Ako postoji više od pola građana koji trenutno ne žele u EU i ako ne postoji niti jedna politička opcija koja dijeli njihovo "emotivno" mišljenje onda takav politički model treba nazvati njegovim pravim imenom - parlamentarna diktatura
Znate li one ponude mobilnih operatera u kojima možete dobiti vrhunski mobitel za samo jednu kunu. I još prvih sto minuta razgovora je besplatno, a u prva tri mjeseca surfanja možete daunloudati beskonačan broj megaugriza za okruglih nula kuna. Jedini problem je što morate potpisati ugovor da ćete sljedeće dvije godine plaćati mjesečni račun ma koliko god on iznosio i ma koliko poskupili megabajti i milisekunde. Déjà vu reklame nekog mobilnog operatera doživio sam kada sam naišao na naslove u medijima koji govore da nas čeka 1.8 odnosno čak 2,2 milijarde besplatnih minuta u pretpristupnim razgovorima tj. besplatnih eura prilikom potpisivanja pretplate na EU uz koju dobijemo i savršen zakonski aparat najnovije tehnologije za samo jednu kunu. Mala klauzula nešto niže govori o nekakvim formalnim dadžbinama tj. o godišnjoj pretplati od 500 mil. eura što znači da nas je već tu operater navukao na marketinški trik. Ali brojevi koje oduzimamo ili zbrajamo s čežnjom da na kraju izađemo u plusu ni približno ne objašnjavaju fenomen civilizacije koja sve nepoznato i strano želi prilagoditi standardima virtualnog kapitalizma, civilizacije koja podjednako mrzi sve barbarske zemlje nedovoljne tržišne protočnosti koje su tek nekakvom životinjskom žilavošću ostale izvan digitaliziranog stroja koji sve, bez ostatka, preračunava u (ljudske) nule i jedinice pripremajući ih za ulazak u bestežinski prostor tržišta.
Što nam to točno nudi Europa mimo fiskalne stabilnosti, "pravedne" tržišne utrke i prividnih novčanih bonusa? Nudi li nam možda gigantske termitnjake pretrpane depresivnim individuama koje danonoćno moraju opsluživati Maticu, gradove u kojima ptice pjevaju samo noću jer se jedino tada međusobno čuju, gradove u kojima nema niti jedne krijesnice jer im je fosforescentna svjetiljka neupotrebljiva u histeriji brzine svjetlosti. Nudi li nam Europa psihijatrijsku njegu u mastodontskim prodajnim hramovima u kojima se možemo kolektivno podvrgnuti terapeutskom brisanju mozga. Nudi li nam možda gradove ispresjecane tranzitnim vektorima, podzemnim kapsulama za prijevoz štakora i punktovima za deponij kulturne, materijalne i mesne robe? Nudi li nam europska događanja i klaustrofobične kulturne ivente u zamjenu za "djelić" slobode koji im prepuštamo potpisivanjem pretplate.
Što nam to toliko neodoljivo nudi civilizacija koja je nastala na leševima svih onih kojima je kroz povijest pripisala dimenziju neljudskosti, čije je domove opljačkala i čije je kulture proglasila primitivnima? Od čitavih naroda, autohtonih jezika i kultura, njihovih osmjeha, pješčanih obala i šarenih konja, danas je ostalo tek par muzejskih etno-dronjaka i nepregledna kolonizirana prostranstva. Oni su nedvojbeno bili budale koje je trebalo naučiti pameti.
Pojavila se naznaka da stvarnost može biti nositelj drugačije mogućnosti od one koju nam nude EU i parlamentarna diktatura. Iste one mogućnosti koju su studenti vidjeli u direktnoj demokraciji. Ili je možda ipak jednostavnije prepustiti se novim, uglađenijim vođama?
Danas smo te budale Mi, građani Hrvatske, jer ne želimo ući u klub velikih i moćnih, u Eu-ropsku Uniju. "Hrvati prosuđuju emotivno" izjavio je nekakav urednički potrčko iz Vjesnika kada je u središnjem dnevniku trebalo analizirati rezultate Gallupove ankete o podršci građana Eu-ropskoj Uniji. Trebalo je hitno objasniti nevjerojatnu činjenicu da unatoč čitavoj propagandnoj logistici samo 25 posto građana misli da je ulazak u EU pozitivna stvar. Na referendumu bi po toj anketi čak 43 posto bilo protiv ulaska, a 40 posto ZA. Glasnogovornik MVPEI-a kaže da će rezultate pomno analizirati "ma koliko oni nevjerojatni bili" jer je i ministarstvo naručilo dvije studije, nedavno provedene, po kojima je 62 do 65 posto građana za pristupanje EU-ropskoj uniji. "Naime te studije su vjerojatno rađene drugačijom metodologijom i na različitom uzorku te vjerojatno otuda toliko odstupanje", kaže nam glasnogovornik. Je li ovo ta racionalnost koja bi trebala zamijeniti emocije? Vječno se apelira da racionalno analiziramo materiju, ma kakva ona bila, i potom trijezno, na temelju statističkih brojki, donesemo odluku trebamo li ući u EU, trebamo li pristupiti NATO-u ili možda potpisati novi kredit s MMF-om uz koji uvijek idu i mjere stezanja remena. Međutim, rezultati političkih analiza mogu varirati ovisno o korištenoj metodologiji!? Nisu li ti rezultati zapravo izravan rezultat metodologije tj. političko-ekonomske moći koja je dizajner svake metodologije potrebne za proizvodnju određenih rezultata. Ali ako već moram birati između metodologije Ministarstva vanjskih poslova i one agencije Gallup, nezavisne tvrtke koja ima visok renome, onda svakako biram ovo drugo.
