promovira kao izlog -  ne samo za ekološki urbani razvoj nego i kao dobar primjer socijalne samoodrživosti". Što je ta studija pokazala?

Naše analize pokazuju kako je Göteborg, drugi najveći grad u Švedskoj, odgovorio na ekonomsku krizu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća kroz promjenu klasne vizure grada koja nije samo premjestila kućanstva radničke klase iz centra, nego je privilegirala bjelačko stanovništvo.

kvillebacken.jpg kvillebacken.jpg

U slučaju Kvillebäckena, dijelom bivšeg industrijskog područja, vidi se kako se u fazi restrukturiranja centra grada 2005. godine područje koje je prije smatrano udaljenim, iako realno spada pod centar, redefinira kao centralno. Zamišljenim prekrajanjem karte grada, izmijenjene su granice onog što se smatra centrom grada pa su lokalne elite odlučile eksploatirati to područje i uložiti u njega.

Stigmatizacija Kvillebäckena i njegovih stanovnika - imigranata i radničke klase - koji su ostali bez njega, još ih je više marginalizirala na cjelokupnoj gradskoj razini

U retorici restrukturiranja postojala je kolonijalna dimenzija, budući da je ona prezentirana kao širenje na "neistražena i nenastanjena područja". Nadalje, prije demolacije postojećih zgrada, kreatori politika i investitori su to područje proglasili područjem u koje se "ne ide", te ga nazvali "pojasom Gaze Göteborga", čime su, naravno, legitimirali rušenje. Uska suradnja s gradskim vlastima i privatnim investitorima, ali i s odvjetnicima te policijom, omogućila je oduzimanje prostora: bivši korisnici te zemlje - koji su uložili novac, sredstva i vrijeme - bili su izmješteni. Iako je to bila industrijska zemlja - nipošto nije bila prazna. Na tom su području bile džamije, imigrantske udruge, mali poduzetnici i funkcioniralo je kao središnje mjesto okupljanja za ljude iz siromašnih predgrađa. Područje je još u izgradnji, ali je u političkom kontekstu  prepoznato kao primjer i izlog za održivi urbani razvoj. Stigmatizacija ovog područja grada i njegovih stanovnika - imigranata i radničke klase - koji su ostali bez njega, još ih je više marginalizirala na cjelokupnoj gradskoj razini.

Što bi se po vašem mišljenju dogodilo kad bi bogata Švedska ušla u recesiju poput većine europskih zemalja? Bi li višegodišnji period negativnog ekonomskog trenda u ovoj hipotetskoj situaciji potaknuo još veći revolt na ulicama švedskih gradova?

Vrlo mi je teško predvidjeti što bi se dogodilo kad bi Švedsku zahvatila recesija. Švedska ima jednu od najvećih ukupnih dugova kućanstava u Europi, a stambeno tržište je problematično. Pretpostavljam da bi to zavisilo o tome na koji način bi recesija pogodila Švedsku. Trenutno svjedočimo maloj, ali znakovitoj mobilizaciji protiv smanjenja rezova u zdravstvu i nepravednih praksi na stambenom tržištu. S druge strane, nacionalistička stranka Švedski demokrati neprestano raste - stoga pretpostavljam da to pitanje ostaje otvoreno.

<
Vezane vijesti