Iva Ivšić (foto: Petra Ivšić)Iva Ivšić (foto: Petra Ivšić)Iva Ivšić, Osobni asistenti zajedno - sindikalna inicijativa za bolje uvjete rada: "Deinstitucionalizacija socijalnih usluga jest humaniji pristup, ali ne može uspjeti ako će je provoditi financijski potkapacitirani sustav. Ona bi trebala doprinijeti razvoju solidarnosti u zajednici te većoj uključenosti socijalno ugroženih u tu istu zajednicu, ali ni na koji način ne bi smjela lišiti državu i javni sektor od financijske odgovornosti i prepustiti to polje slobodnom tržištu."

Osobni asistenti obavljaju vrlo zahtjevan i društveno koristan posao pružajući usluge osobama s invaliditetom, no životare na rubu materijalne egzistencije. Gotovo svi koji se bave ovim zanimanjem zaposleni su na ugovore na određeno. Rade najčešće na pola radnog vremena uz nisku plaću i gotovo nikakva druga radna prava. Posljedica je to da se na ovim radnim mjestima ljudi često izmjenjuju što korisnicima, osobama s invaliditetom, snižava kvalitetu usluge pa time i života.  

Udruga BRID i Regionalni industrijski sindikat pokrenuli su zato inicijativu 'Osobni asistenti zajedno'  s ciljem pokretanja Sindikata osobnih asistenata/tica i poboljšanja uvjeta rada za osobne asistente.

O teškom položaju osobnih asistenata i njihovom sindikalnom organiziranju za H-Alter govori Iva Ivšić iz BRID-a, koja je uz Nikolu Ptića i Velimira Gašparca organizatorica inicijative 'Osobni asistenti zajedno'.

Čak 20 posto radnika i radnica u Hrvatskoj danas radi na ugovore na određeno. Među njima su i gotovo svi koji su zaposleni kao osobni asistenti osobama s invaliditetom. Inicijativu za sindikalno organiziranje osobnih asistenata pokrenuli ste prošle godine. Zašto Pandemija je razotkrila cijeli niz slabosti našeg društveno-ekonomskog sustava koji je pokazao da bjesomučna utrka za profitom kroz globalizaciju i koncentraciju proizvodnje ujedno smanjuje otpornost sustava na nepredvidive događaje ste od svih drugih zanimanja koja su najčešća u ovih 20 posto prekarnih radnika, odabrali upravo ovo skupinu za pokretanje kampanje?

Kao što ste naveli, prekarni rad koji se između ostalog ogleda u velikom postotku ugovora na određeno sve je raširenija pojava na tržištu rada, koja te radnice i radnike stavlja u izrazito nepovoljan položaj jer ne mogu računati na dugoročnu sigurnost zaposlenja i nemaju mehanizme s kojima bi se mogli boriti za pripadajuća prava jer dominantno nisu sindikalno organizirani. Izostanak sindikalne zaštite radnica i radnika posebno je izražena u privatnom sektoru, a situacija je vrlo slična i u sektoru socijalne skrbi. Višegodišnjim zanemarivanjem socijalne države i sustava socijalne zaštite, sve veći broj socijalnih usluga prepušten je privatnoj inicijativi, što je posljedično na vjetrometinu tržišta stavilo i radnike i radnice koje pružaju socijalne usluge. Budući da tradicionalni oblici sindikalnog organiziranja ne nude mogućnost odgovora na izazove s kojima se suočavaju prekarni radnici, sindikati su primorani osmisliti nove metode organiziranja i učlanjivanja koji su primjereni novonastalim okolnostima na tržištu rada. Prekarni rad, osim što je značajno raširen, pogađa različite sektore, a naša je namjera postupnim organiziranjem te razvojem novih metoda sindikalne zaštite u radu s određenim skupinama radnika u pojedinim sektorima, kao što su u ovom slučaju osobni asistenti, razviti replikabilni model koji će s vremenom zahvatiti sve veći broj prekarnih radnika, za početak u sektoru brige i njege, a zatim i šire.