Svakim danom postaje sve jasnije da je racionalnost na koju nas pozivaju naši domoljubni vođe samo opsjena, maska kojom se prikrivaju vulgarna laž i interes. Farsa parlamentarne demokracije očituje se upravo u ovom primjeru licitacije postocima i naručenim studijama, ali ona se još i bolje vidi u mračnom ponoru između građana i političara koji nisu tu da povlađuju djetinjastim prohtjevima naroda već da ih izvedu na pravi put, makar i naručenim anketama i selektivnim prikazivanjem istine. A građani su pak tu samo da bi potvrdili svaku odluku političkih elita koju im one stave na stol i da time ispune formalni standard demokracije.
HRT, tzv. javna televizija svih građana, je u svom središnjem dnevniku temeljito analizirala ovu nesvakidašnju pojavu građanskog neposluha. Svi intervjuirani predstavnici iz drugih, ali sličnih medija su pokušali objasniti rezultate ankete kao trenutni hir uzrokovan ekonomskom krizom i kao djetinju reakciju na "dobronamjerne" kritike iz Bruxellesa. A specijalni gost u istom dnevniku, bio je Nadan Vidošević, utjelovljenje neoliberalne paradigme. "Mi naprosto moramo biti u klubu gdje se odlučuje o našoj sudbini.", rekao je šarmantni bucko.
Jedna od ključnih teza kapitalizma je da se mora, i da se može, ravnopravno sudjelovati u tržišnoj utrci i u donošenju velikih odluka koje se direktno tiču nas. Međutim jednostavna matematička operacija dijeljenja broja mogućih hrvatskih zastupnika u parlamentu EU (12) s ukupnim brojem zastupnika (trenutno 736, a po novoj klauzuli iz Lisabonskog sporazuma 751) govori koliki bi udio Hrvatska imala kada bi ušla u EU. 12 od 736 predstavlja 1.6 posto zastupnika. Takav postotak hrvatskih glasova u EU parlamentu, koji je manji od prosječne standardne pogreške u statistikama, teško da se može smatrati nekakvom polugom moći. U EU je donedavno postojalo i pravo veta na odluke parlamenta, ali ono se pokazalo kao nepotrebna smetnja stroju koji donosi zakone, pa je i ukinuto.
"Hrvati se osjećaju kao dio Europe i da je danas referendum oni bi sigurno, uvjeren sam, dvotrećinskom većinom izglasali ulazak u EU", rekao je na koncu intervjua samouvjereni poduzetnik i na najbolji mogući način zaokružio jednu priču o neslobodi medija, strogoj kontroli informacija i industriji pristanka građana na sve što je potrebno da opstane Veliki Projekt.
Osim hiperprodukcije jeftinih i nepotrebnih predmeta kojima se sve više zatrpava planet, kapitalizam u prvom redu proizvodi pristanak na sve lošije životne uvjete, sve lošiju zdravstvenu skrb, sve jeftiniju i nekvalitetniju hranu, sve degutantnije javne medije, sve veću kontrolu društvenih uvjeta od strane države, skrivajući se iza pojmova demokracije, javne rasprave i civilnog društva. Ali obmana i falsifikacija podataka nisu jedine metode stvaranja pristanka i obrane poretka. Proizvodnja straha od onoga što nas čeka ako ispadnemo iz kolosjeka napretka osnovno je vezivo koje drži frankenštajnsko-kapitalističku strukturu u jednom komadu.
Alain Badiou kaže: "Svaki otpor predstavlja raskid s postojećim stanjem. A za onoga tko se u to upušta, svaki otpor počinje raskidom sa samim sobom." Gallupova anketa koja je pokazala da građani ne žele u EU upravo je početak takvog raskida s postojećim stanjem, ali i raskida sa samim sobom, odnosno s dosadašnjom slijepom vjerom u ovo ili ono političko vodstvo. Nakon studentskih prosvjeda i blokade donošenja novog ZOR-a, pojavio se još jedan simptom kolektivnog otpora ekonomsko-političkoj dogmi. Pojavila se naznaka da stvarnost može biti nositelj drugačije mogućnosti od one koju nam nude EU i parlamentarna diktatura. Iste one mogućnosti koju su studenti vidjeli u direktnoj demokraciji. Ili je možda ipak jednostavnije prepustiti se novim, uglađenijim vođama?