Perspektiva
Prošli tjedan sam bila na Visu. Konferencija pod nazivom "Anatomija otoka". Radilo se o poljoprivredi na otocima. No, karakter konferencije je bio interdisciplinaran, bilo je tu ljudi raznih profesija, profesora i studenata s raznih strana svijeta, viških civilnih udruga, predstavnika lokalnih vlasti i ponešto otočana. Uglavnom, super zanimljivo. Barem meni.
Izlaganja koja sam slušala šire horizonte pa ću o tome nešto više reći u daljnjem tekstu ali svjedočanstva otočana koji su smogli snage izaći na javnu tribinu i u mikrofon izgovoriti sve što znaju a znaju puno toga, jer su, zapravo, svi odlično školovani, govore samo jedno: na otoku nema ljudi. Tj. ima ali ne dovoljno, kako za poljoprivredu tako i za sve ostalo što je potrebno da se lokalna poljoprivredna proizvodnja tržišno afirmira na način da ljudi od nje mogu pristojno živjeti.
No, prije nego li se upustim u daljnje opisivanje moram reći jedno. Ovaj prošlotjedni posjet Visu bio mi je treći u posljednjih 16 godina. Iako sam, zapravo, dalekim porijeklom Viška, dalmatinski dio moje obitelji još i danas u malom mjestu ispod Makarske nosi naziv "Viškini", prvi put u životu došla sam na Vis poslom, u kasnu jesen 1998. godine. Bilo je poprilično hladno i turobno. Ljudi s kojima smo razgovarali obilazeći otok bili su ogorčeni, a umjereni je optimizam bio uočljiv samo kod jednog lokalnog političara kojeg sam tada upoznala i koji je želio "pokrenuti stvar na otoku" iako se i kod njega osjećala rezignacija svojstvena ljudima koji razumiju: dubinu problema. Tj. kako je teško živjeti na otoku koji je najudaljeniji od kopna i kako je teško na kopnu, godinu dana nakon mirne reintegracije, objasniti problem: otoka.
Otočani ili neka viša sila, uspjeli su ograničiti navalu "nesputane građevinske eklektike" koja je unakazila veći dio kopnene obale.
Šesnaest godina nakon tog prvog posjeta Visu mogu reći ovo: čaroban ambijent otoka koji me impresionirao i tada 1998. godine kad sam ga prvi put u životu doživjela u jesenskom izdanju, nije se promijenio. Otočani ili neka viša sila, uspjeli su ograničiti navalu "nesputane građevinske eklektike" koja je unakazila veći dio kopnene obale čije je razorne učinke jedan korčulanski poduzetnik pred par godina, na skupu u Dubrovniku, duhovito nazvao: konfuzni pejzaž. Rezultat je očuvani prostorni red, koji se još rijetko doživljava na kopnu, vizualna kvaliteta prostora neopisiva, nema sumnje radi se o kulturnom krajoliku prvog reda. Također, društvena se klima promijenila, ne radikalno ali, nema sumnje, na bolje. Počeli su se organizirati. Lokalno. Shvatili su da im je to jedina šansa da ne izgube utakmicu. Globalno.
Konferencija
E sad, na konferenciji je bilo svega i svačega, zbilja izvrsna ponuda govornika i tema, pa ću pokušati kratko prepričati ono što je meni bilo najinteresantnije. Prvo, ljudi iz splitskog Komunalnog. Došli na Vis, nitko ih nije tjerao, naprosto u splitskom su Komunalnom valjda osjetili neku odgovornosti i poslali na otok dvoje mladih superstručnjaka. Rezultat? Inventarizirali su javne površine pa su prepoznali osam lokacija na kojima botanika može pomoći u razvoju boravišne kvalitete. Znaju definirati rane u pejzažu te znaju kako za male pare privesti svrsi jednu fenomenalnu parcelu koja stoji na ugaru pitajBogazašto. Jer, onako usput, znajući o kojoj se površini radi i pretpostavljajući tko je vlasnik, nema šanse da za to o čem oni pričaju: nema love.
Pogled na Grad Vis/ Foto: M.K.
Onda, splitski profesor, brani s puno emocija tezu o čakavskom jeziku, koji je, kao nacionalni koine, svi znamo kako, ispao iz igre odavno, bespuća povijesne zbiljnosti, reklo bi se suvremenim političkom govorom i ne bi se puno pogriješilo. Svjestan je toga i splitski profesor ali on ipak neumorno radi, skuplja i čuva neopisiv fond koji gradi branu redukciji kulturnog identiteta, piše pjesme u kojima u čakavsku sintaksu uklapa ogroman fond lokalno ukorijenjenih aloglotnih riječi, ukratko proizvodi kulturu: na samoupravnoj osnovi. Čudo jedno koliko čovjek može toga sam napraviti ako se u životu odluči raditi.