Plaća osobnog asistenta nije rasla od 2006, a iznosi tek 2000 kn za pola radnog vremena. Većina ih radi na pola radnog vremena, iako tih 4 sata većini korisnika sigurno nije dovoljno, ako se sjetimo da je riječ o osobama koje su slabo pokretne, ne vide i slično. I po plaći i po nedovoljnoj usluzi koja se pruža, stječe se dojam da je riječ o radnom mjestu koje ovakvo kakvo je danas, ne ispunjava potrebe ni korisnika ni zaposlenog. Tko je zapravo odgovoran za to?

Apsolutno, način na koji je sustav trenutno organiziran ne odgovara na potrebe korisnika i korisnica u izrazito nepovoljan položaj stavlja radnike koji pružaju usluge osobama s invaliditetom. Namjera države je bila iskoristiti sredstva iz Europskog strukturnog fonda kako bi se uspostavio Neprihvatljivo je i nemoguće zagovarati i implementirati deinstitucionalizaciju, a da pritom država, koristeći načelo supsidijarnosti, potpunu financijsku odgovornost prebaci na jedinice lokalne samouprave, odnosno na same pružatelje usluga, udruge i obitelji korisnika sustav koji će pružateljima socijalnih usluga omogućiti dugoročno stabilno financiranje i održivost, međutim daljnji koraci nisu napravljeni, zbog čega smo zapeli u ovisnosti o projektnom financiranju koje je nestabilno, neredovito i nije u mogućnosti zahvatiti ukupnu populaciju, pružiti adekvatnu uslugu niti osigurati kvalitetna radna mjesta.

Zakon o osobnim asistentima u Hrvatskoj još uvijek ne postoji, iako je u najavi. Je li inicijativa usmjerena prema lobiranju kvalitetnijeg zakonskog rješenja?

Da, već su nekoliko godina u najavi Zakon o osobnim asistentima i Zakon o inkluzivnom dodatku, koji bi trebali regulirati to područje, osigurati normalne uvjete rada, zapošljavanje radnika izvan okvira europskih natječaja i kvalitetna radna mjesta, ali i adekvatnu i prijeko potrebnu uslugu osobama s invaliditetom. No, prema izjavama ministra Aladrovića, Zakon o osobnim asistentima, kao ni Zakon o inkluzivnom dodatku, ne trebamo očekivati prije 2022. godine, zbog, kako kaže ministar, "kompleksnosti situacije i financijske zahtjevnosti koje ovi zakoni imaju s obzirom na trenutne fiskalne mogućnosti”. Stavljanje brige i njege prema najslabijima u društvu u okvir europskih natječaja i njegovo prepuštanje entuzijazmu udruga, obitelji i radnika koji rade u nesigurnim uvjetima, i ovdje ukazuje na sad već poznatu činjenicu da se država povlači iz područja socijalnih usluga te ga prepušta neprofitnom sektoru, obitelji i tržištu bez ideje kako ga dugoročno financijski i organizacijski osnažiti. I u ovom primjeru kao i u mnogim drugim, najveći teret takvih politika podnose radnici/e koji čine okosnicu sustava i korisnici/e, kojima su socijalne usluge od životne važnosti.

S obzirom na loše uvjete rada od kojeg čovjek zapravo ne možete financirati ni osnovne životne potrebe, tko se uopće odlučuje zapošljavati na takvim mjestima? O kojim je strukama riječ s obzirom da edukacije za ovo zanimanje nema u obrazovnom sustavu?

