Trebalo je neko vrijeme, ne baš ni tako dugo, da se potvrde sumnje kako preseljenje Zagrebačkog međunarodnog festivala dokumentarnog filma iz Studentskog centra u multipleks na Kaptolu nije bilo tek pitanje ove ili one dvorane, nego i same koncepcije festivala. Ovogodišnje, jedanaesto izdanje ZagrebDoxa bjelodano je, naime, pokazalo kako prvenstvo na njemu više nemaju “mala”, nezavisna, aktivistička i autorska, odnosno punokrvna dokumentaristička djela, kao što je to bilo početkom novog milenijuma kada je Dox pokretan, nego da, na žalost, sve veću ulogu i tu dobijaju, doduše “prihvatljivo” upakirani, ali ipak - spektakl, komercijala i propaganda.
Filmovi na koje je Dox ove godine uglavnom privlačio gomile publike takvi su, naime, da im kako bi bili gledani nije potreban festival dotiran javnim novcemNaravno, šest godina od prelaska u noviju nekretninu nije bilo dovoljno da s festivala sasvim iščile filmovi koji zaslužuju punu pažnju dokufila, a i mnoštvo od stopedeset naslova dopušta da se u program, gotovo neprimjetno, ubaci i nešto onih doista dokumentarnih, aktivističkih, pa i artističkih, no, ako ni najveći ljubitelji za takve filmove ne saznaju pa dvorane, čak i na besplatnim projekcijama, zjape otužno (polu)prazne, postavlja se pitanje ne samo smisla njihova prikazivanja u tom kontekstu nego i generalnog postojanja festivala.
Filmovi na koje je Dox ove godine uglavnom privlačio gomile publike takvi su, naime, da im kako bi bili gledani nije potreban festival dotiran javnim novcem: dovoljan im je i sam multipleks, budući da svoju popularnost duguju ili već postojećim (privatnim) svjetskim propagandno/eksploatatorskim mašinerijama, ili, s njima nerijetko povezanima, takozvanim kontroverznostima – raznoraznim teorijama urota, bizarnostima i frivolnostima, što svoju stalnu, sve brojniju publiku imaju zahvaljujući prvenstveno internetu, “mediju” koji se za sada pokazuje najprimjereniji za dilanje upravo takvih ispraznosti.
Iako su se neki nadali da će možda ipak biti drugačije, prelazak u trgovački centar, pa makar i u onaj nešto manji i manje konzumeristički histeričan (no, naravno, ne i euforičan), ipak je, dakle, vodio k tomu da se ZagrebDox, “najveći festival dokumentarnog filma u regiji”, koji se nekada ponosio svojom alternativnošću, a mnogima se činilo da se može pohvaliti i avangardnošću, sada reklamira i afirmirava ili preko filmova koji upravo na najgori način nastavljaju “školu” što joj je nekada bio “drugost” i htio umaći “ispred”, ili preko uradaka poput onoga čija se kontroverznost ogleda ne toliko u tomu što sintagmu “Titovi odredi” (neuspješno) pokušava u kolektivnom imaginariju odvojiti od epiteta oslobodilački, prikrpavajući joj vezu sa smrću (koja bolje ide uz neke druge odrede iz istog, ratnog razdoblja), nego u tomu što uopće nisu dokumentarni, a pitanje je da li su uopće i filmovi, te im, kao i još nekima na sličnu temu, nije ni mjesto na takvom festivalu.
Za one koji se ne sjećaju početaka Doxa, napomenimo kako je taj festival Nenada Puhovskoga krenuo, ili je bar takvim predstavljan, ne samo kao pobuna protiv lokalno dominirajuće tuđmanovštine devedesetih, koja (je) film svodi(la) na nezdravo pumpanje kolektivne taštine, autističnosti i ksenofobije, nego, možda još i više, kao otpor zavodljivoj estetici životinjskih i imperijalnih carstava koja( je) mnogo dulje vlada(la) puno širim područjima globusa. Riječ je o manifestaciji na kojoj su Zagreb, Hrvatska, pa i čitava regija, imali priliku saznavati o svijetu i vlastitom dvorištu od ljudi, a ne od scenarija i projekata, a posjetitelji sa stvaraocima nisu dijelili zaslijepljenost “filmskom moći” nego vjeru i nadu u neki bolji (filmski) svijet, u kojemu su ( slobodni) ljudi ipak važniji od životinja (u rezervatima) ...
