Transnacionalni institut (TNI) objavio je prošli tjedan izvješće Border Wars Marka Akkermana. Akkerman se u izvješću bavi vojnom i sigurnosnom industrijom, kompanijama koje se bave trgovinom oružjem i sigurnosnim nadzorom, te profitiraju od trenutnog zatvaranja i "osiguravanja" granica i kontrole kretanja izbjeglica.
UNHCR procjenjuje kako je u 2015. godini više od 60 milijuna ljudi moralo migrirati, uglavnom pronalazeći sklonište unutar granica zemalja u ko Kompanije koje sudjeluju u stvaranju sukoba koji uzrokuju masovni bijeg izbjeglica ponovno profitiraju na krizi koja nastaje i zaustavljanju izbjeglica u potrazi za sigurnom zemljomjima žive ili u susjednim zemljama. Od tih 60 milijuna ljudi, u 2015. godini do Europe ih je stiglo malo više od milijun. Unatoč tome, Europa je prošlog ljeta proglasila uzbunu zbog tzv. izbjegličke krize. Uz podizanje panike koje je krenulo od ljeta, u prvim mjesecima 2016. godine došlo je do naglog povećanja biznisa osiguravanja granica, dizanja ograda, postrojavanja vojske, kupnje oružja, što se prezentiralo kao pokušaj "pronalaska rješenja". Rješenje koje EU nudi je, očigledno, (nakon neuspješnog rata protiv terorizma, rata protiv droge, rata protiv rata) rat protiv imigracije.
Studija Transnacionalnog instituta pokazuje kako, uz desničarske stranke i političare, od rata protiv imigracije profitiraju i pojedine tvrtke čiji biznis trenutno cvjeta. Studija donosi konkretne primjere i brojke, objašnjava način na koji trgovina oružjem i pojedine vojne, sigurnosne i IT kompanije profitiraju od trenutne europske politike, ali i kako na nju utječu i potiču je. Izvješće pokazuje kako su te kompanije daleko od pasivnih korisnika ugovora sklopljenih s EU - same kompanije aktivno potiču rastuću sekuritizaciju i militarizaciju europskih granica, a za to su spremne pružiti sve drakonskiju tehnologiju.
Značajan dio kupovine koju pojedine EU zemlje obavljaju u svrhu granične sigurnosti, financira se kroz sredstva Europske unije. Pojedine države članice potrošile su milijarde eura na graničnu sigurnost tijekom posljednjeg desetljeća. Vojna i sigurnosna industrija pritom neprestano lobiraju za pojačanje granične sigurnosti i politike nadzora te povećanje sredstava za istraživanja u tom sektoru.
"I u ovoj problematici, kao i u širem pristupu EU izbjegličkim pitanjima, može se vidjeti da je na razini Unije pristup izbjegličkim pitanjima u najmanju ruku šizofren. S jedne strane, dio institucija Unije (Parlament i do jedne mjere Komisija) nastoje u europski pristup problemu uključiti problem zaštite ljudskih prava, dok istovremeno plasiraju sigurnosni pristup ovom pitanju. To je posljedica, jasno, izostanka političke volje za zaštitom izbjeglica na razini dobrog dijela država Unije (unutar Vijeća ministara) pa su akteri primorani igrati u danom okviru - a to je radije zaštita europskih država od izbjeglica nego zaštita izbjeglica", govori nam Vedrana Baričević, viša asistentica na Fakultetu političkih znanosti i istraživačica u Centru za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM).
Izvješće TNI-a razotkriva i jednu istnski perverznu činjenicu - da su neki od korisnika ugovora pružanja granične sigurnosti upravo kompanije koje su jedne od najvećih prodavača oružja na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. To znači da kompanije koje sudjeluju u stvaranju sukoba koji uzrokuju masovni bijeg izbjeglica ponovno profitiraju na krizi koja nastaje i zaustavljanju izbjeglica u potrazi za sigurnom zemljom. Svakako, uzroci trenutnih ratova i kriza na Bliskom istoku su kompleksni i višedimenzionalni, ali laka dostupnost oružja svakako ne pomaže njihovu rješavanju. Uz SAD, zemlje Europske unije su najveći izvoznici oružja na to područje.