Struktura zaposlenih osobnih asistenata i asistentica je vrlo šarolika. Ne postoji konkretno  formalno zvanje osobnog asistenta, zbog čega taj posao rade nezaposleni koji ne mogu naći posao u struci i kojima su neophodni bilo kakvi prihodi, ili ljudi koji si s tim poslom dodatno "krpaju” osobne i obiteljske budžete što uključuje mladi prekarijat, studente, osobe koje su netom završile srednju školu ili fakultet ili starije osobe koje su Teret brige o nemoćnima najčešće pada na žene koje su ionako na tržištu rada u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarcenezapošljiva radna snaga na postojećem tržištu rada. Problematično je što se većina tako zaposlenih radnika često mijenja jer su uvjeti i materijalna prava dugoročno neodrživi, što konstantno proizvodi rupture u sustavu pružanja usluga, odnosno ozbiljno narušava kontinuitet i dodatno smanjuje kvalitetu usluge. Ovdje je važno napomenuti i da za ljude koji se zapošljavaju kao osobni asistenti izostaje sustavna adekvatna edukacija, zatim prostor u kojem bi asistenti/ce mogli razmjenjivati iskustva u radu, ali i potrebna psihološka podrška budući da je njihov posao izuzetno fizički, ali i psihički i emocionalno zahtjevan. Ako uzmemo u obzir da su udruge koje zapošljavaju osobne asistente/ce izrazito opterećenje provedbom projekata i projektnom administracijom te da su financijski podkapacitirane, pitanje je tko bi, na koji način i s kojim sredstvima trebao osobnim asistentima osigurati ovakvu prijeko potrebnu podršku.

Ako se ljudi kratko zadržavaju na tim radnim mjestima, znači da se i korisnici često moraju navikavati na novu osobu. Kako to utječu na živote samih korisnika koji dobivaju potplaćene pomagače opterećene brigama vlastitog preživljavanja, koji nemaju izbora nego na ovom radnom mjestu čekati "bolje"?

Da, visoka fluktuacija osobnih asistenata, čiji su uzrok nesigurni i neadekvatni uvjeti rada, nije samo problematična iz perspektive radnika i njihovih materijalnih prava, već i iz perspektive korisnika. Rezultati dubinskih intervjua s korisnicima jasno pokazuju da im izostanak kontinuiteta u usluzi, uključujući i čestu promjenu osobnih asistenata značajno smanjuje kvalitetu života. To je posebno važno u kontekstu činjenice da je za kvalitetnu uslugu izrazito bitan odnos između osobnog asistenta/ice i korisnika/ce. Ne "klikaju” svi savršeno pa kad se tako nešto dogodi, ogromna je šteta što osobni asistenti/ce odlaze jer si ne mogu osigurati egzistenciju, a zapravo su se savršeno našli u tom poslu, uspostavili su, Rezultati dubinskih intervjua s korisnicima jasno pokazuju da im izostanak kontinuiteta u usluzi, uključujući i čestu promjenu osobnih asistenata značajno smanjuje kvalitetu životakako često navode, kvalitetne odnose sa svojim korisnicima i voljeli bi dugoročno raditi taj posao.

Što je dosad inicijativa postigla? Kakav interes su pokazali sami asistenti za uključivanje u sindikalne aktivnosti?

Intenzivno radimo na okupljanju što većeg broja osobnih asistenata i asistentica, u čemu smo dosad i prilično uspješni. Interes asistenata za uključivanjem u inicijativu i sindikalno organiziranje itekako postoji, oni/e jako dobro shvaćaju svoju situaciju i potrebu za kolektivnim organiziranjem kako bi se postigle pozitivne promjene njihovih radnih uvjeta. Problem nam predstavlja to što su osobni asistenti/ice atomizirani, nakon što im se dodijeli korisnik rijetko ili nikad imaju priliku upoznati i komunicirati sa svojim kolegama koji rade u istoj udruzi, te je zbog teško doći do velikog broja radnika odjednom, već taj proces ide postepeno. U tu svrhu smo pokrenuli i Facebook stranicu Osobni asistenti zajedno - sindikalna inicijativa za bolje uvjete rada, prvenstveno kako bi inicijativa postala vidljiva širokom broju osobnih asistenata/ica s kojima dosad nismo uspjeli stupiti u kontakt, ali i kako bismo informirali širu javnost o problemima s kojima se asistenti susreću u svojem radu. Veliku podršku tu imamo u samim korisnicima usluge osobne asistencije, koji prepoznaju važnost poboljšanja uvjeta rada asistenata, jer se tako drastično poboljšava i kvaliteta usluge koju koriste, te se solidariziraju sa svojim asistentima i uvelike nam pomažu u kampanji. Osobni asistenti/ce koji se pridružuju našoj inicijativi učlanjuju se u Regionalni industrijski sindikat, s kojim udruga BRID već dugi niz godina uspješno Višegodišnjim zanemarivanjem socijalne države i sustava socijalne zaštite, sve veći broj socijalnih usluga prepušten je privatnoj inicijativi, što je na vjetrometinu tržišta stavilo i radnike i radnice koje pružaju socijalne uslugesurađuje, unutar kojeg će se osnovati zasebna podružnica za osobne asistente/ice, kako bi oni mogli samostalno i autonomno sindikalno djelovati.