Da nije već postalo sasvim uobičajeno da se (hrvatski) “ljevičari aktivisti” predaju tek tako, gotovo šaptom, kao da se nikada i nisu borili protiv nečega i/li za nešto nego ih samo oni s druge strane (prije) nisu htjeli u svojim redovima, bilo bi gotovo nevjerojatno da na jednom takvom festivalu uvjerljivo pobijedi gotovo perverzno ujedinjenje svega nekada proklamiranoga kao odiozno – od takozvane, safarijevske ljubavi prema životinjama do imperijalističke moći (i) ignorancije, garniranih još k tomu holivudolikom manijakalnom opsjednutošću špijuniranjem. (U međuvremenu se, naravno, u skladu s političkom korektnošću, nešto ipak promijenilo: glavni špija više nije zgodni i spretni ženskaroš-ubojica, nego krhka mlađahna ženica, koja bi nekad bila samo jedna od njegovih ljubavnica, a koja je danas “avancirala” te se protiv zločestih bijelih muškaraca bori, ne integritetom, emotivnošću i inteligencijom, nego “ženskim čarima” napijanja i na/zavođenja na priču (koju ionako svi već znaju)...).Nije više ništa novo ni da, nakon kratkotrajne relativne slobode prije “neprijateljskog preuzimanja”, angažman i borba za prava ( apstraktnog) čovjeka najčešće ubrzo postanu samo još jedna ekspolatatorska (kulturna) industrija, koja neinteligentno luksuzno prazitira na jadu i patnjama stvarnih žrtava
Naravno, nije više ništa novo ni da, nakon kratkotrajne relativne slobode prije “neprijateljskog preuzimanja”, angažman i borba za prava ( apstraktnog) čovjeka najčešće ubrzo postanu samo još jedna ekspolatatorska (kulturna) industrija, koja neinteligentno luksuzno prazitira na jadu i patnjama stvarnih žrtava, odnosno onih što na sve brojnijim globalnim ratištima nisu uspjeli ili nisu htjeli nešto ušićariti ni kao ratni, ali ni kao antiratni profiteri. No, ipak je malo previše da, pored barem nekoliko vrlo značajnih (regionalnih) ostvarenja prikazanih na festivalu, isti goreopisani bendejdovski naslov osvoji ne samo glavnu nagradu nego i specijalno priznanje žirija selekcije Movies That Matter. (Pametnomu bi, doduše, već i sam naziv selekcije trebao biti dosta, ne samo zato što je morao biti na engleskom i što je “movie” a ne film, nego i zato što se tu zapravo i ne zna odgovor na pitanje - “važni komu?”... )
Ukratko, čak i da je uvrštavanje i isticanje dokumentarističkih “blockbustera” zapravo (opet moramo reći) već viđeni “aktivistički” pokušaj da se, kao navodno nepopularni, istinski dokumentarci “sakriju” među “junk-food” privlačan svima, te tako izbore za brojniju publiku, riječ je o “metodi” koja se kao taktika već uvelike pokazala ne samo neuspješnom nego i sasvim kontraproduktivnom, a kao strategija je gotovo smiješna.
Da li iz gorespomenutih razloga, ili iz neke mladenačke nostalgije organizatora i gotovo jedinog (potpisanog) selektora svih desetak programa za Amerikom šezdesetih, na ZagrebDoxu 2015. također su, u odnosu na svjetsku (ne)relevantnost tamošnjeg dokumentarnog filma, previše bili zastupljeni naslovi iz SAD, ili o njemu, iako je većina tih filmova zapravo samo faktografski “entertainment” koji bilježi svu nemoć (pasatizma, konformizma i samodostatnosti) američke ljevice, a jedan od njih, o nekadašnjim vojniku u Vijetnamu koji se hvali(?!) svojom vojničkom iskaznicom takav je “(white) trash” da je njegovo uvrštavanje teško opravdati bilo čime, autoričnim prethodnim solidnim (igranim) filmom ili nekakvim bizarnim “nacional-pomirbenim” nastojanjima festivala...
Bilo je, doduše, na Doxu i nekoliko vrijednih, pa i iznimnih dokumentaraca, kao i dosta hrvatskih i regionalnih (premijernih) naslova - koji uglavnom bilježe (za sada) blagi zaokret k eskapizmu, što i nije neočekivano budući da je Factum Nenada Puhovskog ujedno jedan od najvećih lokalnih producenata, ali i da je to općeniti trenutačni (loš) trend u europskoj dokumentaristici - no njih ovaj put nećemo ni spominjati, jer ipak zaslužuju bolje okruženje.