Čak i uz (djelomični) embargo UN-a i/ili EU-a na izvoz oružja u određene zemlje, kao što su Egipat, Sirija, Iran, Libija i Somalija, količina oružja koja je na područje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike stigla iz zemalja Europske unije veoma je značajna. Između 2005. i 2014. godine, države članice EU odobrile su dozvole za izvoz oružja Bliskom istoku i Sjevernoj Africi u vrijednosti od preko 82 milijarde eura, od kojih je najveći iznos (25 milijardi eura), otišao u Saudijsku Arabiju. Ilustracije radi, jedan noviji primjer - britanski div svemirske i vojne industrije BAE Systems, najveći proizvođač oružja u Europi, u 2015. godini je dobio 21,8 posto svojih prihoda od prodaje Saudijskoj Arabiji.
Pod parolom "borbe protiv ilegalne imigracije" Europska komisija naumila je i uspješno realizirala tranformaciju Frontexa, agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama. Naime, Europski parlament dao je 7. srpnja konačno zeleno svijetlo za proširenje ovlasti Europske obalne straže. Radi se o promjeni ustrojstva i ovlasti Frontexa. Europski Zeleni i koalicija lijevih stranaka GUE/NGL u europskom ParlaZnačajan dio kupovine koju pojedine EU zemlje obavljaju u svrhu granične sigurnosti, financira se kroz sredstva Europske unijementu usprotivili su se ovoj odluci, upozoravajući da se ovime krše brojna ljudska prava različitim skupinama.
Prema novim pravilima Frontex više neće morati voditi operacije traženja i spašavanja na moru, i to usprkos sve većem broju utapanja prilikom pokušaja prelaska Mediterana. Uz nove ovlasti, agencija će također moći surađivati u kontrolnim misijama s trećim zemljama, na njihovom terenu, (moguće je i sudjelovanje u primjerice Libiji ili Siriji, ne samo u pograničnim trećim zemljama). Upravljanje nacionalnim granicama ostaje u ovlasti nacionalnih vlada u mirnodopskim situacijama dok će u "kritičnim” situacijama te ovlasti biti prenesena na Obalnu stražu.
Bruxelles će tako u "kritičnim” situacijama moći slati timove za brzu intervenciju na vanjske granice EU s ciljem osiguranja zajedničkog sustava obrane. Pogranična straža bit će pritom locirana u svim takvim zemljama članicama, a timovi će se raspoređivati prema zahtjevu nacionalnog parlamenta ili po nalogu Europskog vijeća. Pitanje je tko će i na koji način određivati što su "kritične" situacije.
Obalna straža imat će proaktivniju ulogu, uključujući kupnju vlastite opreme, sve unatoč činjenici da unutar same organizacije postoji uočljiv demokratski deficit i manjak transparentnosti - malo se zna o vodstvu agencije, prinicpima kojima se vode i načelima poslovanja. Agenciju Prema novim pravilima Frontex više neće morati voditi operacije traženja i spašavanja na moru, i to usprkos sve većem broju utapanja prilikom pokušaja prelaska Mediteranapodupire EUROSUR, EU sustav za povezivanje i osiguravanje nadzora granica trećih zemalja, a poznata je i povezanost Frontexa s vojnom industrijom i utjecaj lobista na njegovo jačanje.
Uz militarizaciju granica koja se dala naslutiti već prošle godine, i za koju je u izvješću TNI-a i Hrvatska svrstana među zemlje (uz Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Nizozemsku, Češku) koje su neslavno i neadekvatno reagirale slanjem vojske na granice, čini se da će prava militarizacija na europskim granicama tek krenuti - uz novi, transformirani, svojeglavi i opunomoćeni Frontex. Pritom ne valja zaboraviti na NATO. Patrolni brodovi NATO-a u Sredozemlju u početku su igrali manje važnu ulogu u pomaganju Frontexu, ali njihova je uloga sve aktivnija. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg više je puta istaknuo kako će NATO morati aktivnije provoditi izviđanje, kontroliranje i nadgledanje u Egejskom moru.
Sve se ovo događa potiho, medijski gotovo ispod tepiha, u prigodnoj atmosferi - dok tržište osiguravanja granica cvjeta. Prošlogodišnja procjena tog tržišta iznosila je 15 milijardi eura, a do 2022. godine očekuje se porast od više od 29 milijardi eura godišnje. Trgovina oružjem također cvjeta, posebno na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, odakle dolazi većina izbjeglica. Globalni izvoz oružja na Bliskom istoku porastao je za 61 posto u razdoblju između 2006. - 2010. i 2011. -2015. godine.