Kako vidite rad i utjecaj tog budućeg sindikata?

Osim neposredne zaštite radnih i radničkih prava asistenata, članova sindikata, kroz savjetodavnu i pravnu podršku, cilj našeg sindikalnog rada je zagovarati poboljšanja uvjeta na području cijelog sektora usluga osobne asistencije, prvenstveno kroz donošenje kvalitetnog Zakona o osobnoj asistenciji, a pritom udruge koje pružaju uslugu osobne asistencije vidimo kao partnere s kojima ćemo zajednički vršiti pritisak prema državi da se zakon što prije donese i da bude kvalitetan. Udruge imaju veliko iskustvo i dubinsko poznavanje sustava, dok sindikat tu može doprinijeti da kao autonomna organizacija, koja ne ovisi o proračunskim i projektnim sredstvima kojima raspolaže država, te koja iza sebe ima legitimitet velikog broja članova koji su vitalan dio sustava, snažno i slobodno progovara o problemima u sustavu te vrši pritisak na donositelje odluka koje se tiču sustava.

Postoje li primjeri nekih europskih država za koje se može reći da je to pitanje kvalitetno riješeno i gdje asistenti imaju osigurana cijenjena radna mjesta sa svim radnim pravima?

U europskim zemljama postoje razni modeli kako je uređeno pravo i način pružanja usluge osobne asistencije, trenutno upravo radimo na analizi tih modela kako bismo našli kvalitetna rješenja koja bi se mogla primijeniti i kod nas, a koja ćemo predlagati i zagovarati u našem budućem radu.

Cijelo pitanje je puno šire od samih asistenata. I ostale aktivnosti udruga koje se bave pružanjem usluga u zajednici, a na koje je država prebacila dio usluga iz sustava socijalne skrbi, dijele istu sudbinu kao i asistenti. Kako u tom kontekstu vidite problem Namjera države je bila iskoristiti sredstva iz Europskog strukturnog fonda kako bi se uspostavio sustav koji će pružateljima socijalnih usluga omogućiti dugoročno stabilno financiranje i održivost, međutim daljnji koraci nisu napravljeni, zbog čega smo zapeli u ovisnosti o projektnom financiranju deinstitucionalizacije pojedinih socijalnih usluga?