Nakon toga dolazi priča o suhozidima. Antropogenoj nosivoj konstrukciji, kako se lijepo izrazio izlagač, kulturnog identiteta primorske Hrvatske. Izlagač reda fotke, gledam i slušam u čudu, bio je svugdje i zna sve o gradnji, čak je i nekoliko kilometara tog kamenog fenomena uzduž i poprijeko hrvatske obale osobno obnovio. Besplatno. Oton Gliha u modernom izdanju, ima fotić i zna gradit. Za nevjerovat! Jedno je sigurno, taj sigurno neće dobiti nagradu hrvatskih Hotofila. S obzirom da takvi čine većinu u našim institucijama, pitam se tko bi mu je mogao dodijeliti? Možda HAZU? Oni bi mogli skužit da u tom ima nešto, ali će njih vjerojatno spriječiti činjenica da njegov rad ima veze s etnologijom a on je arhitekt!? Znači, trebao bi ga prepoznat razred za urbanizam, a suhozidi baš nisu omiljena urbanistička tema jer tu nema širokih investicijskih poteza ….i tu će vjerojatno počet zavrzlame koje HAZU neće moći razriješiti jer je organizacijska katatonija i figa u džepu trajno obilježje našeg institucionalnog sustava. Sva sreća čovjek je mlad pa još ima vremena, možda se neki deus ex machina dosjeti rješenja.
Taman je moderni Oton Gliha završio s fotkama, eto na sceni mladog dr.sc. iz Zagreba. Čovjek je inventarizirao sve poljoprivredne površine u Hrvatskoj. Za doktorat. Pokazao je vlastoručno iscrtanu i opisanu tipologiju, pola toga nisam razumjela, ali sam razumjela što znači takva podloga za javnu upravu. Dok sam gledala izvatke iz njegovog doktorata u power point prezentaciji, mislila sam na ministra Jakovinu. Onda sam se sjetila ministra Čobankovića. I brzo odagnala misli.
Prizor s otoka Visa/ Foto: M.K.
Napokon, dama iz Francuske. Radila je projekt u Crnoj Gori. Tamo negdje 2007 – 2008. Uočila je problem bezumne gradnje na obali, zapuštanja ruralnog zaleđa i problem prostorne segregacije. Čini joj se da nitko ne kontrolira proces koji je, tvrdi ona, neodrživ pa će proizvesti kolektivne frustracije i napokon društveni konflikt. Njoj se čini a mi znamo da: ima pravo. Gledamo Dubrovnik već godinama i jasno nam je kud to vodi. O Veneciji da ne pričam. Olakšanje je spoznaja da je svijest o problemu došla do Pariza. Nadam se da će dama napisati knjigu. Jer ona na Sorbonne-i ima definitivno više šanse nego ja na Sveučilištu u Zagrebu, nekog uvjerit da deseterostruko povećanje naseljskog kapaciteta i ograđivanje javnih plaža nije rješenje koji će Europska Unija prihvatiti kao best practice na svojim mediteranskim granicama.
Bilo je tu još istupa itekako vrijednih pažnje ali, neki su za mene bili tako daleko od moje osnovne akademske formacije, da ih ne mogu vjerodostojno prepričati. Zato ću se, nakon ovog kratkog prikaza, okrenuti prema zaključku koji mi se čini očit, uzimajući u obzir sve dimenzije i dinamiku spomenutog skupa.
Clean Adriatic, Green Europe
Velik je broj tema bio otvoren u tih par dana koliko sam bila na Visu. Očito je da se, bez jakog i koncentriranog rada lokalne zajednice te jasnog plana kolektivne akcije, ti problemi neće moći razriješiti.
S obzirom da sam uočila da sve rasprave koje su tamo vođene, nisu uzele u obzir jednu stratešku činjenicu koja bi mogla dosta utjecati na otok Vis, korisno je i ovdje, kao što sam to učinila i tamo, spomenuti perspektivu šengenske granice. Ako je za vjerovati našim Europarlamentarcima, mi smo negdje tri godine od odluke. Dođe li do toga da uđemo u režim Schengena, kako sada stvari stoje, Vis će zajedno sa svojim arhipelagom postati prva europska i hrvatska ispostava tranzitnog koridora koji se stvara zbog vječnog push – pull mehanizma koji siromašne tjera da migriraju prema bogatim dijelovima svijeta. To će potpuno promijeniti geopolitički značaj Visa, kao što je ta ista činjenica potpuno promijenila geopolitički značaj Lampeduse. Zato je jako važno da viški akteri, tko god oni bili uzmu, uzmu u obzir ovu europerspektivu, interioriziraju činjenicu da je čisti Jadran temeljni ispit na kojem će se testirati vjerodostojnost europskih socijalno-tržišnih gospodarstava i kyotolikih aklamacija i da su baš oni, na Visu, ti koji će mjeriti tu vjerodostojnost.
Zna li se npr. gdje bi se na Visu smjestio brod s puno izbjeglica – migranata, dopluta li slučajno tamo, il' na Biševo?
Mene, recimo, živo zanima, zna li se npr. gdje bi se na Visu smjestio brod s puno izbjeglica – migranata, dopluta li slučajno tamo, il' na Biševo? I što se uopće radi u takvoj situaciji? I s obzirom na energetske planove i očekivanja koja se usmjeravaju prema Jadranu ima li naša država, a s njom i EU, ikakav plan napraviti na Visu vjerodostojni opservatorij za čistoću Jadrana, jer kao što rekosmo u naslovu: nema lakšeg načina da dokažeš da si "green" nego da držiš Jadran "clean".
Dok sam bila na otoku, načula sam da se radi neka strategija razvoja otoka. Nitko mi nije znao reći što u njoj piše. Navodno, ne mogu do nje doći. Halo? Višani ne mogu doći do viške strategije razvoja? Malo mi to sliči na srdjjenaš problem. Nisam baš sigurna da su migranti iz Sjeverne Afrike zainteresirani za golf.