Veliki igrači u europskom kompleksu osiguravanja granica su tvrtke koje se bave prodajom i prozivodnjom oružja - Airbus, Finmeccanica, Thales i Safran, kao i tehnološki div Indru. Finmeccanica i Airbus su posebno istaknuti dobitnici ugovora EU-a usmjerenih na jačanje granica. Airbus, najveća europska zrakoplovna korporacija, druga u svijetu poslije američkog Boeinga i jedan od najvećih proizvođača vojne i svemirske opreme i naoružanja, također je dobitnik broj jedan kad su u pitanju EU ugovori za financiranje sigurnosnih istraživanja.
Finmecannica, Thales i Airbus, ugledni igrači u sigurnosnom poslovanju EU-a, također su tri od četiri najveće europske kompanije koje se bave trgovinom oružjem, sve aktivno prodaju oružje zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Njihovi ukupni prihodi u 2015. godini iznosili su 95 milijardi eura. Valja spomenuti kako su najveći lobisti europske vojne i sigurnosne industrije Europska agencija za sigurnost (EOS) te ASD-STAN, or Čini se da će prava militarizacija na europskim granicama tek krenuti - uz novi, transformirani, svojeglavi i opunomoćeni Frontexganizacija industrije za zrakoplovstvo i obranu, čiji je predsjednik Mauro Moretti, ujedno i direktor Finmeccanice.
Izraelske tvrtke su jedini neeuropski primatelji sredstava za financiranje istraživanja (zahvaljujući sporazumu iz 1996. između Izraela i EU), a također su imale ulogu u utvrđivanju granice Bugarske i Mađarske, te promicanju svoje "stručnosti" temeljene na godinama građenja zidova, kontrolnih točaka i kompleksne mreže nadzora kretanja Palestinaca. Učimo od najboljih! Izraelska tvrtka BTec Elektronički sigurnosni sustavi, odabrana je od strane Frontexa za sudjelovanje na radionici "Granični nadzor, senzori i platforme" 2014. godine, a posebno su pohvaljene "tehnologija, rješenja i proizvodi instalirani na izraelsko-palestinskoj granici".
Industrija oružja, sigurnosti i nadzora uspješno je povukla 316 milijuna eura sredstava za istraživanja u sigurnosnim pitanjima, postavljajući agende programa za istraživanje, te potom ubirući plodove - korist od svih naknadnih ugovora. Od 2002. godine, EU je financirala 56 projekata u području granične sigurnosti i granične kontrole. Hrvatska je od EU također "povukla" značajna sredstva za graničnu sigurnost - gotovo 200 milijuna eura.
Što bi bilo da su se ta sredstva usmjerila za prihvat, smještaj i integraciju izbjeglica? Odnosno - zašto se ta sredstva nisu usmjerila prema drugim oblicima djelovanjima, prema mogućim rješenjima (jer teško da su trenutna rješenja rješenja)? Baričević ističe kako je to ono o čemu bi unutar EU zbilja trebali razmišljati.
"Investicije u integracijske politike stranaca i izbjeglica su nešto što je Europi doista prijeka potreba, no kao što vidimo, ponovno, iz istog razloga (nespremnosti članica) - integracijske politike Unije na istoj su razini već tri desetljeća - a to je doista rudimentarna razina. Integracijske politike pomogle bi u rješavanju mnoštva velikih problema s kojima se suočavaju ne samo izbjeglice, nego i sama Unija", govori Baričević.
Objašnjava kako bi EU na taj način profitirala i u ekonomskom smislu, jer je uvoz migranata njezin dugoročni plan. "Umjesto da ciljano uvozi migrante (prema njihovoj spremi), EU bi mogla uložiti, primjerice, u priznanje kvalifikacija, dokvalifikaciju, opće obrazovne programe i učenje jezika za one useljenike koji već jesu na njezinom prostoru. Time bi profitirala i ekonomski i politički i sigurnosno. Sada na teritoriju Unije živi niz useljenika bez regularnog statusa, niz izbjeglica (protivno svojoj volji) u ovisnosti je o socijalnoj pomoći, niz useljenika općenito marginalizirano je, a time i sklonije nezadovoljstvu, a potencijalno i radikalizaciji. Iako su članice toga svjesne, dobar dio njih naprosto želi ili nastaviti samostalno dizajnirati svoje politike ili ostati izvan migracijskih tokova tako da se pokušaji stvaranja integracijskih politika Unije uporno blokiraju", zaključuje Baričević.
Čini se kako unutar EU-a za takva rješenja još uvijek imaju jako malo sluha - za sada se radije bave kovanjem novih ratova.