Deinstitucionalizacija socijalnih usluga je izuzetno bitna, no ona zahtijeva holistički pristup u planiranju i pružanju socijalnih usluga, odnosno koordinirane intervencije različitih pružatelja, uključujući usluge osobne asistencije, zdravstvene i obrazovne usluge, službe zapošljavanja i sl. jer samo na taj način se može postići cilj deinstitucionalizacije, a to je adekvatna i poticajna usluga u zajednici u kojoj korisnik/ca živi. Dodatno, osim razvoja takve koordinirane mreže, izuzetno je važno osigurati redovita financijska sredstva koja će pratiti potrebe zajednice i različitih pružatelja usluga. Naprosto je neprihvatljivo i nemoguće zagovarati i implementirati deinstitucionalizaciju, a da pritom država, koristeći načelo supsidijarnosti, potpunu financijsku odgovornost prebaci na jedinice lokalne samouprave, odnosno na same pružatelje usluga, udruge i obitelji korisnika te da se očekuje kvaliteta i kontinuitet u pružanju usluge koja će se dominantno bazirati na volonterskom radu. Ovdje je izuzetno bitno napomenuti da teret brige o nemoćnima najčešće pada na žene koje su ionako na tržištu rada u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce, kako piše Dora Levačić, u analizi istraživanja o brizi za starije i nemoćne, Ane Štambuk, Silvije Rusac i Lee Skokandić sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Prema istraživanju žene čine 83 posto, a muškarci 17 posto neformalnih njegovatelja na području Zagreba. Najčešće se o nemoćnim starijim osobama u obitelji brinu kćeri (41 posto) i supruge (14,7 posto), zatim snahe (8 posto), supruzi (7,7 posto), sinovi (6,5 posto), unuci i unuke (6 posto), šira rodbina (6 posto) i ostali. Osim o starijima i nemoćnima, neformalne njegovateljice brinu se i o osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i drugim ranjivim skupinama, što se izuzetno negativno odražava na njihov profesionalni i obiteljski život.

osobni_asistenti_zajedno.jpg

U svakom slučaju, priča o deinstitucionalizaciji nužno mora doći iz koherentnih javnih politika i ona zaista jest humanija, ali ne može uspjeti ako će ju provoditi financijski potkapacitirani sustav. Ona bi trebala doprinijeti razvoju solidarnosti u zajednici te većoj uključenosti socijalno ugroženih u tu istu zajednicu, ali ni na koji način ne bi smjela lišiti državu i javni sektor od financijske odgovornosti i prepustiti to polje slobodnom tržištu.

S obzirom da su upravo dijelovi sustava koji se bave zdravstvenim i uslugama socijalne skrbi došli pod povećalo javnosti uslijed pandemije i višestrukih potresa, kakve su posljedice ove politike deinstitucionalizacije, a bez pravog financijskog praćenja, došle do Osim neposredne zaštite radnih i radničkih prava asistenata, članova sindikata, kroz savjetodavnu i pravnu podršku, cilj našeg sindikalnog rada je zagovarati poboljšanja uvjeta na području cijelog sektora usluga osobne asistencije, prvenstveno kroz donošenje kvalitetnog Zakona o osobnoj asistenciji izražaja u ovim okolnostima?

Pandemija je razotkrila cijeli niz slabosti našeg društveno-ekonomskog sustava koji je pokazao da bjesomučna utrka za profitom kroz globalizaciju i koncentraciju proizvodnje ujedno smanjuje otpornost sustava na nepredvidive događaje i dovodi do situacije u kojoj se žrtvuju zdravlje i životi ljudi radi potrebe održavanja ekonomskih aktivnosti. Na tom tragu, razotkriveni su i u fokus javnosti stavljeni problemi s kojima se sustav socijalne zaštite nosi već godinama, a posebno problematičnom se pokazala činjenica da u trenutku krize, ionako financijski i organizacijski potkapacitirana socijalna usluga, prestaje biti usluga jer ju naprosto nema tko provoditi budući da ne postoji razvijen sustav i mreža pružatelja usluga koji u razdoblju krize mogu odgovoriti na potrebe ranjivih i ugroženih skupina zbog čega su se sad našli u još goroj poziciji od one u kojoj su bili. Ovaj problem važno je gledati i iz perspektive radnika, posebno prekarnih, koji su za vrijeme krize ostali bez poslova ili su, ako govorimo o sustavu socijalne zaštite, o svom trošku osiguravali zaštitnu opremu, prijevoz do svojih korisnika i sl. Odgovor na krizu je ovisio o solidarnosti i volonterskom angažmanu organizacija civilnog društva i pojedinaca, koji iako poželjan, nije u mogućnosti u potpunosti odgovoriti na porast potreba, niti osigurati adekvatnu i nužnu zaštitu svih ranjivih društvenih skupina.

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

<
Vezane vijesti