Pet dana je trebalo branitelju hrvatskih ljudskih prava Ivanu Zvonimiru Čičku da u prašnjavom kutu nekog kioska uoči novu naslovnicu tjednika "Novosti" na kojoj je pisalo "Obadva su pala, obadva su pala". Zgrožen takvom drskošću jednog posve marginalnog manjinskog tjednika financiranog iz državnog proračuna, koji se usto prodaje na najmanje vidljivom mjestu kioska, vjerojatno je potrčao kući, i ne skidajući cipele, sjeo za laptop i sročio pismo u ime HHO-a, nekad udruge poznate po svojoj borbi za ljudska prava, a danas tek oronule institucije koju malo tko shvaća ozbiljno.
Ostaje samo nepoznato zašto to nije napravio prije jer "Novostima" nije prvi put da "uznemiruju" ili propituju dominantne hrvatske vrijednosti i stavove. Možda ga nije bilo briga jer "Novosti" nisu društveno utjecajne, a možda je ovo bila kap koja je prelila čašu toj bezobraznoj redakcijskoj bandi, financiranoj od strane hrvatskih poreznih obveznika, koja u ime srpske manjine, koja bi trebala biti zahvalna što je danas još u Hrvatskoj, vrijeđa stupove hrvatske obrane.
Nije trebalo dugo, oglasilo se i Ministarstvo obrane, Glavni stožer oružanih snaga te branitelji, a i sam ministar Vukelić izražavajući žaljenje što nekoga u Hrvatskoj vesele dva pala aviona. Tončica Čeljuska je izražajnim glasom sinoć u Dnevniku pročitala naslov "Obadva su pala, obadva su pala" i stvar se zakotrljala.
Redakcija "Novosti" sljedeće je jutro osvanula na svim naslovnicama hrvatskih portala zbog prijetnji koje su im nakon toga počele stizati. "Prerezat ćemo ti grkljan", "Bacit ćemo vam bombu u redakciju" samo su neke od anoniminih poruka zahvaljujući kojima danas svi pričaju o nekim "Novostima". I tako je jedan od ponajboljih, što se kvalitete tiče hrvatskih tiskanih tjednika, ali marginalan po svom utjecaju (tiraža od nekih 1500 primjeraka), izašao iz pozicije nevidljivog glasila srpske manjine. Zahvaljujući selektivnoj percepciji i licemjernim mjerilima Čička, hrvatske karikature branitelja ljudskih prava.
Selektivne percepcije utoliko što se Čičak, Ministarstvo, Glavni stožer i branitelji pa posljedično njima, svi oni koje su "napalili" da prijete redakciji "Novosti", nisu drznuli spočitati isto Branimiru Glavašu kad je koristio spomenutu rečenicu, kako je to primijetila Ana Benačić s Net.hr.-a. A ni svima onima koji po birtijama, kafanama i drugim privatnim mjestima razgovora tu sintagmu svakodnevno upotrebljavaju. Rečenici koja je, po mišljenju Rade Dragojevića, urednika Novosti, već duboko ukorijenjena u hrvatskom suvremenom govornom jeziku kao svojevrsna poštapalica. Ali nije isto od koga poruka dolazi.
I to je ono što je u ovom slučaju zabrinjavajuće. Zabrinjavajuće utoliko jer pokazuje da moraju postojati nedjeljive granice. Ne može se glasilo srpske manjine sprdati sa hrvatskim svetinjama, to mogu samo Hrvati, i to oni "pravi" poput Glavaša.
Takva u najmanju ruku licemjerna mjerila odraz su politika prema kojima pojednostavljeno rečeno manjine moraju znati gdje im je mjesto. Nije stoga za čuditi se što Čičak poseže za evropskim primjerom danskog lista, koji je objavio niz spornih karikatura na račun proroka Muhameda, zbog čega je cijeli svijet ustao protiv vrijeđanja muslimanskih svetinja. Pa plače što hrvatske svetinje ni sami Hrvati ne brane, nego još dopuštaju tamo nekakvoj, ali ne bilo kakvoj manjini da ih vrijeđa. Manjini koju smo smanjili, ali izgleda ne dovoljno.
Čičak se postavlja uz bok onih evropskih politika multikulturalizma koje probleme rješavaju na način da manjinska pitanja stavljaju u oblast kulture i na taj način zanemaruju ona politička. I iako evropski problemi, koji se svode na pitanja načina integracije imigrantskih zajednica u kontekste evropskih društava i država, nije baš ponajbolja analogija, ponajprije stoga što srpsku manjinu i hrvatsku većinu ne razdiru nikakve kulturološke i jezične barijere (iako bi neki voljeli tako misliti), reakcije hrvatskih dušebrižnika su itekako slične brojnim evropskim službenim politikama ili teoretskim promišljanjima.
Čičak je u jučerašnjem Dnevniku lijepo objasnio da je "primarni zadatak takve novine da izražava toleranciju i međusobno razumijevanje, a ne mržnju" i valjda pretpostavlja da bi, pošto su financirane iz državnog proračuna, trebale izvještavati o kulturnim društvima koja se bave očuvanjem ono malo srpske kulture koje hrvatska većina nije počistila, a koje omogućava hrvatska država. O folkloru i obnovi. One bi valjda trebale biti glasilo pomaganja hrvatske države svojoj manjini. Sve drugo što ne spada u tu sferu "Novosti" ne bi smjele pisati ni istraživati, a kamoli ironizirati. I tu je sličnost Čička sa onim evropskim multikulturalizmima, koje pod krinkom zaštite kulturnih vrijednosti imigrantskih zajednica, zapravo onemogućuju njihovo povezivanje s dominantnom kulturom i getoiziraju manjine ostavljajući ih na marginama. A to je ono što po Čičku treba napraviti i sa Srbima. Jer, iako to ne kaže eksplicitno, glasilo srpske manjine je manjinsko i kao takvo treba znati gdje mu je mjesto.
No, upravo zahvaljujući Čičku i njegovom licemjernom stavu te poziciji s koje može blebetati što poželi, a da ga netko čuje, "Novosti" su zadobile medijsku pažnju i izašle s pozicija marginalnosti barem za jedan broj. Stoga, da sam ja na mjestu urednika "Novosti", ne bi propustila poslati pismo zahvale Čičku.
